U derbiju dva najveća kluba, koji su veliki bili i u višestruko jačoj konkurenciji bivše državne lige, dogodilo se očekivano. Pobijedio je Dinamo, kvalitetniji suparnik i sa 10 bodova prednosti praktično osigurao titulu prvaka. Taman da Modri izgube 2-3 utakmice problem za Hajduk je da nema snagu zaredati serijom pobjeda. Je li to sve skupa onda nešto čudno?
Čak i površnom analizom stvari došli bismo do zaključka da je jedino što može djelovati čudno to što Hajduk, uz 21 godinu očekivanja titule prvaka, ima ambijent kao da je 21 godinu šampion. Senzacionalna gledanost Hajduka, koja daje drugu dimenziju i HNL-u, ukazuje na veliku privrženost okruženja i status koji je debelo iznad jednog sportskog značaja. Temeljem i spomenute prošlosti (prije 1990tih) može se slobodno kazati da je takav status i interes u skladu sa veličinom kluba i institucije, te mentalitetom temperamentnijeg okruženja. Taj interes, društveno i sportski gledano, sigurno nije u skladu sa svim natjecateljskim frustracijama od 2005. i posljednjeg naslova, uz sva druga opterećenja (financije, podređen status u HNS-u, kontinuirane promjene po svim razinama kluba). Zbilja je misterija kako se takva podrška, privrženost i masovnost ne uspijevaju iskoristiti za stvaranje pravih strategija razvoja, a koje iziskuje veliko strpljenje…
Slijedom navedenog može se naslutiti kako je 20 godina gomilanja nezadovoljstva i frustriranosti dodatno osnažilo pritisak očekivanja. I što je taj pritisak masovnim dolaskom gledatelja i ogromnom javnom pažnjom jači, to je veće opterećenje za sve aktere u Hajduku. Od Uprave preko struke do igrača. Svi bi oni htjeli prirediti svojim navijačima i pobornicima šampionsku sreću. Vjerojatno svi oni, pa i drugi koji nisu ili bi htjeli biti dio Hajduka, maštaju o tome da baš oni budu ti junaci koji će promijeniti povijesnu sušu glavnog trofeja. Lako je zamisliti kakva bi to euforija bila, i još lakše razumjeti grandiozan osjećaj povijesne važnosti kojeg bi svaki pojedinac iz kluba u tom trenutku gajio. No, postoje snovi i postoje realnosti, a postoji i logičan redoslijed njihovih događanja. Sagledavanje realnosti i temeljem toga stvaranje uvjeta sa kojima se napreduje može se ići u pravcu ostvarivanja (trofejnih) snova. Djelovanje temeljem snova je odmak od realnosti i posljedičnih nužnih utvrđivanja ispravnih pravaca napredovanja…
Hajduk je 20 godina bez titule jer se misli da se kontinuiranim promjenama Uprave, trenera i igrača rješava taj cilj
Takav način funkcioniranja, da je sve i stalno usmjereno upravo u pravcu osvajanja naslova kao preduvjeta svih preporoda, jedan je od ključnih krivih postavki Hajduka. Ona je temeljena na prošlosti, odnosno u vremenima bitno drugačijih kriterija, u kojima se osvajalo trofeje. Nikako da se razumije osnovno, a to je da aktualni Hajduk treba doživjeti razne preporode (reforme) prije nego bi realno aspirirao na ostvarenje trofejnih ciljeva. Hajduk je 20 godina bez titule jer se misli da se kontinuiranim promjenama Uprave, trenera i igrača rješava taj cilj. Da tome nije tako ukazuje upravo taj 20godišnji neuspjeh, uz ogromnu količinu kadrovskih promjena. Što bi na Poljudu trebali promijeniti pa da se uhvati logičan pravac napredovanja, a koji bi u perspektivi doveo do titule(a) i opravdavanja izuzetne podrške okruženja, dakako i daljnjeg korištenja tog aduta kao dijela kompenzacije financijske inferiornosti prema drugima?
Odgovor na to pitanje nije stvar jednog rješenja, osobe ili trenutka, kako mnogi i oko samog Hajduka u Splitu i šire, lakonski i uvjereno tvrde. Da je to tako već bi se jednom u 20 godina kontinuiranih promjena pogodilo barem slučajno “pravo ime i aktera”. Stvari su kudikamo kompleksnije, dodatno i zbog tog jaza koji se stvorio u protekle dvije dekade.
