Pobijedio je državu i dobio 70 000 eura: ‘Bio sam 500 dana u zatvoru zbog jedne izjave o HDZ-u’

Zbog slijeda događaja koji su počeli ujutro u subotu 16. lipnja 2007., a kojima je počela gotovo 500 dana duga kalvarija tadašnjeg potpredsjednika Hrvatskog fonda za privatizaciju Ivana Gotovca, država će mu morati isplatiti gotovo 71.000 eura zbog materijalne i nematerijalne štete te još gotovo 15.000 eura sudskih troškova. Bivšem visokom dužnosniku HFP-a država će, postane li presuda pravomoćna, morati tako platiti više od 85.000 eura.

Gotovac je u prvostupanjskom postupku protiv države pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu uspio dokazati da su mu najviši pravosudni službenici, od tadašnjega glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića pa sve do premijera Ive Sanadera, montiranim procesom upropastili poslovni i privatni život te profesionalni ugled. U trenutku uhićenja u “aferi Maestro” imao je 34 godine, američko obrazovanje, bogatu karijeru u međunarodnom bankarstvu te je uživao status jednog od najperspektivnijih ljudi hrvatske financijske scene. Njega i suprugu, perspektivnu odvjetnicu Ivanu Steiglitner Gotovac, probudilo je udaranje policije po vratima. Kako je Gotovac, zbog svoje reputacije i poslovnih uspjeha, javnosti predstavljen kao čovjek koji će uvesti red u Fond, supruga i on bili su zgranuti upadom policije u njihov dom, uvjereni da je riječ o nekoj pogrešci.

Umjesto toga, policija ga je privela te će iduća 482 provesti u pritvoru, a ukupno apsurdno dugih 14 godina pokušavati i uspjeti dokazati da nije počinio nikakve kriminalne radnje. Samo mu je time za 11 godina prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku. Gotovac je pravomoćno oslobođen svih optužbi, a ovo je prva pobjeda protiv države kojom pokušava barem donekle namiriti, kako je ispričao u sudnici Općinskog građanskog suda u Zagrebu, neprocjenjivu štetu koja mu je nanesena, jer ne samo da mu je srozan profesionalni ugled i materijalni status nego i narušeno zdravlje.

Obećanje koristi

U presudi koju je ovih dana potpisala sutkinja Jadranka Liović Merkaš navode se detalji kojima je Gotovac uspio dokazati kako je njegov mirni i stabilni život u trenutku razbijen na komadiće zbog neosnovane sumnje, a kasnije i optužnice USKOK-a, prema kojoj je uzimao mito za pogodovanje u privatizacijskim postupcima. Ukupno je USKOK-ovom akcijom obuhvaćeno deset osoba, čelnika Fonda i suradnika, zbog koruptivnih kaznena djela.

Prema USKOK-ovoj optužnici iz 2007. i kasnijim navodima iz suđenja, Gotovac je optužen da je od poduzetnika Svjetlana Stanića primio razne oblike koristi, poklone poput peke, putovanja, ali i obećanja buduće koristi kako bi mu uzvraćao pogodovanjem u poslovima izvan objektivnog tržišnog natjecanja. USKOK je tvrdio da je Gotovac odavao unutarnje informacije i koristio svoj položaj kako bi Staniću omogućio da mimo tržišnog natjecanja i uz povoljnije uvjete dođe do dionica u tvrtkama iz portfelja HFP-a, uključujući dionice Dalmacijavina i hotelskih objekata poput splitskog hotela Bellevue. USKOK je tvrdio i da je Stanić poticao Gotovca da zloupotrijebi svoj položaj u Fondu kako bi njemu pribavio korist. Prema optužnici, Gotovac i drugi sklopili su više milijuna eura vrijedne kriminalne poslove i transakcije.

U akciji “Maestro” s njim su uhićeni i ostali potpredsjednici HFP-a, Josip Matanović i Robert Peša, te drugi suradnici i suosumnjičenici. Nakon maratonske sudske bitke na kojoj je pred svim sudskim instancijama u zemlji dokazao da je nevin, Gotovac je pokrenuo parnicu u kojoj je želio nadoknaditi makar dio izgubljenog novca i naplatiti štetu, ali i vratiti ime koje mu je u poslovnom svijetu uništeno, rekao je na sudu. U svom iskazu pred sudom detaljno je opisao dane provedene u pritvoru.

