Koordinirani napad Izraela i Sjedinjenih Američkih Država na Iran, koji je kulminirao atentatom na vrhovnog vođu Alija Hamneija i niz visokih dužnosnika, otvorio je novo i iznimno opasno poglavlje u suvremenoj povijesti Bliskog istoka, ali i globalnih međunarodnih odnosa. Napad nije uslijedio kao odgovor na izravnu prijetnju niti je imao mandat VS UN-a. Riječ je o izraelsko-američkom preventivnom udaru na suverenu državu ili ratu po izboru dvojca Trump / Netanyahu, opravdavanim tek sigurnosnim interesima Izraela i globalnim ambicijama SAD-a, bez ikakvog uporišta u međunarodnom pravu.
Američka administracija ponudila je više, međusobno različitih obrazloženja: od pozivanja na povijesnu potporu koju Iran pruža terorizmu, preko cilja promjene režima i navodne slobode iranskog naroda, do sporova oko razvoja nuklearnog oružja i balističkih projektila. Takva argumentacija ostavila je dojam političke improvizacije te otvorila pitanje stvarnih motiva operacije. Poduzeti napad svakako nosi obilježja false flag operacije (operacije pod lažnom zastavom) što je bio slučaj s invazijom na Irak, 2003. godine, opravdanom tvrdnjama o postojanju oružja za masovno uništenje koje su se vrlo skoro pokazale lažnima. Naime, prema izjavama ministra vanjskih poslova Omana, tijekom nedavnih pregovora Iranu su postavljeni zahtjevi koji su bili teško prihvatljivi, ali je Teheran ipak pristao na dio njih što znači da je diplomatski proces mogao ponuditi održivo rješenje krize. No unatoč toj mogućnosti, Sjedinjene Američke Države odlučile su se za vojnu opciju usred pregovora.
To otvara iznimno ozbiljna pitanja o vjerodostojnosti američke vanjske politike. Naime, ciljano ubojstvo ajatolaha te gotovo cjelokupnog državnog vrha od strane druge države neviđen je presedan u međunarodnim odnosima bez suvremene paralele. Iako su 19. i 20. stoljeće obilježili brojni atentati, svrgavanja i nasilni državni udari, likvidacija kompletnog političkog vodstva jedne suverene države predstavlja čin koji nadilazi dosadašnje obrasce političkog (državnog) nasilja.
Takav potez protivan je temeljnim načelima međunarodnog prava, uključujući i odredbe Ujedinjenih naroda te Povelje, kao i diplomatskih konvencija koje reguliraju odnose među državama. Na kraju predstavlja neviđeni čin barbarstva koji je „civilizirana“ zapadna politika prihvatila tek kao činjenicu i izuzev Španjolske uglavnom podržala. Naravno, u skladu sa rasističkom izjavom bivšeg Visokog predstavnika za vanjske poslove EU-a, Josepa Borrela prema kojoj je „Europa vrt, a ostatak svijeta đungla“.
NYT: Školu u kojoj je ubijeno više od 160 djevojčica vjerojatno su pogodili Amerikanci
Razorne posljedice
Tekuće vojne operacije već su proizvele razorne humanitarne posljedice. U jednom jedinom zračnom napadu na djevojačku školu u Minabu, na jugu Irana, ubijeno je 168 djevojčica u dobi od 7 do 12 godina, a mnogo više ih je ozlijeđeno. Ovi događaji naglašavaju potpunu eroziju zaštite koju bi međunarodno humanitarno pravo trebalo jamčiti što je kontinuitet sad već višegodišnje prakse nekažnjavanja strašnih zločina nad palestinskim narodom. Istodobno, globalna pozornost usmjerena na Iran podudara se s događajima na okupiranim palestinskim teritorijima. Vojne racije, oduzimanja zemljišta i nasilje doseljenika na Zapadnoj obali eskalirali su do krajnosti. Kako se međunarodna pozornost prebacuje na sukob s Iranom, ove „strukturne transformacije“ tretiraju se kao sporedna pitanja, apsorbirana u pozadinu šire regionalne krize. U stvarnosti, ovo predstavlja nastavak izraelskog projekta: napad na Iran služi nekontroliranom nastavku etničkog čišćenja palestinskog naroda te proširenju njegovog položaja apsolutnog hegemona u cijeloj regiji.
