Iranski režim na nišanu: opasna igra dvojca Trump-Netanyahu
Osjećaj koji trenutno prožima Europljane magistralno je izrazio najveći živući francuski pisac, Michel Houellebecq, neposredno prije napada na Iran. Ne kroz roman, nego u sumračnom glazbenom albumu od 12 pjesama Sjetite se čovjeka, gdje recitira vlastite tekstove uz glazbu Frédérica Loa. Niz pogrebnih pjesama prorokuje slom zapadnog svijeta i predviđa nadolazeću katastrofu:
„Za samo nekoliko dana bit će rat. Sukob se širi prema istoku“…
(Plavetnilo središnjeg neba)
Prije Midterms (američki predizbori, op.GN.) – koji nagovješćuju nepovoljne rezultate za dvojac Trump–Netanyahu, američki predsjednik zaigrao je „ruski rulet“. Ušao je u ilegalni rat s Iranom prije nego što ga u toj nakani spriječi rastuće nezadovoljstvo u njegovoj MAGA biračkoj bazi: nisu birali Israel First, nego America First.
E3 (Velika Britanija, Francuska i Njemačka) sa Zelenskim na čelu širi ukrajinski rat protiv Rusije na Bliski istok – protiv Irana koji Rusiju podržava. I to usprkos upozorenjima brojnih vojnih analitičara da Iran zauzima jednu od najjačih geografskih pozicija na svijetu za blokadu mora, zbog čega je izraelsko-američkim ratom protiv Irana već pogođeno 30–40 % globalne trgovine.
Ursula von der Leyen nije osudila američko-izraelski ilegalni rat u Iranu. Eskalaciju na Bliskom istoku tretira kao problem uzrokovan odmazdom napadnute strane. Time je definitivno vanjsku politiku Unije učinila irelevantnom.
U uvjetima u kojima se u Njemačkoj svakih pola sata gasi jedna tvrtka iz sektora Mittelstanda, temelja europske industrije, jasno je da europski gospodarski model nije usklađen s njezinom vanjskom politikom. Europa je, nakon prekida energetskog partnerstva s Rusijom i podrške Ukrajini, ostala bez stabilnog i jeftinog izvora energije iz bliskog susjedstva. Destabilizacijom Bliskog istoka pojačala je svoju ovisnost o geopolitički nestabilnim tržištima.
Perspektiva? Inflacija. Rast troškova proizvodnje. Pritisak na industriju. Destabilizacija trgovinskih lanaca. Poput ukrajinskih, i naše bi se zime mogle pretvoriti u test preživljavanja. Kao što bizoni drhte u snijegu i traže travu pod ledom, i mi bismo mogli drhtati u negrijanim domovima i pred nemogućim cijenama u trgovinama.
Ili nam je možda perspektiva čudo kojim bi, brzo i bez dalekosežnih posljedica po stabilnost cijele regije, država od 92 milijuna stanovnika – koja jednako mrzi američko-izraelski hegemonizam koliko i domaći režim vjerskih fanatika – kapitulirala.
Trump zaziva takvo čudo na svoj način. U Uredu za vjeru u Bijeloj kući, kojim upravlja evangelička pastorica Paula White, naglas se moli za zaštitu američkog predsjednika i mudrost u vođenju zemlje.
AŽURIRANO: 12. dan rata: Senator: ‘Uplašen sam više nego ikad. Možda ćemo morati poslati kopnene snage.’; Iran lansirao golemu raketu
Iran kao Putinov suučesnik? Ukrajina i Bliski istok u vrtlogu američko-izraelske strategije
Nakon dekapitacije cijelog iranskog pregovaračkog tima, Trump se cinički zapitao zašto Iran više ne pregovara? Na što su se odmah nadovezali Izraelci – koji vole imati zadnju riječ. I to crnim humorom koji predviđa da će svaka nova vlast proizišla iz istog iranskog režima jednako završiti. Tako je dvojac Trump-Netayahu, umjesto starog neprijatelja Alija Hameneija, čije vjerske zadrške su mu poznate, dobio njegovog sina Mojtaba (Modžtaba, hrv.) – čije vjerske zadrške su nepoznate, ali je poznato da je najbliži baš onima koje dvojac želi maknuti s lica zemlje – Iranskoj revolucionarnoj gardi (IRGC) i konzervativnim vjerskim krugovima.