Zelena karta

Nakon privođenja, rekao je, bio je smješten u ćeliju s još sedmero zatvorenika, među kojima su bili i osuđenici na dugogodišnje kazne zbog najtežih kaznenih djela. “Ćeliju sam dijelio s ubojicama”, rekao je bivši potpredsjednik HFP-a. Kasnije je zbog prijetnji i sigurnosnog rizika premješten u samicu, gdje je od kolovoza 2007. pa sve do izlaska na slobodu godinu dana boravio u prostoru od četiri kvadrata, uz jedan sat boravka dnevno na otvorenom.

Sudu je ispričao cijelu svoju životnu priču, otkrivši kako je još u srednjoj školi otišao u SAD. Naime, prijavio se na razmjenu, što njegovi roditelji nisu ni znali, s tim ih je upoznao tek kada je prihvaćena njegova prijava. U toj je školi izabrao dosta predmeta koji su bili i na fakultetima, tako da je na kraju školovanja, koje je završio s izvrsnim ocjenama, bio pozvan na četiri sveučilišta s punom stipendijom. Nakon završene tri i pol godine iz dva “magera”, a to su politologija i međunarodni biznis, nije mogao nastaviti magisterij jer nije mogao aplicirati za zelenu kartu pa se zaposlio u San Franciscu, gdje je živio idućih nekoliko godina.

Zatim se 1998. vratio u Hrvatsku i upoznao svoju suprugu, a i roditeljima je bilo stalo da ostane u Hrvatskoj, pa je odlučio ostati. Proveo je osam godina u CAIB-u, gdje je radio na svim bitnim transakcijama u regiji, nakon čega je otvorio privatnu tvrtku. Kako se sretao s kolegom Damirom Ostovićem iz CAIB-a, on ga je upoznao s Andrijom Hebrangom, koji mu je iznio prijedlog za rekonstrukciju Hrvatskog fonda za privatizaciju i dao ponudu za Upravu Croatia osiguranja d.d. Nakon toga se konzultirao s nekoliko prijatelja, većina mu je rekla da to nije za njega, međutim, jedan je mislio da je “dovoljno isklesan” i da je vrijeme da dobije javnu dimenziju i tako se odlučio za mjesto u Fondu.

Potpuni apsurd

U prvoj godini rada, kako je rekao sutkinji, potpuno je promijenio percepciju te institucije, a došao je 2004. Gotovac je na suđenju otkrio kako mu je nuđeno i mjesto ministra gospodarstva u Sanaderovoj vlasti, no to je odbio rekavši kako nije zainteresiran za politiku. Uostalom, rekao je, “nisam zainteresiran ni za stranku jer nisam glasač HDZ-a”. Navodno je tim riječima izravno odgovorio Hebrangu na ponude da se aktivira u vlasti.

Je li baš ta jasna poruka da nije simpatizer HDZ-a i uskoro bivšeg premijera Sanadera, koju je izgovorio Hebrangu, bila presudna za njegov kraj, nešto je čime se u ovoj tužbi nisu bavili. Gotovac je umjesto toga opsežno ispričao kroz što je sve prošao zbog lažnih optužbi. Prisjećajući se pritvorskih dana, rekao je kako je, čim je priveden sucu istrage, htio iznijeti svoju obranu jer mu je bilo stalo da se ta situacija riješi. Dočekao ga je potpuni apsurd zbog kojeg je pao u očaj jer mu je, kako je ispričao, sudac istrage rekao da će se rasprava naknadno nastaviti zato što sudac više nema vremena jer mora zubaru. Gotovac je vraćen u Remetinec a da se nije očitovao o optužbama, a sljedeća rasprava zakazana je tek tri mjeseca poslije pa je cijelo ljeto proveo u pritvoru ne znajući ni zašto je ondje. Gotovac je u tužbi detaljno opisao političku i medijsku hajku kojoj je izložen neposredno nakon uhićenja.

“Tada su najviši državni i pravosudni dužnosnici koji uključuju onodobnog ravnatelja policije, ravnatelja USKOK-a, glavnog državnog odvjetnika, predsjednika Vlade te predsjednika RH davali izjave kojima su javno prejudicirali pitanje krivnje u pogledu uhićenih. Senzacionalizam takvih neosnovanih optužbi i flagrantno narušavanje presumpcije nedužnosti u kontekstu neosnovanog lišenja slobode, popraćeno dnevnim medijskim izvještavanjem najtiražnijih dnevnih medija o tužiteljevu lišenju slobode, trajno je i nepovratno uništio njegov ugled u očima šire javnosti, unatoč kasnijoj oslobađajućoj presudi. Zbog neistinitih javnih optužbi visokih državnih i pravosudnih dužnosnika i neprimjerene duljine lišenja slobode nepovratno je ‘obilježen’ kao kriminalno sumnjiva osoba nedostojna javne funkcije, čime mu je u očima šire javnosti trajno uništen ugled”, stoji u tužbi koju je sud prihvatio, a na koju se država ima pravo žaliti.

