Porazom od Dinama na Poljudu okopnjele su vjerojatno sve nade Hajduka da ove sezone može prekinuti post bez titule dug već 21 godinu. Kako se ispalo i iz Kupa, možemo reći da je sezona otišla u krivom smjeru, a tek neka utješna nagrada može biti to drugo mjesto koje bi Hajduk ipak trebao zadržati. Kobno za ambicije opet je bilo to proljeće. Proljeće u kojem su porazu od Dinama prethodili i neki veći kiksevi, konkretno porazi od Istre i Gorice te remi protiv Varaždina. U sedam utakmica izgubljeno je ukupno 11 bodova, a to je previše da bi se ostalo u utrci za naslov. A kad nade tako okopne, valja potražiti uzrok. Uvijek u nogometu sve padne na leđa igrača, o njima se priča i oni su ti koji manje ili više uspješno izvode ono što treneri zamisle. Pa, čiji je to doprinos izostao, što je nedostajalo Hajduku, zašto je gubio bodove?
Ako ćemo gledati statistiku, onda je najveći dužnik Hajdukova dosadašnjeg proljeća Michele Šego (25). Pretvorio se jesenas u središnjeg napadača i imao polusezonu iz snova s 10 golova, bio najbolji strijelac lige. Tijekom zimskih priprema također je zabijao i očekivalo se da će tako nastaviti i u proljetnom dijelu sezone. No, dogodilo se potpuno suprotno. Šego je nastupio u 6 od 7 prvenstvenih utakmica i ostao bez zgoditka. Nije zabio niti jednom, a situacija je itekako bilo. No, jednostavno je iz nekog razloga izostala ona egzekutorska ubojitost u kojoj bi i poluprigodu pretvorio u pogodak. No, on makar ima i neko opravdanje utoliko što mu je ritam bio isprekidan ozljedom, a onda je neke utakmice počeo s klupe jer je Livaja igrao dobro. Od prvog Hajdukova strijelca ipak se u šest nastupa očekivalo više, poglavito jer si je jesenas visoko podigao letvicu. A i realno, Hajduk je i bio u igri zbog Šeginih 10 golova. Kako se on gasio, otupjele su posljedično i oštrice momčadi.
Nadalje, više je definitivno morao i trebao Ante Rebić (32). Baš smo nedavno pisali da je dosad rješavao “male” utakmice te da mu derbi može doći kao potvrda etikete lidera i nositelja. No, on je malo toga napravio protiv Dinama… Pamti se tek jedan opasan udarac koji je blokirao Josip Mišić. U prethodnim utakmicama Rebić jest nadirao, rastao i nadolazio, ali se njegovo djelovanje može opisati kroz “puno prometa, malo zarade”. Ulazio je nebrojeno puta u suparničke šesnaesterce, nebrojeno puta i ubacivao, ali malo je tu bilo upotrebljivog materijala. Njegov utjecaj u Hajdukovoj igri nikad se nije ni mjerio u golovima, ali ovog je proljeća zakazala realizacija, a onda je u toj priči i Rebić jedan od dužnika. Trebalo mu je početkom proljeća neko vrijeme da uopće uhvati formu, ali dok je prolazio kroz taj proces, Hajduk je već izgubio šest, pokazuje se, vrlo skupih bodova.
Hugo Guillamón (25) trebao je biti Hajdukov španjolski kapitalac, ali to niti blizu nije postao. Kontinuirano su se svi pitali može li na proljeće biti Hajdukov dirigent i nositelj. Ispalo je da ne može. Imao je bivši španjolski reprezentativac nekoliko jesenskih bljeskova, ali daleko je to od zadovoljavajuće razine. Garcia se za njega odlučio prije Pajazitija, u zadnje vrijeme i Krovinovića, ali pokazalo se da on ipak ne može držati sredinu terena. Vokalan jest i vidi se da razumije nogomet, ali to se u ključnim utakmicama nije pokazalo na terenu. Konkretno, u derbiju protiv Dinama su on i Skoko često lutali, gubili duele, a onda je na vjetrometini bila obrana na čelu s Marešićem i Racijem s kojima se Dinamov napad poigravao. Često je dvojac zadnjih veznih gubio iz vida Mihu Zajca za kojeg se zna da sjajno dolazi iz drugog plana, a Guillamón je usto imao i pogrešne predaje, izgubljene duele u kojima bi kao iskusan pao i tražio prekršaj… Dojam je da bi puno više Garcijinom Hajduku odgovarao neki “razbijač” na toj poziciji, a Hugo nije taj profil. I razvidno je da će Hajduk opet na ljeto morati u šoping “šestica”. A obzirom na to da se nogometna momčad sastoji od 11 igrača, nikako sav krimen ne može pasti na trojicu.
Poznato je još iz Istre koliko su bekovi važni za Garcijin nogomet, koliko često dolaze u zadnju trećinu i koliki se obujam ubačaja koristi. Za nešto više u protivničkom šesnaestercu morala je biti bolja i forma Šimuna Hrgovića (21). Da se razumijemo, nije on bio grozan, ali morao je više. Vjerojatno je i on sam od sebe očekivao više. Pad forme za mladog igrača normalna je pojava, ali standardnom Hajdukovom lijevom bočnom dogodio se u najgorem mogućem trenutku. Nadirao je Hrgović, dolazio, ubacivao, ali slabo ga je lopta slušala. Dobro, koji put su i suigrači zakasnili, ali realno malo je toga bilo napadačima upotrebljivo. Hrgović u bijelom dresu ima sada već 66 nastupa, sasvim je to korektna brojka. Igra i svoju drugu pravu seniorsku sezonu. Lani je kod Gattusa igrao na desnoj strani, ali je skupio dragocjeno iskustvo. Ove godine forma je bila stabilna sve do proljeća u kojem vidno oscilira. A ima puno manje kredita od dvije godine mlađeg Luke Hodaka (19) koji igra prvu seniorsku sezonu i na mapu je došao praktički preko noći. Na jesen je i on oduševio, ali kasnije je nestao. Do prilike je došao silom prilika, odnosno zbog Sigurove gluposti i crvenog kartona koji ga je od terena odvojio na tri susreta. I taj se potez protiv Rijeke sada pokazuje jako, jako skupim. Garcia od Hodaka traži isto što i od Sigura, ali realno nije to ta razina izvedbe, što je možda i normalno. Ima za Hodaka vremena, on će Hajduku svoje dati.
Čak je u toj priči veći krimen na Niki Siguru (22) za kojeg se, valjda, napokon može reći da je više desni bek nego vezni igrač. Vjerojatno postoji razlog zbog kojeg je preskočio Karačića i Hodaka i “kuvertirao” si Hajdukovu desnu stranu. Morao je jednostavno u toj situaciji reagirati promišljenije… Njegova je kazna istekla i vraća se, ali veliko je pitanje je li sada prekasno…
Da se razumijemo, ima još sezone i uvijek valja ostaviti prostor preokretima, ali ovaj Hajdukov bi valjda trebao biti epske prirode…