Javio se i nezaobilazni Zelenski. S još crnjim humorom. Prema njegovim riječima, Iran je „odabrao postati Putinov suučesnik“ jer Rusiji isporučuje oružje i dronove korištene u napadima na Ukrajinu. Zato bi on rado postao suučesnik izraelsko-američke agresije na Iran. U stvari, strahuje da bi dug rat na Bliskom istoku mogao smanjiti zapadnu vojnu pomoć Ukrajini. „Manjak“ misli nadoknaditi prodajom ukrajinskog vojnog iskustva u borbi protiv iranskih dronova i plasirati se kao koristan sigurnosni partner Washingtona i Izraela u novoj geopolitičkoj krizi. Tako bi rat protiv Rusije nastavio na Bliskom istokom – posredstvom saveznika i time hranio logiku očuvanja američke hegemonije pod svaku cijenu – koja vodi u Treći svjetski rat.
Ostaje da je agresija na Iran, u prvom redu, poraz Trumpove privatne diplomacije. Unatoč kontinuiranom trudu – konačno nije uspio odgovoriti Izraelce od njihova visokorizičnog nauma smjenjivanja iranskog režima.
Zašto visokorizični naum?
Blic analiza Zorana Metera: Luda kuća: U njemačka skladišta ubrzano se krca ruski plin; Trump mora nešto učiniti
Opsesija Netanyahua: uništenje Irana
Prvi razlog visokorizičnosti je ruska „crvena linija“. Ona je ista u ukrajinskom i iranskom pitanju: promjena režima ustoličenjem otvoreno proameričke vlade. Izraelci su jasno izrazili tu nakanu. Američki predsjednik ih je pokušavao odgovoriti. Ali nije uspio.
Znamo da su Madurovoj otmici prethodile optužbe Gideona Sa’ara, ministra vanjskih poslova Izraela: „U Južnoj Americi formiraju se narko-teroristički savezi između kriminalnih mreža i bliskoistočnih skupina, čiji je Venezuela glavni čvor, što omogućuje operacije Hezbolaha u regiji[1]“ (financiranje Hezbolaha). Trumpu nije trebalo više za slanje američke armade i otmicu venezuelanskog predsjednika. Međutim, u Venezueli nije ustoličio otvoreno proameričku predsjednicu Maríau Corinau Machado koja se svesrdno nudila.
Naprotiv, Izrael bi u Iranu ustoličio Mohamada Rezau Pahlavija kojemu su skloni izraelski politički krugovi i sigurnosne službe. Trump se tome protivi, smatrajući da Pahlavi nije spreman za takvu ulogu. Čime izbjegava izravnu konfrontaciju s Rusijom i Kinom — koja vodi u Treći svjetski rat. No, kad je u pitanju Iran ne može računati na racionalno promišljanje Netanyahua. Poznato je da je uništenje Irana – najvažnijeg regionalnog suparnika Izraela, punih četrdeset godinanjegova osobna opsesija.
Stoga američku armadu u Perzijskom zaljevu ne treba promatrati samo kao prijetnju Iranu, nego i kao instrument za američki uvid u izraelske akcije i njihovu kontrolu.
Sto godina pohlepe: Zašto Iran nikad nije smio biti slobodan; kartel Sedam sestara
Izrael bez kontrole, Iran pod pritiskom – Trump između čekića i nakovnja
Drugi razlog visokorizičnosti: bombardiranje Irana i dekapitacija njegovog vodstva su kontraproduktivni. Mogli bi konačno potaknuti Iran na brzi razvoj nuklearnog oružja. Naime, prema procjenama američkih obavještajnih službi (National Intelligence Estimate), Iran je 2003. zaustavio organizirani program razvoja nuklearnog oružja. Te procjene kasnije su više puta potvrđene u ažuriranim izvješćima, što ne znači da je napustio nuklearnu tehnologiju. On i dalje obogaćuje uran i razvija nuklearni program za koji tvrdi da je civilni. Zato se u većini analitičkih izvješća govori da je Iran tehnički vrlo blizu bombe, ali bez političke odluke da je napravi. Nakon dekapitacije iranskih vođa, takva se odluka nameće. Atomska bomba je bila protiv uvjerenja ubijenog vjerskog vođe, a nisu ju podržavale ni Rusija i Kina. To bi se moglo promijeniti s obzirom na eskalaciju izraelsko-iranskog sukoba koja šteti interesima Rusije i Kine. Kao i s obzirom na činjenicu da ih s Iranom vezuju brojni sporazumi.
