Bijela kuća kaže da trenutno ne razmatra kopnenu operaciju u Iranu. Barem je tako sugerirao Donald Trump, uvjeravajući novinare da se ne sprema poslati američke specijalne snage u Isfahan, gdje se nalazi jedno od ključnih nuklearnih postrojenja Islamske Republike. Njegove su izjave citirane u New York Postu. Samo nekoliko dana ranije američki predsjednik nije isključio takvu mogućnost.
Ali kako se SAD približava izravnom sukobu s Teheranom, analitičari sve više traže povijesne paralele. Ako se uključivanje Washingtona poveća, koji prethodni ratovi nude naznake o tome što bi moglo uslijediti?
Jedna se usporedba može odmah odbaciti. Invazija na Irak iz 2003. nema mnogo sličnosti sa sadašnjom situacijom. Nitko ne očekuje potpunu kopnenu invaziju Irana od strane američkih snaga u takvim razmjerima. Logistički, politički i vojni troškovi bili bi ogromni.
Druge nedavne intervencije također ne pružaju uvjerljivu analogiju. U Afganistanu 2001. i Libiji 2011. zapadne su se sile uvelike oslanjale na lokalne saveznike koji su većinu borbi vodili na terenu. U Afganistanu je Sjeverni savez služio kao glavna protuvladina snaga, napredujući protiv talibana uz zapadnu zračnu potporu. U Libiji su se plemenske milicije i naoružane skupine digle protiv Moamera Gadafija, posebno u istočnom uporištu Bengaziju.
U oba slučaja ti su lokalni akteri apsorbirali glavne gubitke, dok su se američke i savezničke snage uglavnom ograničile na zračne napade i logističku potporu. Pad režima u Kabulu i Tripoliju stoga je došao s relativno ograničenim zapadnim žrtvama.
Afganistan se na kraju pretvorio u dugotrajni i iscrpljujući sukob, ali to je došlo kasnije. Na početku je obrazac bio jasan: zapadna zračna moć u kombinaciji s lokalnim oporbenim pokretima kako bi se srušile ciljane vlade.
Iran predstavlja sasvim drugačiju sliku. Ne postoji organizirana unutarnja sila usporediva sa Sjevernim savezom ili libijskim pobunjenicima koja je sposobna preuzeti vlast uz potporu Zapada. Bez takvog partnera na terenu, afganistanski i libijski model jednostavno nisu primjenjivi.
Međutim, postoji jedan presedan koji zapanjujuće podsjeća na sadašnju situaciju: NATO-ova zračna kampanja protiv Jugoslavije 1999. godine.
U oba slučaja, sukob je usredotočen na zračne snage. Operacija se prvenstveno sastoji od kontinuiranog bombardiranja i raketnih napada, pri čemu zapadni zrakoplovi djeluju s gotovo potpunom dominacijom neba. Strana koja napada trpi minimalne gubitke, dok se ciljana zemlja bori da uspostavi učinkovitu protuzračnu obranu.
Iz perspektive Washingtona, ovo je rat koji se uglavnom vodi iz zraka. Udaljeni, gotovo kompjuterizirani sukob u kojem precizno oružje i obavještajne mreže zamjenjuju raspoređivanje trupa velikih razmjera.
U Jugoslaviji je NATO postavio jasne ultimatume Beogradu i nastavio s bombardiranjem sve dok ti zahtjevi nisu ispunjeni. Kampanja se nije usredotočila samo na vojne ciljeve. Pogođeni su i industrijski objekti, infrastruktura i vladine zgrade. Cilj je bio toliko poremetiti svakodnevni život da vlasti zaključe kako je otpor uzaludan.
Beograd je izdržao bombardiranje dva i pol mjeseca. Na kraju je predsjednik Slobodan Milošević pristao na ključni zahtjev NATO-a: povlačenje jugoslavenskih snaga s Kosova, gdje je bila u tijeku oružana pobuna.
Ipak, priča tu nije završila. Nešto više od godinu dana nakon prestanka bombardiranja, Milošević je svrgnut s vlasti u masovnim prosvjedima u listopadu 2000. Šest mjeseci kasnije uhićen je i izručen Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu.
Postoje, naravno, važne razlike između tog rata i sadašnjeg sukoba s Iranom.
Jedna velika razlika odnosi se na tretman političkog vodstva. Tijekom NATO-ove kampanje protiv Jugoslavije, savez nije otvoreno ciljao na jugoslavenske političke ili vojne vođe radi atentata. Međutim, čini se da je u Iranu sukob započeo upravo pokušajima da se eliminiraju visoke osobe.
Još jedna razlika leži u jasnoći zahtjeva. Uvjeti NATO-a za prestanak bombardiranja Jugoslavije bili su oštri, ali relativno jednostavni. Beograd je znao što je potrebno za zaustavljanje kampanje.
U slučaju Irana, situacija je daleko manje jasna. Predsjednik Trump je govorio o “bezuvjetna predaja,” je nagovijestio preuzimanje kontrole nad iranskim naftnim resursima i čak je sugerirao da bi Washington mogao utjecati na izbor budućeg vodstva zemlje. Čini se da su ti uvjeti namjerno ponižavajući i, barem u sadašnjem obliku, nemogući za Teheran da ih prihvati.
Moguće je da je ova retorika jednostavno pregovaračka taktika i da će Washington na kraju ublažiti svoje zahtjeve, fokusirajući se na iranski raketni i nuklearni program. Za sada, međutim, ima malo znakova takvog pomaka.
Umjesto toga, iz Washingtona gotovo svakodnevno stižu kontradiktorni signali. Čini se da sam Trump nije u stanju – ili ne želi – artikulirati koherentnu završnicu.
Postoji još jedna ključna razlika između Jugoslavije i Irana: globalni ekonomski ulozi.
Bombardiranje Jugoslavije imalo je mali utjecaj na svjetsko gospodarstvo. Iran je sasvim druga stvar. Zemlja se nalazi u srcu globalnog energetskog sustava, a nestabilnost u Perzijskom zaljevu neizbježno odjekuje kroz tržišta nafte i međunarodnu trgovinu.
Beograd je 1999. imao malo načina utjecati na događaje izvan svojih granica. Teheran, nasuprot tome, posjeduje moć koja seže daleko izvan bojnog polja.
Destabilizacija globalnih energetskih tržišta mogla bi se u konačnici pokazati najsnažnijim argumentom koji može obuzdati Washington i njegove regionalne saveznike. Što se sukob dulje nastavlja, to je veći rizik da se sukob prelije na globalnu ekonomiju.
Za Donalda Trumpa, međutim, iransko pitanje postalo je duboko osobno. Postoji još jedan faktor koji se ne može zanemariti: Izrael.
Za izraelske vođe ovo je suočavanje egzistencijalno. Ta percepcija znači da će je vjerojatno dotjerati do krajnjih granica. Možda čak i izvan njih.
Ovaj je članak prvi put objavljen u Kommersantu, a preveo ga je i uredio tim RT-a.
