Veliku i iznimno bitnu pobjedu Modri su ostvarili na Poljudu. Dinamo već lagano može razmišljati o ždrijebu Lige prvaka za sljedeću sezonu. Nakon trijumfa u Splitu, prednost Modrih nad Majstorom s mora u utrci za naslov prvaka iznosi ogromnih deset bodova i stvarno bi bilo svjetsko čudo da to Kovačevićeva momčad prokocka. Realno, neće, pa makar do kraja sezone trener Dinama igrao s drugom momčadi.
Nakon godinu dana stanke, Dinamo bi opet trebao podignuti šampionski pehar. Modri su uraganom na startu utakmice bacili Hajduk na koljena. U prvom poluvremenu gledali smo Dinamo iz najboljih dana, momčad koja potpuno dominira i poigrava se s Hajdukom.
Izgledalo je u tim trenucima da igraju dvije momčadi između kojih postoji nepremostiv kvalitativni jaz. Modra vezna linija djelovala je besprijekorno, prolazila je kraj Hajdukove kao kroz pekmez, praktički u svakom napadu djelovalo je da bi Silić mogao primiti pogodak. Kratko i jasno, bila je to demonstracija moći kakvu već dugo nismo mogli zapaziti kad u Dioklecijanovu gradu igraju dva najveća hrvatska kluba.
U takvom odnosu snaga, rani golovi Zajca i Vidovića praktički su riješili derbi. Istina, Hajduk se u jednom kratkom razdoblju uspio vratiti: pogodak, pa vratnica Pukštasa dali su neku nadu domaćinima, ali onda ih je Bakrar totalno “zakucao”. Drugo poluvrijeme bilo je zapravo samo odrađivanje davno završenog posla. Navijači Modrih, oni visoko zahtjevni, oni koji vole gunđati, vjerojatno će zbog druge dionice naći neke zamjerke i možda potražiti rečenicu: “Zašto ih nismo ponizili do kraja i još više im natrpali mrežu?”, ali jednostavno, Modri su bili zadovoljni dotad učinjenim i nisu odlučili potrošiti sve snage. Hajduk je za Modre u nedjelju bio lagana zadaća, kad se sjetimo posljednjih derbija — najlakša.
Trener Mario Kovačević položio je dosad najveći ispit. Izvrsno je pripremio momčad za start utakmice, “uništio” je Garciju i njegove u prvom kvartalu utakmice. Mnogi su sumnjali da može mahati Dinamovim dirigentskim prutićem, neki su svojedobno čak i zazivali njegovu smjenu, ali nakon derbija na Poljudu trener plave momčadi zaslužio je rečenicu: “Kova, majstore.”
Zvonimir Boban bio je strpljiv s trenerom, pokazalo se da je bio u pravu. Ne samo zbog ove uvjerljive pobjede u gradu pod Marjanom i vjerojatno osigurane titule. Ove godine, ako vam je slučajno promaklo, Dinamo gazi sve pred sobom, plava momčad zabija mnogo golova, trpa mreže. Jedino se Rijeka izvukla na Rujevici, kad je završilo 0:0. Dinamo je Osijeku, Vukovaru 1991. i Hajduku zabio tri gola, Istri 1961., Varaždinu i Gorici četiri… U tih šest utakmica drugog dijela sezone Modri su zabili čak 21 pogodak! Usput su na gostovanju kod Genka zabili također “tri komada”.
To je Dinamo kakav navijači žele gledati: napadački, efikasan, momčad koja lomi suparnike i puni im mreže. Podigla se forma mnogim dečkima koji su u jednom dijelu prvog dijela sezone bili u nezgodnim situacijama, recimo Luki Stojkoviću i Gabrielu Vidoviću. Primjerice, taj Vidović na Poljudu je odigrao svoju najbolju utakmicu otkako je došao u Dinamo, tu računamo i njegov prvi mandat.
Mladić je odigrao izvanredno, gotovo se “šalio” na lijevoj strani. Modri su nakon Splita u pjenušavom raspoloženju — zaslužili su ga. Sad Kovačević do kraja sezone može nuditi i više prilika onima koji su ih dosad imali manje. I ne vjerujemo da će se to osjetiti na rezultatu. Imamo dojam da su se vratila vremena kad je Dinamo osvajao naslove s velikom bodovnom razlikom.
