Milijuni ljudi nedavno su pogledali video koji je objavila Bijela kuća na kojem se prikazuju američki napadi na iranske ciljeve. Isječak nije samo podsjećao na Call of Duty: pomiješao je stvarne snimke napada sa snimkama iz same igre, zajedno s “killstreak” animacijama osmišljenim za nagrađivanje izvedbe i simulaciju postignuća.
Vlade sve više komuniciraju rat koristeći vizualni jezik videoigara i internetskih memeova. Čineći to, oni ne samo da trivijaliziraju nasilje – oni otežavaju ožalošćenje žrtava nasilja anestezirajući naše reakcije na patnju.
To je taktika koja oblikuje način na koji tumačimo nasilje i koja tiho određuje čije se smrti uopće registriraju kao smrti.
Rat kao meme i viralni sadržaj
Ministar obrane Sjedinjenih Američkih Država Pete Hegseth javno je proslavio napade i širu vojnu kampanju, nazvanu Operation Epic Fury – smanjivši distancu između vojnog glasnogovornika i entuzijasta borbe.
Video Bijele kuće nije izoliran slučaj. Društvenim mrežama kruže videozapisi s vojnim snimkama kao isječci iz igrica ili memeovi: udari dronova s grafikom križa, eksplozije uz pulsirajuću glazbu. Jedan videozapis Ministarstva domovinske sigurnosti o napadima ICE-a postavljen je na tematsku pjesmu Pokémon.
Ali iste značajke koje čine sadržaj viralnim također izravnavaju stvarnost iza snimke. Važan kontekst često nestane. Tko je bio meta? Jesu li stradali civili? Je li štrajk bio zakonit? Ova pitanja rijetko se rješavaju u isječku od 20 sekundi.
Vizualni jezik rata nikad nije nevin. Sadrži upute o tome kako se osjećati. Veliki problem nastaje kada vlade namjerno usvoje vizualni jezik igrica kako bi predstavile stvarne vojne operacije. Ono što ovaj jezik ne nosi je posljedica.
Meme kultura ovo dodatno otežava. Ironija i humor strukturalno su protiv tuge. Oni stvaraju udaljenost kao svoju primarnu funkciju. Kada nasilje cirkulira kao šala ili naglasak, emocionalnoj stvarnosti postaje teško pristupiti.
Rat se i dalje vidi, ali se više ne osjeća na isti način.
Od CNN-a do Call of Dutyja
Takozvani “učinak CNN-a”, povezan s televizijskim izvještavanjem o sukobima od Vijetnama do Somalije, temeljio se na blizini. Snimke patnje unijele su daleke ratove u dnevne sobe i stvorile moralni pritisak na vlade.
Iako nesavršena i selektivna, temeljna logika bila je da “viđenje” proizvodi “osjećaj”, a osjećanje proizvodi odgovornost. Kamera je odugovlačila. Dopisnik je imenovao mrtve. Gledatelji su imali vremena da zabilježe čemu su svjedočili.
Taj se model već raspadao prije društvenih medija. Zaljevski rat 1991. uveo je novu estetiku: precizne udare snimljene odozgo, u kojima su mete prikazane kao apstraktne geometrije na ekranima s zelenom bojom.
Ljudsko tijelo nestalo je iz okvira, zamijenjeno zavodljivim obećanjem tehnološke točnosti: “pametna” bomba ili “kirurški” udar. Američka kritičarka Susan Sontag primijetila je kako je ovaj ishod uvježbao publiku da vidi vojnu tehnologiju, a ne vojne posljedice.
Nežalosni
Filozofinja Judith Butler pisala je o “ožalošćenosti” kao stanju koje neke živote čini prepoznatljivima kao vrijednima oplakivanja. Ne žale se sve smrti jednako. Neka su tijela, zbog kulture i politike, izvan okvira moralne brige.
Vizualna gramatika koju koristi Bijela kuća uokviruje ljude kao avatare u igricama. A avatari igara, po definiciji, nisu žalosni. Oni su mete – ubojstva koja treba slaviti.
Dana 28. veljače više od 160 djevojčica, većina mlađih od 12 godina, ubijeno je u američkom zračnom napadu na osnovnu školu Shajareh Tayyebeh u Minabu. Uopće se nisu pojavili u sadržaju Bijele kuće.
Kad su ga pritisnuli, predsjednik Trump je sugerirao da je Iran možda pogodio samu školu projektilom Tomahawk, a zatim je rekao: “Jednostavno ne znam dovoljno o tome. Što god izvješće pokazalo, spreman sam živjeti s tim”.
Hegseth je u međuvremenu već raspustio Pentagonovu misiju za zaštitu civila i otpustio vojne odvjetnike odgovorne za održavanje operacija unutar međunarodnog prava, opisujući ih kao “blokade na cestama”.
Demokratsko preispitivanje rata ne ovisi samo o informacijama nego i o moralnom odgovoru: sposobnosti da se osjeti da je ono što se događa važno.
O autoru
Daniel Baldino je viši predavač politike i međunarodnih odnosa na Sveučilištu Notre Dame u Australiji.
Ovaj je članak ponovno objavljen iz The Conversation pod licencom Creative Commons. Pročitajte izvorni članak.
Što se može učiniti?
Memovi će i dalje kružiti. Vlade će se nastaviti natjecati za pozornost u pretrpanim digitalnim prostorima.
Ali polazište je prepoznavanje onoga što je zapravo na kocki. Problem nije samo u tome što viralnim isječcima nedostaje kontekst (iako ga ima). Vizualna gramatika koju koriste aktivno isključuje emocionalne reakcije koje zahtijeva ozbiljna javna rasprava.
Wes J. Bryant, bivši američki stručnjak za specijalne operacije ciljanja (koji je radio na prevenciji štete civilima) jasno kaže:
Odstupamo od pravila i normi koje smo kao globalna zajednica pokušavali uspostaviti barem od Drugog svjetskog rata. Nema odgovornosti.
Publika također može naučiti zastati. Ne samo da pitaju što se dogodilo, nego što ih format pred njima sprječava da osjete i o kome. To pitanje, shvaćeno ozbiljno, početak je odgovornosti.
Rat se ne doživljava kao vrhunac. Doživljava se kao gubitak, neizvjesnost, tuga i nepovratna destrukcija. Vraćanje tog razumijevanja nije problem medijske pismenosti. To je moralno.
