„Pandorina kutija“ definitivno je otvorena nakon američke ograničene vojne operacije u Venezueli i svrgavanja te uhićenja odnosno otmice Nicolasa Madura, a još više nakon pokrenute nove vojne avanture Donalda Trumpa u koordinaciji s Benjaminom Netanyahuom u Iranu.
Naime, sve veći broj zemalja smatra kako u novonastalim okolnostima, kada u svijetu više ne vrijede nikakva međunarodna pravila ni pravo, jedini jamac njihove sigurnosti i opstojnosti postaje posjedovanje nuklearnog oružja.
Zapravo, to već dugo najbolje demonstrira Sjeverna Koreja, koja bi, to je već svima jasno, da ne posjeduje moćni arsenal nuklearnog odvraćanja odavno bila strana meta za svrgavanje svog – po mnoge vanjske sile nepoćudnog režima, iako je to primarna stvar njenog naroda.
Tako već i Japan razmišlja o nabavi nuklearnog oružja zbog „Trumpove nepredvidljivosti“. Krajem kolovoza prošle godine japanska zastupnica Rui Matsukawa izjavila je slijedeće: „Trump je toliko nepredvidljiv, što je možda njegova snaga, ali mislim da uvijek moramo razmišljati o planu B“, rekla je Matsukawa u intervjuu u svom uredu u Tokiju. „Plan B je možda postati neovisan, a zatim se odlučiti za nuklearno oružje.“ Pritom je dodala i mogućnost da Japan smanji svoje oslanjanje na američka sigurnosna jamstva.
Slični glasovi, i iz istog razloga, sve se više čuju i u Južnoj Koreji koja se također osjeća sve ranjivijom ne samo u odnosu na svog nuklearnog sjevernog komunističkog susjeda s kojim je još uvijek u de facto samo zamrznutom vojnom sukobu. Ona i dalje ima, blago rečeno vrlo složene odnose s Japanom koji korijene vuku još iz doba Drugog svjetskog rata, ali čak i zbog određenih spornih teritorijalnih pitanja. Nuklearni Japan ono je što Seulu najmanje treba ukoliko Južna Koreja i sama ne bude imala svoje moćno sredstvo odvraćanja. Tim više što o nuklearnom oružju razmišlja i aktualna japanska premijerka Takaichi.
Turske ambicije
Nedavno je turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan, u intervjuu za CNN Turk govorio o zabrinutosti zbog urušavanja globalne sigurnosne arhitekture nakon što je Trump odbio produljiti od početka veljače ove godine više ne važeći ključni sigurnosni sporazum, onaj o ograničenju i kontroli strateškog nuklearnog oružja – START 3, potpisan s Rusijom. Na upit novinara razmišlja li Turska o nabavi nuklearnog oružja Fidan nije ništa odgovorio, već se samo zagonetno nasmiješio.
Takva gesta turskog šefa diplomacije prave poznavatelje geopolitike ne iznenađuje. Ankara od dolaska Recepa Tayyipa Erdogana na čelo Turske aktivno radi na pozicioniranju Turske kao samostalnog pola u rađajućem multipolarnom svijetu i aktivno djeluje na oživotvorenju strategije tzv. Turskog svijeta i prema turkofonskim državama kavkaske odnosno srednjoazijske regije – dakle, prema istoku, ali i prema zapadu – Libija i afrički kontinent općenito. Pritom ne zaboravlja ni Balkan.
Za tako velike ambicije, osim stabilnog gospodarstva i snažnih oružanih snaga, nužno je posjedovanje nuklearnog oružja jer se prije ili kasnije u tim djelovanjima naiđe na oprečne interese drugih velikih igrača, gdje ih onda, ako posjeduješ nuklearno oružje, upravo ta činjenica odvraća od pokretanja međusobnih ratova te se radije teži kompromisima.
