Hrvatska je početkom devedesetih godina, nakon raspada Jugoslavije i uvođenja demokratskog poretka, formalno uspostavila višestranački politički sustav. Već prvi višestranački izbori 1990. godine označili su početak novog političkog razdoblja u kojem su građani dobili mogućnost birati između različitih političkih opcija. U teoriji, višestranačje znači pluralizam ideja, političku konkurenciju i stalnu mogućnost pojave novih političkih aktera koji mogu preuzeti vlast. U praksi, međutim, hrvatska politička scena vrlo brzo se stabilizirala oko dvije dominantne stranke koje i danas određuju političku dinamiku države.
Riječ je o Hrvatskoj demokratskoj zajednici i Socijaldemokratskoj partiji Hrvatske, odnosno HDZ-u i SDP-u. Iako Hrvatska formalno ima velik broj registriranih političkih stranaka, politički sustav već više od tri desetljeća funkcionira gotovo kao dvostranački model u kojem se vlast izmjenjuje između ove dvije grupacije ili političkih blokova koje one okupljaju oko sebe. Takav odnos snaga stvorio je svojevrsnu političku stabilnost, ali je istodobno ograničio prostor za pojavu snažne treće opcije koja bi dugoročno mogla ugroziti dominaciju dviju najvećih stranaka.
HDZ je od samih početaka hrvatske države imao ključnu političku ulogu. Kao stranka koja je predvodila proces stvaranja neovisne Hrvatske i vodila državu tijekom Domovinskog rata, vrlo je brzo izgradila snažnu organizacijsku mrežu i široku biračku bazu. Ta mreža, koja uključuje lokalne organizacije, utjecaj u javnom sektoru i dugogodišnje političko iskustvo, omogućila je HDZ-u da ostane najjača politička stranka u zemlji kroz većinu modernog hrvatskog političkog razdoblja.
Glavni politički konkurent
S druge strane političkog spektra postupno se konsolidirao SDP, nasljednik Saveza komunista Hrvatske, koji se tijekom devedesetih transformirao u modernu socijaldemokratsku stranku. Iako je u prvim godinama hrvatske neovisnosti bio znatno slabiji od HDZ-a, SDP je s vremenom izgradio stabilnu biračku bazu i postao glavni politički konkurent. Od početka 2000-ih godina hrvatska politika zapravo se oblikuje kroz smjenjivanje vlasti između HDZ-ovih i SDP-ovih vlada ili koalicija koje predvode te dvije stranke.
U takvom sustavu manje stranke najčešće imaju ulogu koalicijskih partnera. One mogu imati značajan utjecaj u određenim političkim trenucima, ali rijetko uspijevaju izgraditi dugoročnu političku snagu koja bi ih pretvorila u treći veliki politički blok. Razlozi za to su brojni. Velike stranke raspolažu snažnom infrastrukturom, razvijenom organizacijom na terenu, dugogodišnjim političkim kadrom i stabilnim biračkim tijelom koje se relativno teško odlučuje na promjenu.
Tijekom posljednjih tridesetak godina pojavilo se više pokušaja stvaranja snažne treće političke opcije. Neke stranke u određenim su trenucima ostvarile značajne izborne rezultate i privukle pažnju javnosti, ali nijedna nije uspjela dugoročno ugroziti dominaciju HDZ-a i SDP-a.
Jedan od najozbiljnijih pokušaja dogodio se s Mostom nezavisnih lista. Most je nastao kao platforma lokalnih političara i nezavisnih lista, ponajprije iz doline Neretve, a na nacionalnoj razini postao je poznat nakon parlamentarnih izbora 2015. godine. Tada je Most osvojio značajan broj mandata i našao se u poziciji političkog arbitra između dvije najveće stranke. Upravo zahvaljujući toj poziciji Most je sudjelovao u formiranju dviju vlada, najprije s HDZ-om, a potom ponovno u kombinaciji s HDZ-om i drugim partnerima.
U tom razdoblju činilo se da bi Most mogao prerasti u trajnu treću političku snagu koja bi promijenila dotadašnju logiku hrvatske politike. Stranka je privlačila birače koji su bili razočarani tradicionalnim strankama i koji su tražili alternativu dvostranačkoj dominaciji. Međutim, politički sukobi, unutarnje podjele i gubitak dijela političkog kredibiliteta postupno su oslabili tu inicijalnu snagu. Iako Most i danas postoji kao relevantna parlamentarna stranka, nije uspio postati politički blok koji bi mogao dugoročno konkurirati HDZ-u i SDP-u.
