Derbi na Poljudu je opravdao očekivanja kad su u pitanju (i) trenerski pristupi. Naime, Gonzalo Garcia nije ni milimetar odstupio od svojeg taktičkog kreda, potvrđujući da je dosljedan i da priprema i vodi momčad točno onako kakva su mu uvjerenja. S te strane Urugvajac teško može iznenaditi, što je načelno gledano vrlina. No, s druge strane, kad netko uporno slijedi samo jednu svoju ideju, logično se zapitati, pogotovo ako ne donosi željene dosege, prestaje li to biti vrlina i prerasta li u manu?
Objektivno gledano, Garcia ima individualno značajno manje kvalitetnu skupinu igrača u odnosu na Marija Kovačevića. No, iako on to i sam naglašava, Garcia nastavlja s idejom igranja kao da je u najmanju ruku ravnopravan suparniku. Vjerojatno je tako i najjednostavnije objasniti dinamiku prvih 45 minuta utakmice.
Dinamo je dominirao tri četvrtine vremena, uz jednu „pauzu“ od desetak minuta, u kojem je razdoblju jedini hajdukovac koji može pratiti više ritmove, Pukštas, smanjio vodstvo. Kako je Dinamo ne samo individualno, nego i kolektivno bolje definiran, brzo je postalo jasno da ih taj primljeni pogodak neće izbaciti iz ravnoteže. Kovačevićeva momčad igrala je kompaktno, u plitkoj formaciji, s vrlo kvalitetnim trčanjem igrača bez lopte, što je automatski omogućavalo 2–3 rješenja za onoga igrača koji je u posjedu lopte. Hajduk tom bržem protoku nije mogao parirati upravo iz ranije spomenutog razloga, a to je da Garcia i ovom derbiju pristupa kao da vodi momčad snage Dinama, a ne kvalitetom inferiorniji Hajduk.
Garcia je takav, dogmatičan i čvrsto uvjeren da se tako mijenja mentalitet igrača te kroz vrijeme stvara pobjednički duh. Sve je to ohrabrujuće ako postoji uvjerenje da će se zadržati onaj kadar koji će napredovati do statusa sličnih razina lideru, odnosno ako se te procjene kvalitete opravdaju i nadopune potrebnim pojačanjima.
Garcia je, eto, Dinamu suprotstavio momčad u kojoj su u središnjoj liniji braniča igrala dva sporija stopera: Marešić i Raci. Potom je u veznom redu postavio, uz moćnog Pukštasa, dva laka igrača: Guilamona i Skoku. Prvi je trebao povezivati linije, drugi se priključivati trojci u ofenzivi (Brajković – Šego – Rebić). Guilamon je stalno kasnio. Skoko je, pak, defenzivno tanak. Posljedica jest da je vezni red Hajduka bio odveć mekan za agresiju nad veznim redom Dinama. Uz to, bio je zapravo i brojčano inferioran jer je Kovačević postavljanjem lucidnog Vidovića u postavu dobio igrača koji (napokon!) može proći suparnika, ali i četvrtog veznog pored Mišića – Zajca – Stojkovića, koji će kroz brzu kombinatoriku lako osvajati teren i dolaziti s viškom igrača na posljednju liniju Hajduka. Takvi odnosi na sredini uvjetovali su da slabosti Hajdukove obrane (dizelska) dođu potpuno do izražaja, a s druge strane, fizički moćniji dio Garcijine kompozicije, napadački trio, ostao je prilično statičan i kao takav lakši za čuvanje.
Mario Kovačević, uz to što ima individualno jače igrače, vrlo je dobro osmislio strategiju igre. Primjerice, na lijevom beku postavio je Godu, koji je defenzivno jači od Vinlöfa, i kao takav jednostavnije je ukrotio nezgodnog Brajkovića. Na drugom boku Valinčić je, iako još nije na 100% spremnosti, imao dovoljno moći da limitira Rebićeve progresije. Ostalo je tako na Šegi da se nešto (iz)bori u stisku dvaju snažnih stopera, McKenne i Domíngueza, ali to je bila jalova opcija za Bijele.
Jedan od Garcijinih razloga što Livaju ostavlja na klupi i opredjeljuje se za Šegu jest upravo presing, uslijed čega bi se cijela formacija Hajduka trebala visoko dignuti i pritiskati suparnika. Kako taj presing nije funkcionirao, baš zbog spomenute brze i precizne kombinatorike dinamovaca, prednost koju bi trebao imati onaj koji mijenja Livaju pada u vodu, uz to što onda nedostaje onaj instinktivni nogomet koji gaji Livaja i time postaje veća enigma suparničkoj obrani. Svakako je za Kovačevića i Dinamo jednostavnije osmisliti antipod igri šabloniziranog napada Hajduka nego zadržati ravnotežu linija koje svojim rješenjima može ponuditi igrač koji igra na talent…
Kada se u posljednjih 20-ak minuta Garcia opredijelio za Livajinu dionicu, stvari se nisu bitnije promijenile. Dijelom i zato što su ostale zamjene u Hajduku bile pozicijske. Iako se sustav mijenjao prije, iz četiri u tri braniča s višim bočnim igračima, odnosi na terenu ostali su više-manje isti. Hajduk je dodatno platio ceh potrošenoj energiji u Rijeci, dok je Dinamo rutinski administrirao vodstvo i priveo utakmicu pobjedničkom kraju bez stresova.
Slijedom svega, još jednom mogu se ustvrditi odrednice ovog taktičkog nadmetanja dvaju trenera. Mario Kovačević bio je uspješniji i to iz razloga što ima kvalitetnije igrače, ali i zbog činjenice da mu taktički momčad djeluje logično, kompaktna i fizički moćnija. Ona tako koristi na najbolji način svoje vrline i potvrđuje nadmoć u ligi.
Gonzalo Garcia iz kadra kojeg ima izvlači maksimum što u trenutku može, ali ostaje uvjerljiv dojam da mu nedostaje doza nepredvidljivosti u taktičkom slaganju momčadi i dinamici njezine igre. Zato smo vidjeli derbi, i između trenera, koji je bio ne samo rezultatski, nego i taktički vrlo predvidljiv…