I tu je zapravo sva logika stvari. Nitko ne želi posjedovati tako razorna sredstva masovnog uništenja da bi namjerno išao zapaliti čitav svijet (uostalom, postoje mehanizmi u svim zemljama koje nuklearno oružje posjeduju da bi se takva eventualna mogućnost pravodobno spriječila). Koliko god to oružje bilo odbojno i nepopularno u široj javnosti, ono je i tijekom hladnog rata, i danas, i to će biti još dugo – jedini stvarni jamac za izbjegavanje sukoba nuklearnih sila.
Čak ni dovoljno česti incidenti pa i pravi ratovi koji se pokreću između dviju nuklearnih država Indije i Pakistana redovito traju kratko i više su demonstracija odlučnosti u zaštiti svojih interesa i poruka protivniku da ne ide predaleko u ostvarenju onih svojih ukoliko se kose sa suparničkim, a jednako tako su usmjerena i na domaću javnost. Naravno, to ne znači da opasnosti od izbijanja njihovog nuklearnog sukoba nema, ali i New Delhi i Islamabad sigurno dobro znaju posljedice takvog scenarija, pa sve da i netko pobjedi u njihovom eventualnom nuklearnom razračunavanju bila bi to Pirova pobjeda, ako bi se pobjedom uopće mogla zvati.
Ovdje svakako treba dodati i kako pojedine europske zemlje, iako nemaju niti će imati svoje nuklearno oružje, sve češće ostavljaju mogućnost da ga druge zemlje razmjeste na njihovom teritoriju, prije svega SAD. Među njima su se spominjale Finska i Poljska.
Zbog Trumpove nepredvidljivosti: Japan razmišlja o svom nuklearnom oružju
Brazil se prestrašio Trumpa
Ovaj dugački uvod bio je zapravo posljedica najnovije vijesti koja nam je danas stigla iz Brazila, i isključivo je u svrhu njezinog tumačenja. Evo o čemu se radi.
Južnoafrički predsjednik Cyril Ramaphosa u službenom je posjetu Brazilu. Tijekom istoga, njegov domaćin – brazilski predsjednik Lula da Silva naglasio je potrebu za jačanjem obrambenih sposobnosti Brazila zbog rastućih globalnih napetosti, naglašavajući važnost državnog suvereniteta.
Pritom je, na zajedničkoj medijskoj konferenciji sa svojim gostom i kolegom iz skupine zemalja BRICS, da Silva rekao kako razmatra nabavu nuklearnog oružja. Prijenos konferencije emitirala je brazilska državna televizija Gov Agora.
„Južna Amerika je zona mira – naši dronovi služe poljoprivredi, ali moramo biti spremni na obranu,“ – rekao je Lula, dodavši kako je Južna Amerika jedna od rijetkih svjetskih regija bez nuklearnog oružja i da zemlje kontinenta žele ostati zona mira, ali i da moraju razvijati kapacitete za obranu kako bi spriječile potencijalne prijetnje.
„Razmišljamo o obrani kao o odvraćanju. Ali ako se ne pripremimo za pitanje obrane, jednog dana nas netko može pokušati napasti“, upozorio je Lula. Analitičari navode kako Lula ovom izjavom pokušava balansirati između tradicionalne latinoameričke politike nenuklearnog kontinenta i potrebe za modernizacijom vojnih kapaciteta u svijetu sve većih geopolitičkih napetosti.
Ovdje treba podsjetiti kako se većina država Latinske Amerike obvezala da neće razvijati nuklearno oružje u sklopu sporazuma Treaty of Tlatelolco. On predviđa tu regiju kao prvu veliku slobodnu zonu od nuklearnog oružja na svijetu.
Međutim, u raspadajućem se globalnom sigurnosnom sustavu i opasnom poremećaju globalne trgovine jasno je kako će i ta regija, odnosno njene ključne države – a to je svakako Brazil, početi ne samo razmišljati, već i djelovati u smjeru zaštite svoje sigurnosti i nacionalnih interesa.
Kao što sam gore u tekstu rekao, boljeg jamca od nuklearnog oružja za to u svijetu, nažalost – još uvijek nema.
Šef nuklearne agencije: Prognoze za 20 do 25 nuklearno naoružanih država