Teze da je Hajduku nemoguće parirati Dinamu, zato jer ima bitno više financija i posljedične moći, relativizirane su sa dosezima povijesno treće a u proteklih 15-tak godina druge snage HNL-a, Rijeke. Ona je naime u dva navrata, u dvije različite ere Dinama (sa i bez utjecaja Mamića), iako je financijski inferiornija (a i po drugim statusnim kriterijima) i Hajduku, ostvarila naslov prvaka Hrvatske. Ona je u eri Mišković (od 2012.) osvojila i pet kupa i jedan super kup Hrvatske. Dakle, ukupno 8 trofeja, prema tri Hajdukova (kupovi). Uz bitan dodatak da je Rijeka u Europi u više navrata izborila natjecanje po grupama, i upravo bilježi povijesni iskorak u osminu finala jednog euro natjecanja. Dodatno se razvoj kluba pokazuje i kroz izgradnju vlastitog modernog kampa, što se Hajduku nije dogodilo ni za vrijeme dominacije u Jugo ligi, a niti u eri samostalne Hrvatske…
Uspjesi Rijeke pored financijski i natjecateljski nadmoćnog Dinama pokazuju da to što Hajduk ne uspijeva polučiti (barem) takve domete uzrok ima prioritetno u slabostima svoga funkcioniranja.
Dakle, i troši se kao da se ima na dovođenje dvojbenih vrijednosti, a kuka se da se nema dovoljno da se zadrže svoji aduti.
One se najviše ogledaju u dosljednosti stručnih nelogičnosti. Primjerice, sa jedne strane se stalno provlači teza o manjku financijskih mogućnosti, sa druge se potpisuju milijunski ugovori za trenere i igrače, često dvojbene kvalitete i vidljivih limita. Sa jedne se strane kune u natjecateljske prioritete, a onda se u prvoj prilici prodaju (i) mladi veliki potencijali. Često se glasno promiču potrebe oslanjanje na mlade talente i potencijale iz domaćeg bazena i njihov razvoj, a onda se gomila igrače sa strane jer nema strpljenja za proces napredovanja tih mladih dečki.
Dakle, i troši se kao da se ima na dovođenje dvojbenih vrijednosti, a kuka se da se nema dovoljno da se zadrže svoji aduti. Čisto radi razumijevanja ovih teza, ako je Hajduk godišnjeg proračuna 30-35 milijuna, a Rijeka 15-20, zašto ne bi splitski klub mogao smanjiti određene potrošnje, uštediti recimo 6-7 milijuna i onda zadržati dio prodajnih (mladih) igrača? Podatak za 2024.godinu ukazuje da je splitski klub na plaće igrača potrošio 14 milijuna, a Rijeka 6,2 milijuna. Tu sezonu (2024-25) je Rijeka osvojila drugi naslov prvaka!
Govorimo dakle o imperativu, a ne fakultativnoj potrebi da se u Hajduku napokon definiraju u strategiji po stručnim logikama. Prestati sa ad hoc odlukama, izborima i ravnanjem prema odjecima vox populi, stalno dezavuirati stručne kriterije i bilježiti stalne neuspjehe. Što bi trebalo više od 20 godina (dakle i prije ovog modela upravljanja Hajdukom bilo je neuspješnosti) potvrdi grešaka, a da bi se shvatilo da problemi iziskuju drugačiji pristup?
Hajduk treba jasan projekt, temeljen na realnim mogućnostima i prednostima, sa kojim će se u nužnom razdoblju procesa napredovanja po stručnoj logici, minimalno 3 sezone, stvoriti nužni preduvjeti za vjerodostojnu borbu za naslov(e). Ne samo po pitanju momčadi i trenera, nego i stabilnosti kluba, stjecanju povjerenja okruženja da vrijedi biti strpljiv za opće napredovanje Hajduka. To je jedini put, strategija na duži rok, i za koju treba imati snage pa oduprijeti se populističkim parolama “kako Hajduk nema vremena za duže rokove, nego mora uvijek i odmah u borbu za naslove”. Nema vremena za logički sportski projekt 2-3 sezone, ali eto može se čekati 20 i više godina titula. Uvjerljiv je dojam da baš zato (stalne mijene zbog pritiska) i ne može do nje…