“Mali Maestro”

Bio je u zatvoru u vrlo teškom psihičkom i mentalnom stanju jer je gledao svoju suprugu i roditelje koji pate i svakakve su mu misli prolazile po glavi, pa čak i da počini suicid jer “nije htio biti uzrok boli svojih najbližih”, rekao je u emotivnom obraćanju sutkinji. Kada je došao do samoga dna, nešto se, prisjetio se, prelomilo u njemu te je odlučio boriti se i živjeti, nakon čega mu je “nekako sve bilo lakše jer je bio jači”. U pritvoru je potražio psihijatrijsku pomoć jer nije uopće mogao spavati. U svojoj samici imao je oko 300 knjiga. Puno je čitao i knjige posuđivao drugim zatvorenicima pa su ga prozvali Knjižničar.

Pritvor je trajao do listopada 2008. iz njemu nepoznatih razloga. U prvoj fazi stavili su ga s ostalom dvojicom iz Fonda (Matanović i Peša), s kojima nije imao nikakve veze ni kontakata, čak se “nisu ni podnosili”, zbog čega su tražili izdvajanje tužiteljeva spisa iz njihova spisa te je sud procijenio da je to osnovano i tada je nastao “mali Maestro”. Posebno napominje da se njegov kazneni postupak odrazio i na njegovo zdravlje i na zdravlje najbližih u obitelji, kako je rekla i njegova supruga. Naime, jedna od njegovih presuda bila je i nepravomoćno osuđujuća, no naknadno je odbačena i Ivan Gotovac je oslobođen. Njegov otac, koji je bio viceguverner HNB-a, nedugo nakon te osuđujuće presude počinio je suicid ne dočekavši konačnu odluku da mu je sin nevin, dok je majka tijekom cijele te sage oboljela od karcinoma, otkrio je na sudu Ivan Gotovac.

Nakon konačnog izlaska iz pritvora morao je početi iznova, te je započeo s firmom koja je bila u mirovanju, a koju je registrirao nakon izlaska iz CAIB-a. Budući da je bio žigosan ovim postupkom, više nigdje nije mogao dobiti poziciju izvršnog direktora, niti raditi u struci, a nije se mogao ni javiti na natječaje jer je njegov poslovni ugled tim postupkom bio teško narušen, o čemu je govorila i njegova supruga.

Hračnuli ga

Polako je počeo iznova graditi svoje kontakte i njima dokazivati svoju nevinost, i to s ljudima koji su ga znali profesionalno iz CAIB-a, a također su ga poznavali i karakterno pa su mu odlučili vjerovati i dati mu šansu. U tom razdoblju imao je, prisjetio se, lijepih i ružnih iskustava jer su ga neki pokušavali diskreditirati kao kriminalca s obzirom na postojeći kazneni postupak. Na njegovu poslovnom putu nakon izlaska iz pritvora bilo je puno peripetija i teškoća vezanih uz kazneni postupak koji ga je trajno obilježio i promijenio mu život.

No klijenti i poslovno okruženje polako su počeli cijeniti njegovu upornost i snagu i uzvraćati mu povjerenjem. Budući da je često bio na naslovnicama tiskovina, u jednom su trenutku odlučili dati cijeli spis redakcijama kako bi vidjeli o čemu je zapravo riječ, a nakon toga se i percepcija medija počela mijenjati. Unatoč tomu, ispričao je, znalo mu se dogoditi u šetnji da mu se ljudi obrate ili ga čak “hračnu” jer su ga poistovjećivali s kriminalom u Fondu. Kasnije je doživio da mu priđu i ljudi iz policije te mu se ispričavaju i govore da ih je sram jer su radili na njegovu spisu. Na tužbu se, stoji u presudi, odlučio nakon neuspjelog pokušaja mirenja i nagodbe s Ministarstvom pravosuđa i uprave. U njoj je istaknuo kako je pravosuđe nizom neosnovanih rješenja produljivalo njegov pritvor na sveukupno 16 mjeseci. Zbog neosnovanog lišenja slobode, pretrpio je značajnu neimovinsku štetu zbog grube povrede prava osobnosti na osobnu slobodu, te časti i ugleda. Također je pretrpio imovinsku štetu zbog izgubljene zarade.

