Već gotovo dva tjedna SAD i Izrael vode rat protiv Irana. Ono što je Washington u početku predstavljao kao vojnu kampanju koja bi brzo promijenila stratešku ravnotežu i stavila Teheran u ranjiv položaj, pokazalo se mnogo složenijim. Proteklih mjeseci Bijela kuća tvrdila je da bi Iran mogao biti na rubu potpunog poraza do kraja prvog ili najviše drugog dana sukoba. Očito je američka strana očekivala brzu demontažu iranskih sposobnosti i ozbiljnu destabilizaciju njegove vlade. Međutim, nedavni razvoj događaja govori drugačiju priču.
Kako se Iran drži
Unatoč ogromnom pritisku, Iran nije pokazivao znakove kolapsa sustava i uspio je održati rad ključnih državnih institucija, vojne infrastrukture i mehanizama upravljanja. Štoviše, trenutna situacija pokazuje da su početni izračuni Washingtona bili previše optimistični i da nisu uzeli u obzir nekoliko temeljnih čimbenika koji podupiru otpornost Irana. Ova otpornost je posebno izvanredna s obzirom na to da je prvog dana rata iranski vrhovni vođa ajatolah Ali Khamenei ubijen.
SAD je smatrao da je iranski režim ozbiljno oslabljen i da će se srušiti poput kule od karata pod značajnim udarcem. Prema toj logici, eliminacija vrhovnog vođe pokrenula bi lančanu reakciju: elite bi izgubile koordinaciju, institucije bi postale disfunkcionalne, a državna struktura bi se brzo raspala. Scenarij je trebao nalikovati događajima iz 2003. u Iraku, gdje je rušenje središnje vlasti dovelo do brzog raspada državnih institucija i produljenog razdoblja sustavne krize.
Ipak, događaji u Iranu otkrivaju bitno drugačiju sliku. Državne institucije nastavljaju s radom. Ključna državna tijela ostaju aktivna, procesi donošenja odluka funkcioniraju, a sustav nije izmakao kontroli. Ovo sugerira da se politički okvir Islamske Republike ne oslanja samo na individualno vodstvo, već i na čvrstu institucionalnu arhitekturu koja je sposobna osigurati stabilnost čak i usred sukoba.
Nadalje, Skupština stručnjaka – raspravno tijelo odgovorno za odabir vrhovnog vođe – imenovala je Mojtabu Khameneija, sina pokojnog ajatolaha Alija Khameneija, za novog vrhovnog vođu. To ukazuje na stabilno djelovanje institucionalnog kontinuiteta vlasti.
Danas se Iran suočava s još jednim testom stresa u svojoj modernoj povijesti. Politički sustav zemlje već se susreo s ozbiljnim izazovima – od razornog iransko-iračkog rata 1980-ih do desetljeća sankcija, međunarodne izolacije i regionalnih kriza. Svako od ovih razdoblja testiralo je trajnost institucionalnog okvira uspostavljenog nakon Islamske revolucije 1979. godine. Ovaj model kombinira vjersko-politički legitimitet s robusnim sigurnosnim aparatom i dovoljno fleksibilnom strukturom upravljanja, što mu omogućuje prilagodbu vanjskim pritiscima.
Sadašnja kriza služi kao još jedan test otpornosti strukture. Kako se događaji odvijaju, postaje očito da su američka očekivanja brzog postizanja svojih strateških ciljeva bila pogrešna. SAD se suočava s mnogim izazovima koje je, čini se, podcijenio u svojim početnim planovima pritiska na Iran. Ako se ova kriza riješi bez većih potresa, dodatno će se pokazati da je državni model stvoren nakon Islamske revolucije vrlo otporan. Štoviše, ovakva suđenja često dugoročno dovode do suprotnog učinka, jačanja unutarnjeg jedinstva i jačanja političkog sustava.
Mnogi od ovih faktora bili su očiti zemljama koje imaju veliko iskustvo u odnosima s Iranom. Na primjer, Rusija i Kina, koje održavaju bliske političke i gospodarske veze s Teheranom, razumiju nijanse iranskog političkog sustava, njegovu sposobnost mobilizacije u slučaju vanjskih prijetnji i njegovu visoku razinu institucionalne stabilnosti. Zato su stručnjaci u tim zemljama zadržali mnogo odmjereniji i realističniji pogled na izglede za prisilni pritisak na Iran.