Zadnji potpisan, u siječnju 2026., je trilateralni strateški okvir koji Iranu, Rusiji i Kini omogućava koordinaciju oko ključnih pitanja, kao što su nuklearna suverenost, ekonomska suradnja i diplomatska strategija protiv unilateralnih pritisaka Zapada. S naznakom da taj sporazum, kao i svi prethodni, ne uvodi obavezu da će jedna strana vojno intervenirati ako je druga napadnuta. Više se radi o simbolu političkog saveza i koordinacije između te tri članice BRICS-a.
Zaključujemo da su Rusija i Kina oduvijek imale kontrolu nad nuklearnim programom Irana. Naprotiv, Zapad nema kontrolu nad izraelskim nuklearnim arsenalom. Zašto? Izrael nikada nije pristupio NPT-u (Sporazum o neširenju nuklearnog oružja), zbog čega nije sankcioniran. Čak i procjene izraelskog nuklearnog arsenala temelje se isključivo na otvorenim izvorima i analizama vojnih stručnjaka. Naime, Izrael prakticira politiku nuklearne dvostruke neodređenosti („nuclearambiguity”) te službeno ne potvrđuje niti ne opovrgava posjedovanje nuklearnog oružja. Većina izvora slaže se da je realistična procjena oko 80–90 bojevih glava spremnih za upotrebu[2]. Čemu treba dodati raketni program (Jericho II i III) i podmorske lansere (Dolphin klase), koji Izraelu daju second-strike kapacitete (sposobnost države da odgovori nuklearnim udarom čak i nakon što je pretrpjela prvi nuklearni napad). U svakom slučaju, opasna je situacija u kojoj Izraelski nuklearni program nije ni pod međunarodnom, ni pod savezničkom kontrolom.
Stoga, raste bojazan da se Netanyahu neće ustručavati upotrijebiti nuklearno naoružanje ako konvencionalnim sredstvima ne uspije dokrajčiti iranski režim. Kao i ideja da Trump nije dovoljno moćan da ga zaustavi, poglavito u svjetlu Epsteinfiles i evidentne povezanosti Epsteinove mreže s Trumpom i Mossadom.
Kako se američki predsjednik našao u situaciji u kojoj brojni kritičari govore o njegovoj podređenosti unutar dvojca Trump–Netanyahu?
Kina se godinama pripremala za upravo ovaj scenarij
Bombardiranje i atentati: kratkoročna pobjeda, dugoročna kriza
Dolaskom na vlast Trumpove administracije 2.0, svim analitičarima trebalo je biti jasno[3] da će se Trump truditi što prije riješiti ukrajinsko pitanje kako bi se fokusirao na Bliski istok i time ispunio obveze preuzete u dogovoru s „kraljem Las Vegasa“ – casino-magnatom Sheldonom Adelsonom i njegovom udovicom Miriam. Adelsoni su „kingmakeri“. Spadaju u grupu najutjecajnijih političkih donatora u SAD-u koji su potpomogli kako dolazak Trumpa na vlast u Americi, tako i dolazak Netanyahua na vlast u Izraelu. Rodio se dvojac Trump–Netanyahu.
S njime i nova američka civilizatorska misija koja – kako bi dvojac i duhovno povezala – počiva na mitskim narativima o stvaranju Sjedinjenih Država i Izraela, dviju država „koje je želio Bog”, a koje svijet obasjavaju kao „svjetla na brdu”. Dakle, došlo je do spajanja dva narativa o izabranosti i moralnoj misiji: Winthropove američke metafore i duge tradicije religijskog značenja Izraela kao naroda s posebnom vezom s Bogom[4] .
