Dinamo je stavio jednu ruku na trofej namijenjen naslovu prvaka, čime bi vratio pehar u Maksimir nakon jednogodišnjeg rujevičkog egzila. Ujedno bi pokazao da osnovna ambicija ima temelj, a time bi, konačno, Mario Kovačević potvrdio viziju nekog novog Dinama u nacrtima Zvonimira Bobana…
Istina, do kraja HNL-a ostala su 33 boda, Dinamo Hajduku bježi 10, ima prostora za potencijalne preokrete, no jasno je da su Modri na štihu i da love duplu krunu. Nakon ispadanja iz Europe, to je jedino legitimno. I to je, primarno, osnovna ideja, temelj, put koji u plavome domu mora biti osnova, baza, temelj i ključ. Bez toga, naime, teško je održavati budžet, plaće, pojačanja, navijačke snove itd.
Dinamo ove sezone nije komunicirao naslov, ali bilo je jasno da ga cilja. Nakon proljetnog, uvodnog “proboja” Kovačevića i društva, a slijedom ispadanja iz Europe, čime se fokus suzio na domicilna natjecanja, postalo je ključno da Dinamo u hrvatskoj klupskoj stvarnosti krene — “all in”.
To je jedino normalno i očekivano. Kritike egzistiraju, pitanja se postavljaju, no nakon prošle, sulude i promašene sezone, meta za Dinamova navijača ima smisla. Preobražaj unutar struktura, jasno definiranje kadrova i preuzimanje odgovornosti, iako i u tom dijelu ima disonance, ipak je Bobanovim dolaskom donio stabilizaciju. Po pitanju transfera, zbrajali smo nekidan, Marko Marić i društvo nisu ostavili praktički niti jedan zapamćeni (ulazni) transfer, dok je Bobanov ulaz ipak formirao Valinčića, McKennu, Domingueza, Godu, Vinlöfa, Lisicu, Zajca, Belju, Bakrara… iako odvajanje budžetnog dijela za Villara, Ljubičića, pa i ideja eventualne (zimske) prodaje Stojkovića “bilda” propitivanja u stilu “što bi bilo…”
Kako god, Dinamo je danas, 11 kola prije kraja HNL-a, prvi, s 10 bodova prednosti, u polufinalu je Kupa, a Europu cilja kroz aršin uspješnosti drugih klubova, preko kojih će ciljati elitu. I novac. Hoće li uspjeti, teško je reći, ali na putu do “jackpota” Uefine škrabice morat će nešto i uložiti. Kako, naime, doznajemo, Dinamo bi naslov prvaka, odnosno dvostruku krunu, mogao (trebao?) platiti između 2,5 i 3 milijuna eura, što čeka aktivacije bonusnih klauzula u igračkim i klupskim ugovorima. Za golove, čiste mreže, broj (euro)nastupa, trofeje…
Bonusi, klupski i individualni, nisu novost u nogometnom svijetu, štoviše, često se koriste kao dio paket-aranžmana usred pregovora i dio ukupnog dogovora, a onda su i “tal” dijela dijaloga kluba i igrača, prema kojem se u ugovor ugrađuju bonusi za broj golova, nastupe, asistencije, trofeje, europske iskorake… Dinamo je do prije par sezona imao ideju prema kojoj 15% zarade od europskih nagrada ide “akonto” svlačionice, trenera i stručnog stožera, fizioterapeuta, sportskog sektora… Išlo se na varijantu da se bonus pritom dijeli prema postotku minuta, od najvećeg prema dolje. Individualni bonusi nisu postojali dugo, uvedeni su oko korone, kad se time odlučilo nagraditi Ademija, Livakovića, Petkovića, Ristovskog… zbog zasluga.
Osnovni plan, doduše, držao je Nenad Bjelica, koji je za vrijeme stolovanja u Maksimiru imao ideju smanjiti osnovne plaće, a bogato dizati bonuse i premije, po uzoru na Bundesligu. Vizija je imala logičan temelj, ali bilo je jasno da se teško može izjednačiti Bundesliga i HNL. Od toga se odustalo i inzistiralo na ideji prema kojoj se osnovne plaće podižu, vezano, ali se vežu uz naslov prvaka, osvajanje Kupa i ulazak u Ligu prvaka…
Dolaskom na čelo sportskog sektora Marka Marića, a onda i pod paskom Darija Dabca i Zvone Bobana, stvar se promijenila: naime, kako saznajemo, velik broj novih igrača potpisali su ugovore uz individualne bonuse, prema kojima očekuju nagradu za osvojen naslov, a u određenim kontraktima s klubovima, pak, stoji i da se njima mora isplatiti određeni novac striktno vezan uz ostvarene rezultate. Broj nastupa, golova, pobjeda, asistencija,.. također postaje bitan.
Direktor koji u ugovor s Dinamom ugradi bonus vezan uz titulu, realno, ako prođe, i nije baš najkreativnija osoba na svijetu…
Slijedom svega, prema nekim neslužbenim procjenama, Dinamo bi na osnovi osvajanja naslova mogao isplatiti oko 2,5, pa i tri milijuna eura bonusa. Igračima i klubovima.
Istina, slične ugovore sa stranim klubovima ima i Dinamo, koji potom očekuje određene uplate od RB Leipziga, Ajaxa, Manchester Cityja…, no u Hrvatskoj postavljanje takvih uvjeta nije smisleno. Naime, svi navedeni i drugi klubovi ravnopravno, više ili manje, bore se za naslov u svojim državama, dok je Dinamo u svojoj – favorit. Direktor koji u ugovor s Dinamom ugradi bonus vezan uz titulu, realno, ako prođe, i nije baš najkreativnija osoba na svijetu…
U svakom slučaju, Modri temeljem ugovora imaju svoja prava i obaveze. Neka su logičnija, a neka manje: Dinamo, dakle, ako nas informacije i ugovori ne varaju, osvajanjem naslova prvaka, zbog ugovora s igračima i klubovima, mora pripremiti nekih dva i pol, tri milijuna eura.
Za “cash flow” — puno, za euforiju — nebitno. Ulog je velik, ima uporište u drugim, europskim klubovima, ali koliki je zapravo povrat? Konkretno, ipak, puno. Znamo sve što su radili Mamić i ekipa, i to prizvati nazad nije tema, ali bonusi i nagrađivanje igrača mogu i bolje. Blagajna će biti sretna…
