Današnji sukob s Iranom – od atentata na vrhovnog vođu ajatolaha Alija Hameneija do uzvraćenih napada i sve šire regionalne eskalacije – ne može se razumjeti samo kroz aktualne naslove i službene izjave.
Mainstream mediji prikazuju ga kao obrambeni odgovor demokratskog Zapada na iracionalnu teokraciju koja teži nuklearnom oružju i regionalnoj dominaciji.
Ta slika nije samo nepotpuna – ona je svjesno skrojena, prilagođena trenutačnoj politici i namjerno sužena. Iza nje stoji stoljetna priča koju većina ljudi ne poznaje: kolonijalna pohlepa za iranskom naftom, koju su provodili zapadni naftni divovi okupljeni u kartelu poznatom kao Sedam sestara, uz aktivnu podršku obavještajnih službi koje su godinama djelovale kao naoružana ruka globalnih financijskih interesa.
Operacija Ajax iz 1953. bila je prijelomni trenutak – državni udar koji je vratio kontrolu kartelu nakon što je Iran demokratski nacionalizirao svoju naftu. Od toga dana svaki iranski pokušaj samostalnosti plaćao se državnim udarima, sankcijama, financijskom izolacijom i posredničkim ratovima. Mogućnost da Iran postane neovisna energetska sila sustavno je davljena – sve kako bi se očuvala zapadna hegemonija nad strateškim resursima Bliskog istoka.
Sedam sestara: kartel koji je regiju pretvorio u naftnu koloniju
Otkrivanje nafte u Iranu 1908. dalo je Britaniji – posredstvom Anglo-Perzijske naftne kompanije, kasnije poznate kao BP – gotovo potpuni monopol. Do sredine prošlog stoljeća Sedam sestara – BP, Shell, Exxon, Mobil, Chevron, Gulf Oil i Texaco – čvrsto je držalo globalnu ponudu nafte u svojoj šaci.
Te kompanije, duboko isprepletene s vladama i financijskim elitama, fiksirale su cijene, dijelile tržišta i iz zemalja proizvođača crpile enormne profite uz simbolične tantijeme. Na Bliskom istoku djelovale su kroz konzorcije koji su Iran, Saudijsku Arabiju i druge tretirali isključivo kao izvore jeftine sirovine.
Ono čega se kartel najviše bojao bila je nacionalizacija – ne iz ideoloških razloga, nego jer bi izgubio monopol i potaknuo lančanu reakciju u ostalim zemljama. Osnivanje OPEC-a 1960. (Iran, Saudijska Arabija, Irak, Kuvajt, Venezuela) bio je izravan izazov koji je pokazao da se proizvođači mogu organizirati. No Sestre su zadržale polugu utjecaja kroz kvote proizvodnje i kontrolu cijena sve do naftne krize 1973., kada je arapski embargo napokon razotkrio ranjivost zapadne ovisnosti o nafti i dao OPEC-u stvarnu moć određivanja cijena.
Blic analiza Zorana Metera: Kaos prijeti i Europi; veliki gubici; tko će posredovati između SAD-a i Irana
Mossadegh i strah od zaraze
Godine 1951. demokratski izabrani iranski premijer Mohammad Mossadegh nacionalizirao je Anglo-Iransku naftnu kompaniju. Potez je bio i opravdan i masovno podržan: iranska nafta trebala je, napokon, služiti Iranu – a ne Londonu.
Sedam sestara uzvratilo je totalnim ekonomskim ratom: bojkotima, zamrzavanjem imovine i prometnom blokadom koja je srušila iranski izvoz i bacila gospodarstvo na koljena.
Britanski dokumenti otkrivaju pravi motiv: zaštititi „lavovski dio“ prihoda i spriječiti slabljenje funte i imperijalnog sustava. Amerikancima je prodana priča o komunističkoj opasnosti – tadašnji rast Tudeh partije poslužio je kao prikladan plašt – ali deklasificirani spisi ne ostavljaju mjesta dvojbi: nafta je bila prioritet.
Uspješna nacionalizacija u Iranu mogla je, poput epidemije, zahvatiti Venezuelu, Indoneziju, Saudijsku Arabiju i pokrenuti domino-efekt koji bi zauvijek promijenio globalnu energetsku arhitekturu.
Operacija Ajax: obavještajne službe u službi kartela
Državni udar 19. kolovoza 1953. – britanska Operacija Boot uz CIA-inu podršku – srušio je Mossadegha. Plaćene gomile, podmićeni generali i promišljena propaganda vratili su šaha na vlast kao apsolutnog monarha.
Novi konzorcij vratio je BP-u četrdeset posto, američkim Sestrama još četrdeset. Naftni menadžeri sudjelovali su u planiranju; braća Dulles – duboko vezana uz Wall Street i naftnu industriju – nadzirala su cijelu operaciju.