Naravno, pod velom duhovnosti, dvojac je ostao vrlo pragmatičan. Deal je sljedeći: Trumpu je nužna pomoć velikih financijera iz židovske dijaspore kako bi se suočio s „ponornim dugom“ svoje države, a Netanyahuu je nužna američka pomoć u svrgavanju neprijatelja države Izrael. Izrael vjeruje da mu je Trumpov mandat jedinstvena prilika da se definitivno oslobodi suparnika na Bliskom istoku i profilira u bliskoistočnog hegemona. Američki predsjednik želi iskoristiti taj izraelski elan kako bi se što bolje pozicionirao u odmjeravanju snaga s protivnicima američke hegemonije na globalnoj razini.
Vjerski rat
Svi koji su zazivali „povratak religiji“ su posluženi. Evo je u Bijeloj kući. Američki predsjednik Donald Trump našao se u središtu neobične scene u Bijeloj kući: okružen skupinom evangeličkih pastora koji su došli moliti za njega, nakon što je pokrenuo ilegalan rat protiv Irana.
U videu koji je objavio njegov savjetnik Dan Scavino vidi se kako vjerski vođe polažu ruke na predsjednikova ramena i naglas mole za njegovu zaštitu i mudrost u vođenju zemlje, u iznimno napetom međunarodnom kontekstu, obilježenom ratom protiv Irana koji vodi američki predsjednik. Prizor potvrđuje duboku povezanost Trumpa s američkim evangeličkim pokretom – jednim od njegovih najvjernijih političkih uporišta posljednjih godina. Ta je veza dodatno ojačana 2025. osnivanjem Ureda za vjeru u Bijeloj kući, kojim upravlja evangelička pastorica Paula White.
Za Trumpove pristaše ova scena simbolizira duhovnu borbu za budućnost Amerike. Za njegove protivnike, međutim, ponovno otvara staru raspravu: koliko religija smije biti prisutna u samom središtu američke političke moći? Odnosno se javlja pitanje političkog instrumentaliziranja vjere.
U tom kontekstu je lako zamisliti i Netanyahuova u tradicionalnoj židovskoj molitvi, kako traži da Bog zaštiti izraelske vojnike, pokori neprijatelje i donese pobjedu Izraelu. Lako je zamisliti i iranske ajatolahe, poput Abdolaha Džavadia Amolia na državnoj televiziji, kako vjernike pozivaju na „prolijevanje krvi Izraelaca i američkog predsjednika”, uz komentare da je to dužnost protiv „ugnjetačke Amerike i cionizma“. Čime insinuiraju da je „pravi Bog“ onaj pobjednika. I evo smo opet ušli u dinamiku u kojoj religija postaje instrument moći, a ne samo sredstvo osobne duhovnosti. Evo nas nazad u doba Križarskih ratova (11.–13. st.) – kada su križari Božju volju koristili kao legitimaciju za ratovanje protiv muslimanskih teritorija i pljačku istih, često s prikazom pobjede kao znaka da su podržani od Boga.
Suvremeni politički i vojni vođe Zapada, Trump i Netanyahu, legitimiraju se kao od Boga izabrani. Zajedničkom akcijom, Amerikanci i Izraelci su neočekivano brzo ubili Alija Hameneija, vrhovnog vođu šijita. Što god tko mislio o njemu, njegova smrt nije samo politički događaj, nego i religijski rat. Isto tako bi katolici percipirali događaj da je Izrael npr. bombardirao Vatikan i ubio papu Lava XIV. zato što podržava palestinske katolike.
Dakle, moguće je loše misliti o Aliju Hameneiju (86 g), ali ubiti vjerskog vođu te razine je zločin – koji je potresao cijeli Bliski istok.
Izrael je eliminirao svoja tri glavna protivnika: Yahyu Sinwara (Hamas), Hasana Nasralaha (Hezbolah) i Alija Hameneija (Iran). Trojicu vođa koji su međusobno vrlo različiti, ali su se sva trojica protivila stvaranju isključivo židovske države u Palestini. Kristalno je jasno da uklanjanje vođa može imati samo kratkoročni taktički učinak. Zašto? Zato što bez rješavanja političkih i društvenih uzroka sukoba, protupravna pogubljenja (najpoznatija su ona Sadama i Gadafija) nikada ne donose trajnu stabilnost.