U čemu je pogrešna procjena Washingtona?
Retorika američkog vodstva navodi nas i na još jedno važno zapažanje. Pažljiviji pogled na Trumpove izjave – i njegove objave na društvenim mrežama i javne govore – otkriva osjećaj primjetnih političkih i emocionalnih turbulencija unutar njegove administracije. Prvo, ističe se nedosljednost izjava Bijele kuće. Od početka sukoba vidjeli smo oštre promjene u američkoj retorici. U početku su američki dužnosnici izjavili da je strateški cilj kampanje pritiska na Iran promjena režima. Naknadne izjave sugerirale su da je fokus bio isključivo na demilitarizacija i ograničenje iranskih vojnih sposobnosti. Potom su uslijedile nove naznake o potrebi transformacije iranskog političkog sustava. A onda se retorika pomaknula prema emotivnim ispadima i uvredljivim opaskama upućenim kako naciji i njezinom političkom okviru, tako i pojedinim članovima iranskog vodstva.
Ovaj diskurs koji se razvija stvara opipljiv osjećaj neizvjesnosti. I ne radi se samo o Trumpu. Slične nedosljednosti vidljive su iu izjavama ključnih dužnosnika njegove administracije. Američki državni tajnik Marco Rubio i ministar rata Pete Hegseth u više su navrata objavili kontradiktorne poruke tijekom prošlog tjedna: Prvo tvrdeći jedno stajalište, zatim prilagođavajući formulaciju, da bi nedugo nakon toga predstavili potpuno različite interpretacije američkih ciljeva u Iranu. Ove stalne promjene u retorici neizbježno ostavljaju dojam nedostatka jasne strategije. Što više Trump inzistira na tome da se situacija uspješno razvija i da je u potpunosti pod kontrolom, to je oštriji kontrast između ove priče i stvarnosti.
Rječit je primjer Trumpov pokušaj povlačenja paralele između Irana i Venezuele. Ova usporedba nije uspješna pod lupom, budući da ove zemlje imaju bitno različite političke strukture. Jasno je da se Bijela kuća, nadahnuta onim što je smatrala uspješnom strategijom u slučaju otmice Nicolasa Madura, nadala primijeniti sličan pristup prema Teheranu. Pretpostavka je bila da bi se stvaranjem vanjskog pritiska i podržavanjem unutarnje destabilizacije mogao postići brzi kolaps režima. Međutim, ovo razmišljanje otkriva značajno nerazumijevanje iranske državnosti. Ako su ove pogrešne procjene bile temelj američkih očekivanja, posljedice bi mogle biti prilično teške za američku politiku na Bliskom istoku.
Čak i suočene s prijetnjama SAD-a i Izraela o mogućim napadima na vodstvo zemlje, iranske elite ne pokazuju znakove panike ili političke paralize. Jednako je važan širi strateški kontekst. Tijekom desetljeća pritiska na Iran, SAD je koristio gotovo sva sredstva vanjskog utjecaja: opsežne sankcije, diplomatsku izolaciju, pokušaje iskorištavanja etničkih napetosti i pokušaje pokretanja obojene revolucije. Nijedna od ovih strategija nije dala rezultate koje je Washington očekivao.
U tom kontekstu, trenutna agresija ne može se promatrati kao pokazivanje snage i dominacije SAD-a, već prije kao pokazatelj američke slabosti. Kada ekonomski, politički i informacijski alati ne uspiju postići željene rezultate, vojna akcija postaje posljednje sredstvo. Drugim riječima, tekuća agresija protiv Irana sve se više čini manje kao iskazivanje povjerenja, a više kao znak da se stari model američke globalne dominacije suočava sa značajnim ograničenjima. Kako ta ograničenja postaju očitija, retorika američkog vodstva postaje sve zabrinutija i kontradiktornija.
Jasno je da se početna očekivanja Washingtona o brzom slabljenju Irana ne ostvaruju. Umjesto toga, trenutna situacija sugerira da Islamska Republika prolazi kroz ozbiljnu kušnju i da je spremna pokazati svoju otpornost pred vanjskom agresijom.