Nedavna eskalacija na Bliskom istoku ponovno je u središte strateških rasprava dovela koncept koji se često pojavljuje u zapadnoj vojnoj doktrini: takozvani „udar dekapitacije“ (L. Leiroz, 2026. Strategic Culture, dostupno nahttps://strategic-culture.su/news/2026/03/05/the-myth-of-military-decapitation/). Riječ je o naizgled jednostavnoj, ali politički privlačnoj ideji – ukloniti vrh političkog i vojnog vodstva protivničke države kako bi se potaknuo institucionalni raspad, dezorganizacija oružanih snaga i, naposljetku, promjena režima. Ipak, povijesno iskustvo pokazuje kako takav pristup rijetko predstavlja brzo ili pouzdano rješenje kakvim ga njegovi zagovornici često prikazuju.
Ista taktika primijenjena je i na Iran za kojeg su SAD i Izrael procijenili da je udarom na njegove proksije – Hezbollah, Hamas, jemenske Hute i šiitske milicije u Iraku, jako oslabljen i da neće moći odgovoriti. Operacija je trebala proći glatko kao otmica venezuelanskog predsjednika Madura i njegove supruge o sudbinama kojih se svijet više ne raspituje. No, usprkos očekivanjima da će udar izazvati unutarnji slom sustava, Iran je pokazao iznenađujuću institucionalnu stabilnost. Klerikalni i sigurnosni aparat ostao je funkcionalan te je izbjegnut scenarij unutarnjeg kaosa. Novog vrhovnog vođu, u skladu s ustavnim procedurama, izabrat će Skupština stručnjaka, a u trenutku pisanja ovog teksta kao najizgledniji nasljednik spominje se sin pokojnog ajatolaha – Mojtaba Hosseini Hamenei, što bi moglo učvrstiti kontinuitet postojeće političko-vjerske strukture vlasti, a možda, s obzirom i na okolnosti dodatno je radikalizirati.
Medij: Jačaju nesloge u iranskom političkom vrhu
Različiti strateški ciljevi SAD-a i Izraela
Što se tiče samog napada, može se ustvrditi kako se strateški ciljevi Sjedinjenih Američkih Država i Izraela u određenoj mjeri razlikuju. Kada je riječ o Washingtonu, aktualna situacija promatra se primarno kroz prizmu šire geopolitičke dinamike i preslagivanja utjecaja na globalnoj razini. U tom kontekstu, pritisak na Iran tumači se kao dio strategije usmjerene na slabljenje i izolaciju euroazijskih sila, ponajprije Kine, ali i Rusije. Naime, u slučaju promjene režima u Teheranu te uspostave kooperativne vlade, Sjedinjene Države mogle bi vratiti svoj geopolitički utjecaj u Iranu.
Takav razvoj događaja imao bi implikacije i na širu regionalnu arhitekturu sigurnosti, uključujući Indiju, koja se također percipira kao važan čimbenik u toj geopolitičkoj jednadžbi. Time bi, iz perspektive Washingtona, bio potpuno uspostavljen svojevrsni strateški pojas prema Rusiji i Kini, te anuliran njihov utjecaj u međunarodnim odnosima. Za SAD osobito je značajna kontrola energetskih izvora, ponajprije nafte i plina, kao i nadzor nad ključnim pomorskim i kopnenim pravcima u regiji, uključujući Perzijski zaljev, Hormuški tjesnac i Babel-Mandeb. Stoga, američka strategija redizajna Bliskog istoka podrazumijeva usitnjavanje regije, tj. slabljenje i razbijanje velikih arapskih država (i Irana), dakle, stvaranja konstruktivnog kaosa, te formiranje luka nestabilnosti od Libanona, Sirije, Iraka, Perzijskog zaljeva, Irana, Afganistana, sve do Kine.
U američkoj viziji Veliki Bliski istok prostire se od Maroka i Mauritanije do Afganistana i Pakistana, te Turske na sjeveru, dok je jedina regiji pripadajuća nemuslimanska zemlja Izrael. Prema toj interpretaciji, dugoročni američko-izraelski cilj jest „balkanizacija“ arapskih i muslimanskih zemalja – njihova transformacija u manje, etničke entitete, lakše podložne vanjskom utjecaju. Nakon napada 11. rujna 2001., destabilizacija niza država – Irak, Sirija, Libanon, Libija, Somalija i Sudan – često se tumači kao dio šire strategije regionalnog preoblikovanja, pri čemu se Iran navodi kao posljednja meta takvog pristupa.
Za Izrael cilj je potpuna eliminacija Irana kao relevantnog regionalnog aktera. U širem bliskoistočnom kontekstu obje države pokazuju izražene imperijalne ambicije, pri čemu se kao dodatni čimbenik pojavljuje i Turska kroz svojevrsnu revitalizaciju osmanskog nasljeđa.