Iran je na bombardiranje Sjedinjenih Država i Izraela odgovorio napadima na američke interese u državama s kojima je dotad održavao pacifističku ili konfliktnu – ali uvijek suradnju. To je jasan znak da ni iranski režim ni Izrael i SAD ne štite iransku populaciju. Jedne animira borba za samoodržanje. Druge animiraju predatorski instinkti: dominirati ostacima drevnog Perzijskog carstva – koje je svojedobno opčinilo Aleksandra Makedonskog.
Zasad Trumpa ne zabrinjavaju gubici koje trpe njegovi saveznici. Iran je bogat naftom i plinom, a tu su i iranski računi u bankama bogatih država Perzijskog zaljeva koje Iran upravo bombardira. Metoda je već uhodana. Kako su završile ruske blokirane milijarde, tako će i iranske. Zapadni modus operandi je poznat, pa se iranski moćnici nisu ni trudili spašavati svoj novac u zaljevskim monarhijama.
Loša procjena: Bijela kuća nije vjerovala da će Iran pokrenuti ekonomski rat blokadom Hormuza
Libanon – nova Gaza ?
Kolateralna žrtva regionalnih previranja opet je Libanon, državica u kojoj kohabitira 17 vjersko-političkih skupina (5 muslimanskih i 12 kršćanskih). Svih 17 – s iznimkom Hezbollahove vojne frakcije – uglavnom zanima trgovati i prosperirati, ali se opet u njihovom životnom prostoru vodi rat koji ih se ne tiče.
Simbolična odmazda Hezbollahovog vojnog krila zbog smrti iranskog šijtskog vođe Izraelu je poslužila kao pretekst za nastavak likvidacija u Libanonu, tzv. preventivnim udarima – uklanjanju operativaca Hezbollaha za koje vjeruje da planiraju napade na Izrael i koji generiraju nebrojene kolateralne žrtve.
I to nije sve. Baš u trenutku u kojem je većina libanonskih građana bila spremna Izraelu zahvaliti što ih je spasio od Hezbollaha, Izrael je ponovno naredio prisilnu deportaciju 700 000 šijta s juga Libanona. Kako su susjedne zemlje, poglavito Sirija, zatvorile granice, time je Libanon pretvorio u novu Gazu. Bejrutske ulice preobrazile su se u novi „zatvor na otvorenom“.
S jedne strane, vojno krilo Hezbollaha – nekoć pod zaštitom Irana – ne pristaje predati oružje kako to zahtijevaju ostale komponente libanonskog društva – često žrtve nasilja Hezbollahovih milicija. S druge strane, libanonsku službenu vojsku Zapad je koncipirao na način da nikada ne može rivalizirati izraelskoj, pa su Libanonci izloženi i njihovom nasilju. Novo, neselektivno protjerivanje cjelokupnog stanovništva s juga Libanona moglo bi kratkoročno promijeniti sigurnosnu situaciju oko granice s Izraelom. Međutim, nosi nerazmjerno visok rizik humanitarne krize, sektaških sukoba i regionalne eskalacije.
Atentat na Alija Hameneija navodno je poduzet kako bi spriječio iranski program razvoja nuklearnog naoružanja – koji zapravo nije postojao. Paradoksalno, protupravno pogubljenje Hameneija konačno je realizaciju tog programa učinilo mogućim jer je postalo jasno da je jedino nuklearni arsenal, poput sjevernokorejskog, jamstvo za preživljavanje antiameričkim režimima.
Blic analiza Zorana Metera: Trump Indiji odobrio uvoz ruske nafte; EU-u prijeti energetski šok; rast cijene ruske nafte
Kakve su bile europske reakcije na dekapitaciju iranskog vodstva ?
Uglavnom – nikakve. Većina država nije osudila američko-izraelski ilegalni rat u Iranu niti je ponudila diplomatsku inicijativu za zaustavljanje spirale nasilja na Bliskom istoku. Od europske vanjske politike tako nije ostala ni hipokrizija – nego tek politička irelevantnost.
Iznimke su bili španjolski premijer Pedro Sánchez, koji je rat protiv Irana nazvao ilegalnim i upozorio na destabilizaciju međunarodnog poretka, te norveški ministar vanjskih poslova Espen Barth Eide, podsjetivši da su preventivni napadi nezakoniti ako prijetnja nije neposredna. Napadi su pritom uslijedili upravo u trenutku kada su, uz posredovanje Omana, navodno napredovali nuklearni pregovori između Sjedinjenih Država i Irana.