Ističe da je samo trajanje kaznenog postupka bilo neprimjerenih 14 godina, čime je razumni rok prekršen za čak 11 godina. Slobode je bio lišen ekscesno dugih godinu i pol u kontinuitetu, iako je bio osoba prvorazrednog društvenog ugleda koja nikada prije nije imala nikakvih problema sa zakonom. Time se lišenje slobode pretvorilo u izdržavanje kazne, iako tužitelj nikada nije osuđen za bilo kakvo kazneno djelo, niti je postojalo opravdanje u bilo kakvom njegovu prethodnom ponašanju za drastično trajanje pritvora u potpunom nerazmjeru sa zapriječenom kaznom, naveli su Gotovčevi odvjetnici.

Dobar ugled

Kazneni se postupak, ističu, vodio zbog bombastične optužbe za najteža koruptivna djela primanja mita i zloporabe službenog položaja koje je stajalo “u evidentnom nerazmjeru s uočljivom oskudnošću bilo kakvog dokaznog materijala” za takve teške optužbe. Tužitelj je pritvoren i kazneno gonjen u životnoj dobi od 34 godine, kao mlada osoba u profesionalnom smislu koja je do pritvaranja obavljala odgovornu javnu funkciju potpredsjednika Hrvatskog fonda za privatizaciju, na koju je došao kao profesionalac iz financijske industrije, odnosno pomoćni direktor Creditansfalt Investment Bank (CAIB) u kojoj je bio prepoznat kao visoko ekspertna osoba nadstandardnog obrazovnog profila.

Međutim, zbog neosnovanog pritvaranja onemogućen mu je bilo kakav daljnji angažman, bilo u javnom sektoru ili financijskoj industriji, jer je riječ o osjetljivom socijalnom ambijentu koji je visoko senzibiliziran za dobar ugled i javnu percepciju nespojivu s uhićenjima i lišavanjem slobode u kaznenom postupku. Naime, financijska industrija kao regulirana djelatnost specifična je po tome što je, s obzirom na narav odgovorne djelatnosti koja se obavlja, “dobar ugled” apsolutni uvjet bilo kakve odgovorne funkcije. Pa tako Gotovac ističe da zbog vođenja kaznenog postupka i uhićenja ne ispunjava standard koji je zakonski uvjet za licenciranje kao člana uprave investicijskog društva, člana uprave društva za upravljanje investicijskim fondovima itd. To znači, stoji u tužbi, da mu je sama činjenica neosnovanog kaznenog postupka i uhićenja u cijelosti ograničila daljnje napredovanje i u dobi od samo 34 godine onemogućila nastavak karijere u reguliranom segmentu financijske industrije, bankama, investicijskim društvima i društvima za upravljanje investicijskim fondovima.

S obzirom na “opći senzacionalizam uhićenja” i dugotrajnog lišenja slobode, Gotovac tvrdi da su mu postale de facto nedostupne čak i niže funkcije u financijskom sektoru, za koje zakon ne zahtijeva postupak licenciranja i utvrđivanja fit & proper statusa, odnosno, “dobrog ugleda” kandidata koji se očituje u izostanku bilo kakvih istraga, kaznenih postupaka i slično, jer bi takav angažman negativno izložio poslodavca kao subjekta nadzora regulatora koji se mora skrbiti o vlastitom ugledu.

Javna hajka

“Cijela karijera u bankarskom sektoru u kojoj je obnašao najodgovornije funkcije u cijelosti je propala zbog senzacionalističkog uhićenja, neosnovanog lišenja slobode, javnih izjava pravosudnih i državnih dužnosnika i ekscesno dugog kaznenog postupka na temelju neosnovane optužbe koja je počivala na neuvjerljivim dokazima. Isto vrijedi i za uništenu karijeru u javnom sektoru koja je nepovratno propala već zbog samog senzacionalizma neosnovanog uhićenja i lišenja slobode, iako je tužitelj prethodno uživao besprijekoran ugled i dovoljno povjerenje javnosti da mu je nuđeno i mjesto potpredsjednika Vlade”, otkrili su odvjetnici Ivana Gotovca u postupku.

Trpio je značajne probleme i u poslovnoj sferi u privatnom sektoru jer su potencijalni partneri odbijali suradnju s trgovačkim društvima s kojima je bio statusno povezan, zabrinuti zbog kredibiliteta Ivana Gotovca s obzirom na to da je bio predmet medijski eksponiranih optužbi za korupciju te dugotrajni boravak iza rešetaka. Osim sramote i srozavanja ugleda, Gotovac kaže da se sve odrazilo i na njegov te obiteljski financijski status i obiteljski život.

Sutkinja Liović Merkaš sve je argumente uvažila, navevši između ostalog kako je Gotovac bio izložen javnoj hajci, lažnim optužbama i nemaru suda koji ga je držao u pritvoru ne zakazujući rasprave, te utvrdila da je zbog svega trpio veliku materijalnu štetu, ali i razvio psihičke smetnje te mu je država dužna platiti.