Tijekom posljednjih desetljeća Iran je razvio koncept tzv. „iranskog polumjeseca“, odnosno strategiju širenja utjecaja prema Sredozemlju i približavanja Golanskoj visoravni te granicama Izraela. Taj je utjecaj Iran gradio ponajprije putem savezništava i partnerskih aktera, poput Hezbolaha i Hamasa. Međutim, nakon ratova u Gazi, ti su akteri znatno oslabljeni, što se posredno odrazilo i na iransku regionalnu poziciju. U tom kontekstu, Izrael je procijenio kako se nalazi u jedinstvenom strateškom trenutku za daljnje jačanje vlastite pozicije, odnosno stvaranje Velikog Izraela koji bi zahvatio cijeli teritorij ili dijelove susjednih država – Libanona, Sirije. Iraka, Jordana, čak i Turske te svoj utjecaj usmjerio prema širem prostoru koji uključuje i tzv. azerbajdžanski koridor, sve do Ukrajine.
Dronovi, kao zamka za iscrpljivanje: SAD nije dovoljno naučio od Ukrajine
Majka svih ratova
Rat se polako pretvara u davno obećanje „majke svih ratova“! Iran je prešao na strategiju simultane regionalne eskalacije, pokrećući koordinirane napade na više država Perzijskog zaljeva s ciljem destabilizacije američkog sigurnosnog i vojnog sustava u regiji. Sukob se time transformirao iz bilateralne konfrontacije između Irana i Izraela u širi izazov sigurnosnoj arhitekturi Zaljeva, s namjerom povećanja političkih i sigurnosnih troškova za arapske saveznike SAD-a (Yesiltas / Caner, SETA, 2026 https://www.setav.org/en/the-us-and-israel-strike-on-iran-day-2)
Unatoč ogromnim gubicima u najvišem zapovjednom kadru, iranski odgovor kombinirao je strategiju odmazde s gađanjem globalno relevantne ekonomske infrastrukture. Istodobno, Izrael je intenzivirao kampanju usmjerenu na uspostavu potpune zračne nadmoći i daljnje slabljenje iranskog državnog aparata (ubijanje ključnih osoba). Međutim, dinamika uzvratnih udara Irana imala je značajne posljedice. Po prvi put je veći broj projektila probio izraelske obrambene sustave u središnjem dijelu zemlje, uz prijavljene civilne žrtve na području glavnog grada.
Uz ometanje pomorskih i zračnih aktivnosti, Iran nastoji internacionalizirati krizu koristeći globalnu energetsku međuovisnost kao protutežu vojnoj nadmoći SAD-a i Izraela. Naime, intenziviranjem raketnih i balističkih udara, Teheran je destabilizirao ključna tranzitna čvorišta u regiji, pretvarajući ih u zone visokog sigurnosnog rizika te uzrokujući najveće poremećaje u zračnom prometu od pandemije COVID-19. Kontinuirana prijetnja projektilima i bespilotnim letjelicama dovela je do gotovo potpune obustave letova u zračnim lukama – Dubai, Abu Dhabi i Doha. Udari na Iran također su nemilosrdni i cilj im je narušiti stabilnost režima, te uvećati nesigurnost kod građana koji bi prema još uvijek prisutnoj ideji u glavama Trumpa i Netanjahua bili glavni akteri hapyenda odnosno zbacivanja postojećeg režima.
Međutim, unatoč ubojstvu vrhovnog vođe i intenziviranju izraelskih napada u samom srcu Teherana, očekivani “domaći kaos” je izostao. Razlog tomu je u kombinaciji brzog ustavnog aktiviranja mehanizama kontinuiteta vlasti, snažnih antiameričkih osjećaja među dijelom iranskog društva te izrazitoj prisutnosti sigurnosnih snaga u ključnim institucijama i javnom prostoru. Država zasad ima kapacitet brzo suzbiti moguće nerede jer bi unutarnji kaos otvorio prostor za vanjsku eskalaciju. Brzim pokretanjem ustavne tranzicije i nastavkom vojnog pritiska u inozemstvu vlast je zasad spriječila kolaps države.
Blic analiza Zorana Metera: Kaos prijeti i Europi; veliki gubici; tko će posredovati između SAD-a i Irana
Prosudba
Vjerojatnost daljnje eskalacije između Sjedinjenih Država i Irana i dalje je visoka. U takvim okolnostima gotovo je očekivano da će Iran nastojati proširiti sukob i što dulje ga održavati, računajući na rast cijena nafte i jačanje antiratnog raspoloženja u Europi i SAD-u.