Poruka koja se time šalje jasna je: pravila međunarodnog poretka vrijede samo dok hegemon ne odluči drukčije – a europska šutnja ne ostavlja prostor neutralnosti, nego potkopava upravo poredak koji Europa tvrdi da brani.
Kakve su cinične kalkulacije dovele do europske političke i strateške abdikacije? Prije svega, tu je Ukrajina. Očajnički želeći zadržati Washington čvrsto angažiranim u europskoj sigurnosnoj krizi, Bruxelles i većina europskih prijestolnica procijenili su da si ne mogu priuštiti sukob sa Sjedinjenim Državama oko Bliskog istoka ili bilo gdje na Globalnom jugu.
Sličan obrazac vidio se i nedavno, u mlakoj reakciji Europske unije na američki napad na Venezuelu prije manje od dva mjeseca. Neki europski čelnici očito su bili ohrabreni lakoćom s kojom je Washington oteo venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura i njegovu suprugu, nadajući se da bi se nešto slično jednog dana moglo ponoviti i u slučaju ruskog predsjednika Vladimira Putina. Kako primjećuje analitičarka Emma Ashford iz Stimson centra, upravo je ta operacija vjerojatno ohrabrila Donalda Trumpa da zaključi kako bi promjena režima u Iranu mogla proći jednako brzo i bezbolno.
E3 – Velika Britanija, Francuska i Njemačka – zajedno s predsjednicom Europske komisije Ursulom von der Leyen, prvo nisu uspjeli spriječiti agresiju diplomacijom između SAD-a i Irana. Aktiviranjem „snapback“ sankcija UN-a dodatno su pogoršali napetosti, pa se brzo preusmjerili na upravljanje posljedicama agresije.
Von der Leyen je sazvala „posebni sigurnosni kolegij“ da raspravlja o iranskim „neopravdanim napadima na partnere“, tretirajući eskalaciju kao problem iranske odmazde, čime je vanjska politika Unije postala irelevantna.
Istodobno, u Europi postoji stvarna netrpeljivost prema iranskom režimu — i to ne bez razloga. Brutalno gušenje prosvjeda u siječnju 2026., potpora Rusiji u ratu protiv Ukrajine te praksa pritvaranja dvojnih državljana kao diplomatskih talaca s pravom su Islamskoj Republici donijeli malo prijatelja u europskim prijestolnicama.
No nesklonost prema nekom režimu ne može biti opravdanje za odobravanje ilegalnog rata protiv njega. Danas mrtvo međunarodno pravo nije bilo zamišljeno kao sustav nagrađivanja dobrog ponašanja o kojem presuđuje hegemon. Ono je bilo skup ograničenja osmišljen upravo za ovakve trenutke — kada se moćne države uvjere da je meta toliko odbojna da se uobičajena pravila više ne moraju primjenjivati.
Velika analiza Zorana Metera: Putinova katastrofalna procjena; može li Trump ponoviti njegovu grešku?
Trump–Netanyahu i geopolitička šahovska igra
E3 je istodobno pojačao vojnu prisutnost u Mediteranu i Istočnom Sredozemlju kako bi zaštitio vlastite baze i interese te, u skladu sa sporazumima sa zaljevskim monarhijama, odvraćao prijetnje i štitio saveznike.
Problem? Dvojac Trump–Netanyahu svojim oružanim akcijama prati strategiju država BRICS, čiji rastući utjecaj želi zaustaviti, neutralizirajući svaku ključnu članicu ponaosob – prvo Siriju i Bashara al-Assada, zatim Venezuelu, a sada i Iran.
Nakon Irana, na meniju bi se mogli naći ključni igrači : Rusija i Kina – protiv kojih dvojac zasad ne želi otvoreni rat nego traži dogovor u smislu prihvatljive raspodjele interesa na globalnoj razini. U tom smislu, europsko inzistiranje na rigidnoj blokovskoj politici dodatno komplicira situaciju i potencijalno gura Zapad prema Trećem svjetskom ratu.