Slična sudbina zadesila je i druge pokušaje stvaranja treće opcije. Pojedine političke platforme ili pokreti povremeno su ostvarivali dobre rezultate na izborima, osobito u urbanim sredinama ili na lokalnoj razini, ali su se često suočavali s organizacijskim slabostima, unutarnjim sukobima ili ograničenim dometom izvan svojih biračkih uporišta.
Zbog toga hrvatski politički sustav i danas funkcionira unutar okvira koji je oblikovan još krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih godina. Iako formalno postoji višestranačje i veliki broj političkih stranaka, stvarna politička utakmica gotovo uvijek se svodi na nadmetanje između dva velika bloka. Jedan predvodi HDZ, drugi SDP, dok se ostale stranke uglavnom pozicioniraju kao njihovi partneri, kritičari ili privremeni politički izazivači.
Novi treći put?
Takva struktura ima i svoje prednosti i nedostatke. S jedne strane osigurava određenu stabilnost političkog sustava jer birači dobro poznaju glavne aktere i njihove političke profile. S druge strane, dugotrajna dominacija dviju stranaka često stvara dojam političke zatvorenosti sustava u kojem je vrlo teško probiti se novim akterima.
Zbog toga se u hrvatskoj javnosti periodično ponovno otvara pitanje može li se pojaviti snažna treća politička opcija koja bi trajno promijenila odnos snaga na političkoj sceni. Dosadašnje iskustvo pokazuje da takav proboj nije nemoguć, ali zahtijeva dugoročnu organizacijsku snagu, jasnu političku ideju i široku društvenu podršku. Upravo su to elementi koje su HDZ i SDP gradili desetljećima i koji i danas čine temelj njihove političke dominacije u hrvatskom višestranačkom sustavu.
Most je, rekli smo, do sada bio najbliži tome da kao nekakav pokušaj trećeg puta pokuša ugroziti dominaciju jednog ili drugog bloka, no njihova “mi smo nadiideološka priča” nije pila puno vode. Brzo je isplivalo da je nemoguće pomiriti jednog Miru Bulja i Vlahu Orepića, a tko se danas uopće sjeća da je Vlaho Orepić bio član Mosta?
Ili Ružica Vukovac, koja je u Sabor ušla zamijenivši Tomislava Panenića kada je otišao na ministarsku poziciju, a ona, tada Mostovka, zasjela u Sabor. Bilo je tu još sličnih politički, blago rečeno, zanimljivih situacija, a rijetki pamte te situacije. Tako su se jedne prilike na izborima Mostu, kao nezavisni, priključili i Marija Selak Raspudić te Nino Raspudić. Oboje su osvojili mandate u zagrebačkim izbornim jedinicama i ušli u Sabor.
U Saboru su djelovali uglavnom konstruktivno, kao oproba vladajućima, uz branjenje određenih pozicija i načela za koja su se zalagali i kroz nepolitičko javno djelovanje… Nakon nekog vremena, razišli su se s Mostom i krenuli djelovati kao samostalni zastupnici, da bi se Selak Raspudić kasnije kandidirala i za predsjednicu Republike, a nešto kasnije i za zagrebačku gradonačelnicu.
Uspjeh koji je ostvarila na potonjim izborima bio je upravo motiv za Drito – novu političku stranku na hrvatskoj sceni.
“Našim sugrađanima želimo ponuditi sliku otvorenosti hrvatske politike. Progledajte i to je Hrvatska. Mi se nismo predali”, poručila je Selak Raspudić i naglasila da oni nisu žetončići. “Drito nije glas protiv, nego glas za, za one ljude koji su u politici iz pravih razloga”, dodala je Selak Raspudić.
Politički analitičar Karlo Jurak komentirao je za Dnevno nastanak nove stranke.
“Još jedna stranka u moru pokušaja “trećih puteva”! Ima šanse doći do razine kako je nekoć bio Most, ali problem se onda javlja što dalje – u redu je jednom ući u parlament s više zastupnika i biti relevantna oporba, pa čak i novi tip oporbe, ali stranke su tu da u konačnici dođu na vlast. Kad će to biti pitanje za Drito, kojem će se “bloku” prikloniti? I pod kojim uvjetima? Mislim da oni ni sami ne vjeruju u to kad kažu da će oni biti u poziciji da drugi trče za njima“, kazao je Jurak.
Mi smo, smatra Jurak, još uvijek u dva bloka.
“Drugim riječima, mi smo još uvijek duboko i debelo u “dva bloka”, što god mislili o tome i ne vidim kako bi ikako stranka Drito to mogla ozbiljnije poljuljati, u smislu da se autentično izdvoji iznad ta dva bloka onda kad dođu u eventualnu poziciju da uđu u vlast”, zaključio je u izjavi za Dnevno.
