Teško Ranko može proći supetarskom rivom da ga nitko ne zaustavi. U ruci mu je nova knjiga – dirljiva i dojmljiva priča o usponu na Denali i 6190 metara visok vrh. Priča je to u kojoj ga je okrutna planina dobro protresla, i iznutra i izvana.
I baš zato što nije samo knjiga o ledu, derezama, klinovima i konopima nego i o dubokoj unutarnjoj borbi – nosi naslov “Moj uspon s Bogom”.
– Skoro da sam se i zavjetovao tamo, da ako uspijem se izvući i vratiti se od tamo da će to biti zahvalnost onome koga sam molio gore. Prvo što sam napravio kad sam došao u Supetar, otišao sam na misu. Sutradan sam otišao u Split, kupio sam Bibliju koja mi je stajala s desne strane moje tipkovnice, dok sam tipkao svoju knjigu, tako da mi je jako pomoglo, rekao je Ranko Dragičević.
Uspeli smo Ranka na najviši brački vrh, piše HRThttps://magazin.hrt.hr/price-iz-hrvatske/bracni-planinar-ranko-dragicevic-osvojio-denali-i-pomogao-domu-zdravlja-12603423, Vidovu goru. Nama je i Biokovo u daljini prehladno i previsoko, pa da bi pojmili ono što su ovaj visokogorac i prijatelj Davor Večaj proživjeli na Denaliju. Ne treba nam većeg uzbuđenja do li gledati kadrove filma snimljenog o pustolovini.
– Denali je specifičan po tome što je u sjevernom polarnom krugu. Jako velike promjene temperature, jako puno padalina i logistički, usudio bih se reći, možda najzahtjevnija planina na svijetu, ističe Ranko.
Istaknuo je i količinu opreme koju treba sa sobom nositi.
– Sama činjenica da je svatko od nas imao po 20 kilograma na leđima i da smo potezali saonice od 40 kilograma – to je jako puno. Skoro ni na jednoj planini se toliko ne nosi, ali tu jednostavno treba, zato što nikakve podrške nema, objašnjava Ranko.
Od Vidove gore do Denalija
Nema ondje nosača, pomagača, skloništa kao na nekim drugim izazovnim planinama. Pripreme na otoku, iako tada smiješne, bile su pun pogodak.
– Naš plan treninga je bio da osjetimo koji mišići rade tijekom potezanja. Nije klasično planinarenje ili uspon, kupili smo pojaseve i trake, vezali smo gume od kamiona koje smo napunili kamenjima da simulira tu težinu i potezali smo i Vidovom gorom i Supetrom. Ne smijem ni reći što su ljudi sve mislili o meni kad bi me vidjeli. Kasnije, naravno, kako se priča razvijala shvatili su o čemu se radi.
Ovaj profesionalni vatrogasac, u životu komunalac, iskusni je planinar, ali prije svega čovjek, ljudina.
Za prethodne je pustolovine s prijateljem Danielom Lončarom prikupio novac kojim su osigurali nevjerojatnih 1700 besplatnih terapija za djecu s teškoćama u razvoju na otoku Braču. Ovom su, pak, ekspedicijom prikupili više od 30 tisuća eura za brački Dom zdravlja.
– Išli smo na teren, pitali smo zaposlenike što vama treba, nismo htjeli kupiti aparat koji će stajati pokriven plahtom u nekoj sobi. Nakon toga što smo mi poslušali, stvarno smo kupili ono što njima treba na boljitak samih zaposlenika i naravno pacijenata, istaknuo je.
I baš zato se ova humanitarna ekspedicija zove “Srcem kroz planine”. I to je razlog zašto je, uza sve ostalo i iako voli hladnoću, Ranko otrpio i razliku od čak 70 stupnjeva između Brača i Denalija.
Misija je uspjela, Dom zdravlja je opremljen, vrh je osvojen, a najveća nagrada ipak ostaje – prijateljstvo.
– Prijateljstvo, pamtit ću po prijateljstvu, jer ovo je bio pravi test. Prva stvar, izaberete osobu s kojom ste 24 sata zajedno i vani i u šatoru. Ta osoba mora pasati i po priči i po načinu razmišljanja i uostalom po ophođenju jedan prema drugome, naveo je.
– To je bila priča o prijateljstvu, definitivno, a sve poslije toga i ljubav i dobra djela i naravno uspjeh u usponu, zaključio je junak ove priče.
Moja reakcija na članak je…