To nije bila hladnoratovska nužnost niti obrana od komunizma. To je bila duboka država u punom sjaju: privatni naftni interesi koristili su državne obavještajne aparate kao svoju naoružanu ruku.
Šah je sljedećih 26 godina jamčio Zapadu jeftinu i pouzdanu naftu, dok je SAVAK – izgrađen uz CIA-inu i Mossadovu stručnost – bez milosti gušio svaki glas neslaganja. Revolucija 1979. bila je, u tom smislu, zakašnjela računicu za desetljeća nasilja i pljačke.
Apokalipasa u Teheranu: zlokobna crna kiša; gore naftna postrojenja; obavještajno izvješće SAD-a
Regionalni konkurenti: Saudijska Arabija, Zaljev i Izrael kao američki posrednik
Saudijska Arabija postala je najposlušniji partner kartela. Sporazum sklopljen između Roosevelta i Ibn Sauda 1945. zamijenio je američku vojnu zaštitu za pristup nafti kroz ARAMCO – kompaniju pod čvrst om američkom kontrolom.
Saudijci su stabilizirali tržišta, usklađivali se s američkim interesima i kočili radikalna poskupljenja – sve ono što bi iranski prkos učinio suprotnim. Zaljevske monarhije (UAE i drugi) slijedile su isti obrazac: prioritet je bila stabilnost i veze sa Zapadom, a ne konfrontacija.
Podržavale su sankcije protiv iranskog nuklearnog programa, bojeći se nuklearnog suparnika koji bi poremetio njihovu sigurnost i naftnu dominaciju.
Izrael je u ovoj igri desetljećima igrao ulogu ključnog američkog posrednika.
Uz bezuvjetnu vojnu i financijsku podršku i vojnu prednost, Izrael je sustavno napadao iranski nuklearni program, proksije i regionalni utjecaj – sukob smještajući u teološki okvir: prijetnje istrebljenjem, holokaustovski narativi, „Smrt Americi/Izraelu“.
No srž je uvijek bila strateška: spriječiti svaku silu koja bi ugrozila američko-izraelsku hegemoniju nad energetskim putovima, Hormuškim tjesnacem i regionalnim poretkom. Izraelske akcije – atentati, zračni udari, slabljenje proksija – savršeno se uklapaju u američke ciljeve očuvanja petrodolara i zapadne dominacije nad globalnim energetskim sustavom.
Zaljevske su se zemlje, unatoč nedavnom saudijsko-iranskom pragmatičnom zbližavanju, u ovom sukobu tiho svrstale. Aktualni rat koristi te podjele: iranski uzvratni udari ciljaju zaljevsku infrastrukturu kako bi pokazali ranjivost sustava koji se godinama gradio na pretpostavci iranske nemoći i izolacije.
AŽURIRANO: 9. dan rata: SAD od Rusije traži da ne daje obavještajne podatke Iranu; gori toranj; Trump ponizio Starmera
Sankcije kao moderno gušenje: blokiranje iranskog uspona
Iran posjeduje goleme rezerve nafte i plina. Bez zapadnog uplitanja, mogao bi postati energetski most između Europe, Rusije i Azije – prosperitetna, neovisna regionalna sila s kapacitetom da mijenja uvjete globalne energetske trgovine. Umjesto toga, sankcije – slojevito građene od 1979., drastično pojačane nakon 2018. – godišnje su oduzimale desetke milijardi dolara, razarale infrastrukturu i gurale gospodarstvo u sivu ekonomiju.
U takvoj izolaciji nuklearni program prestao je biti ambicija – postao je oruđe preživljavanja i jedina poluga pregovaranja s neprijateljem koji razumije samo silu.
Medijsko prešućivanje Ajaxa, kartela i ove duboke povijesti nije slučajno. Ono održava sliku „odmetničke države“ netaknutom i opravdava svaki novi pritisak, dok izvorna pohlepa mirno ostaje izvan kadra. Javnost koja ne zna za 1953. ne može razumjeti ni 2026.
Obrazac koji se ponavlja – i zašto otpor ne jenjava
Udari iz 2026. slijede isti scenarij koji se ponavlja već sedam desetljeća: kada financijski alati popuste ili postanu nedostatni, na red dolazi kinetička sila. Iranski otpor – a ne fanatizam – objašnjava tu asimetriju.
Zemlja koja je proživjela demokratski izabrane vođe srušene izvana, desetljeća tiranije instalirane izvana i generacije ekonomski gušene izvana, ima razloga za otpor koje nijedan televizijski komentar neće objasniti.
Velika analiza Zorana Metera: Nova taktika EU-a: izgubljeni u vremenu i prostoru
Priznanje kolonijalne pohlepe, nasljeđa Sedam sestara i mehanizama duboke države otkriva pravi pokretač sukoba: hegemoniju nad strateškim resursima. Dok god se to ne suоči otvoreno i pošteno – u medijima, u diplomaciji, u kolektivnoj memoriji – mir ostaje iluzija.
A otpor se nastavlja.