Rusija i Kina ostaju fleksibilne. Neovisno o padu prijateljskih režima, imaju slobodu djelovanja i sposobnost brze reorganizacije. Sporazumi s Iranom omogućuju im produbljivanje suradnje čak i tijekom sukoba, bez formalnog ulaska u rat. Međutim priključivanje Irana zapadnoj zoni interesa mogle bi protumačiti kao neposrednu prijetnju. Poglavito Kina koja bi se tada u Pakistanu i Afganistanu zatekla u istoj situaciji kao prethodno Rusija u Ukrajini.
Dok dvojac Trump–Netanyahu troši 900 milijardi dolara dnevno i iscrpljuje svoje zalihe oružja, Rusija i Kina strpljivo koordiniraju poteze. Za ove zadnje situacija na Bliskom istoku ima i određenih prednosti. Porast cijena nafte i plina jača rusku ekonomiju. Rat SAD-a protiv Irana potencijalno donosi Kini četiri glavne koristi: strateško preopterećenje SAD-a; jačanje kineskog ugleda u Globalnom jugu; energetske i ekonomske prednosti u Iranu u uvjetima naglog rasta cijena energenata; jačanje alternativnih međunarodnih mreža. Izraelsko-američka agresija poglavito potiče ubrzavanje razvoja paralelne financijske infrastrukture: CIPS (kineski međunarodni platni sustav); SPFS (ruska alternativa SWIFT-u); kao i bilateralne trgovine u nacionalnim valutama između država BRICS-a, tejačanje digitalne valute poput e-CNY.
Dakle, rat generira globalnu šahovsku igru u kojoj preživljavaju fleksibilni. U njoj Zapad riskira izgubiti kontrolu nad razvojem događaja zbog rigidne blokovske logike koja može izazvati neželjene lančane reakcije.
Kakve reorganizacijske solucije nude europski stručnjaci u tom smislu?
EATO umjesto NATO-a
Od rata protiv COVID-19 do danas, Europa je stalno u ratnom stanju, a njeni mainstream mediji – kao i u Rusiji – najčešće u službi ratne propagande. Kritičari politike prema ratu u Ukrajini ili akcijama Izraela marginalizirani su i optuživani za proruske ili antisemitske stavove.
U takvom okruženju čak i bivši britanski diplomat Ian Proud, nekadašnji član HM Diplomatic Service i ekonomski savjetnik u Moskvi, koji je u ključnom razdoblju – od srpnja 2014. do veljače 2019. – bio raspoređen u Britanskom veleposlanstvu u Moskvi, nema pravo na riječ u zapadnim medijima.
Objavljuje u magazinu Strategic Culture Foundation – klasificiranom kao „proruski“, gdje tvrdi da zapadni čelnici ne priznaju neuspjeh u Ukrajini jer bi to značilo politički poraz nakon godina obećanja da će Rusija biti slomljena sankcijama.
‘Majka svih ratova’: nova strategija destabilizacije Bliskog istoka i njezini ciljevi
Kao i Zelenskom, njima održanje ratnog stanja jamči njihovo održanje. Zato se prave da „ne čuju“ Proudov prijedlog alternative postojećem sigurnosnom sustavu: Euroazijski ugovor – EATO umjesto NATO-a – koji bi uključivao Europu, Rusiju i Ukrajinu te se temeljio na suradnji i rješavanju sporova, a ne na blokovskoj konfrontaciji[5].
Kako dakle biti Europljanin i ne potonuti, kao Houellebecq, u ponor neizbježnosti nestanka čovjeka i čovječnosti kakvu smo nekoć zagovarali?
[1] KARUZO Christian K., Breitbart, 25.11.2025., https://www.breitbart.com/middle-east/2025/11/25/israeli-foreign-minister-warns-venezuela-the-main-link-to-hezbollah-and-hamas-in-south-america/?utm_source=chatgpt.com
[2]Federation of American Scientists, “Israel’sNuclearWeapons,” 2023, https://fas.org/nuke/guide/israel/nuke/
[3]Viditakvuanalizu : https://www.geopolitika.news/analize/dr-sc-s-vujacic-evo-koji-je-kockarski-magnat-kreator-trumpove-bliskoistocne-politike-i-zasto-je-sve-ovako-2/
[4]https://comment.org/discerning-our-place-in-history/?utm_source=chatgpt.com
[5] PROUD Ian, Strategic Culture Foundation, 30.01.2026., https://strategic-culture.su/news/2026/01/30/is-it-time-to-replace-nato-with-eato/