No svakako iznimno ozbiljan problem krije se u posljedicama nepromišljene politike SAD-a i Izraela (sada već uz sve otvoreniju podršku niza zapadnih zemalja) koja gura Iran prema destabilizaciji. Teško oslabljen ili urušavajući Iran mogao bi pokrenuti opasnu dinamiku fragmentacije nalik onoj nakon sloma Libije 2011. godine. Takav scenarij gotovo bi sigurno otvorio prostor za nove posredničke ratove, etničko ili sektaško nasilje u već krhkim državama poput Libanona, Iraka ili Pakistana. Sjedinjene Države pritom guraju još jedan potencijalno destabilizirajući scenarij: naoružavanje Kurda i oslanjanje na nedržavne, etnički utemeljene militantne skupine koje bi se mogle organizirati u učinkovitiju borbenu silu. Takve bi snage poslužile kao svojevrsna zamjena za američke „čizme na terenu“, odnosno kopnene postrojbe koje sama zračna sila ne može nadomjestiti (Khader, 2026, National Interesthttps://nationalinterest.org/blog/middle-east-watch/why-iran-wont-balkanize)
Naime, Iran s više od 90 milijuna stanovnika izrazito je etnički raznoliko društvo. Iako Perzijanci čine većinu, značajne zajednice Kurda, Azera, Arapa, Baluča i drugih manjina uglavnom žive u perifernim pokrajinama. Upravo su u tim područjima tijekom godina nastajali različiti oružani pokreti koji su povremeno izvodili napade na iranske sigurnosne snage. Među njima su kurdske oružane skupine najorganiziranije i operativno najsposobnije, zbog čega se često smatraju i najozbiljnijom militantnom prijetnjom iranskom režimu. Nekoliko dana prije početka aktualnog sukoba, pet iranskih kurdskih organizacija sa sjedištem u iračkom Kurdistanu formiralo je koaliciju s deklariranim ciljem svrgavanja klerikalne vlasti u Teheranu.
Donald Trump je otvoren za mogućnost podrške oružanim skupinama unutar Irana kako bi „srušile“ postojeći režim. Takav pristup, međutim, vrlo bi vjerojatno izazvao snažan otpor ne samo Teherana nego i regionalnih aktera poput Turske i Pakistana. Pritom nijedna od postojećih oružanih frakcija u Iranu ne raspolaže ključnim preduvjetima za dugoročan uspjeh: nemaju dovoljno ljudstva, zajedničku političku viziju, stabilnu zapovjednu strukturu, održivo financiranje ni snažnu međunarodnu potporu koja bi omogućila trajnu secesiju ili ozbiljno potkopavanje središnje vlasti.
Iranski susjedi, osobito Turska i Pakistan, imaju i vlastite sigurnosne razloge za očuvanje stabilnosti iranske države. Jačanje separatističkih ili etničkih militantnih pokreta u Iranu moglo bi imati izravan odjek i na njihova vlastita osjetljiva pogranična područja. Istodobno, u nizu analiza sve se češće pojavljuje teza da bi Turska u budućnosti mogla postati sljedeća velika geopolitička točka napetosti, odnosno izravna smetnja projektu stvaranja Velikog Izraela. Neki izraelski političari sve otvorenije upozoravaju na takvu mogućnost, poput bivšeg izraelskog premijera Naftali Bennetta koji je nedavno poručio da Izrael ne smije „zatvarati oči“, nego paralelno djelovati protiv prijetnji koje dolaze i iz Irana i iz Turske.
Posljedice takve agresivne logike bile bi dalekosežne. Ako Sjedinjene Države i njihovi saveznici počnu normalizirati atentate na šefove država koji odbijaju prihvatiti njihove ultimatume, time se potkopava sam temelj međunarodnog poretka. Umjesto stabilnosti, takva praksa neizbježno sije nepovjerenje, potiče utrku za osvetom i otvara vrata novim sukobima i ratovima.
Sto godina pohlepe: Zašto Iran nikad nije smio biti slobodan; kartel Sedam sestara
Kada preventivni rat, političko ubojstvo, teritorijalna aneksija i genocid teku paralelno bez žurnog i neposrednog pravnog i diplomatskog odgovora, arhitektura međunarodnog prava ne samo što je oslabljena, već ulazi u fazu potpune sistemske erozije – dok nas takve politike vode prema kataklizmi bez presedana.
