Auz povremeni udar udaljenih izraelskih zračnih napada, stariji par sjedi na podu jarko obojene učionice i jeca.
Danas su pobjegli iz svog sela u južnom Libanonu pod bombardiranjem, u ovu apsurdno ljubičastu sobu prekrivenu dječjim črčkarijama. Ni jedno ni drugo ne mogu hodati. Između sebe nose samo nekoliko torbi.
Rano jutros njihov najmlađi sin, Mohamed, 38, otac troje djece i njihov skrbnik, stradao je u izraelskom zračnom napadu na njegov automobil između libanonskog južnog grada Tira, gdje mi sjedimo, i njihovog sela.
Električar s polovičnim radnim vremenom vrtio se između svoje žene i troje djece, koji su boravili u kampu za raseljenje u obalnom gradu, i njegovih starih roditelja, koji su, prestari i nemoćni da se presele, sklonili u svoje selo Chaatiyeh. Obojica su u izraelskoj zoni evakuacije.
Igrom slučaja, Mohamedov vlastiti nećak bio je vozač hitne pomoći u tom području kada je Mohamed ubijen. Pronašao je svog ujaka, njegovih udova odsječenih, njegov auto spaljenu olupinu.
“Mohamed je pazio na nas, brinuo se za nas. Danas se svjetlo ugasilo iz mog života”, kaže majka Iman, 78, glasom napuknute ljuske.
U nemogućnosti da nastavi govoriti, njezin suprug Daoud, 85, preuzima priču.
“Kad su došli i rekli mi da mi je sin ubijen, srušila sam se, totalno.
“Ostavio je troje djece bez oca. Moje srce gori. Osjećam se kao da je dio mene umro.”
Sjedeći na dječjem stolcu u ovoj sobi, za sada njihovom novom domu, Fouad (54), njihov najstariji sin, objašnjava da je njegovo vlastito dijete ubijeno u posljednjem ratu s Izraelom 2024. dok je volontiralo u civilnoj obrani. Ovo je drugi put da je obitelj raseljena u ovu školu u kojoj sada svi sjedimo.
“Što nam nakon svega ovoga ostaje od života? Nema više nikoga, ništa”, kaže, s licem u rukama.
Gotovo dva tjedna Izrael napada dijelove Libanona, a ovdje na jugu prodire dublje u ratom opustošenu zemlju, dok se nalazi u žestokoj borbi s libanonskom militantnom skupinom Hezbollah koju podržava Iran.
Ovaj rat je pokrenut prije 12 dana kada je Hezbollah pucao na Izrael u znak odmazde za masivne američke i izraelske napade na Iran u kojima je ubijen njegov vrhovni vođa, Ali Khamenei.
Sukob ne pokazuje znakove jenjavanja. Čak i dok američki predsjednik Donald Trump pokušava sugerirati da se njegova ofenziva bliži kraju, postoje strahovi da je bitka između Izraela i Libanona tek počela.
Zapravo, u posljednjih nekoliko dana izraelski ministar obrane Israel Katz naredio je izraelskoj vojsci da proširi svoje operacije, udvostručivši veličinu naloga za prisilnu evakuaciju na jugu i čak zaprijetivši zauzimanjem libanonskog teritorija.
Libanonski predsjednik Joseph Aoun navodno je tražio pregovore s Izraelom o okončanju sukoba. Ali visoki dužnosnici Hezbollaha rekli su The Independent Libanon “nema interesa pregovarati s neprijateljem dok je pod vatrom”.
Nisu naveli vremenski okvir, ali su rekli da će se neprijateljstva nastaviti “s ciljem slamanja volje neprijatelja i sprječavanja da nastavi svoju agresiju”.
Diljem Libanona, izraelski napadi ubili su više od 770 ljudi, a ranili još gotovo 2000, prema libanonskim vlastima.
Također su prisilili više od 800.000 ljudi poput Daouda i Iman da napuste svoje domove, što je prema Norveškom vijeću za izbjeglice otprilike jedan od svakih sedam ljudi u malenoj zemlji.
U Tiru, drevnom feničkom gradu koji se nalazi oko 20 km sjeverno od granice s Izraelom, štrajkovi se nastavljaju svaki dan. Dok stižemo, Izrael izdaje novu naredbu za evakuaciju i bombardira Abbassieh, četvrt unutar Tira, koja je prepuna visokih brežuljaka sažvakanog betona i režeće armature.
Mohamed, 21, lokalni stanovnik kojeg susrećemo uz legendarnu rivu, kaže da su također pogodili Abbassieh dan ranije, ubivši mu oca, kritično ranivši njegovu majku i ponovno djelomično uništivši njegov dom.
“Bombardirali su bez upozorenja. Moja majka ima šrapnel u mozgu i na intenzivnoj je njezi”, kaže bezizražajno.
“Stvarno je jako teško, ali ja sam jedan od sretnika. Druge su obitelji potpuno uništene.”
Njegova majka nalazi se na liječenju u bolnici Jabal Amel, koja je prije tri dana teško oštećena u obližnjem izraelskom udaru.
Ravnatelj tamošnje bolnice, dr. Faraj Hamady, kaže da su bili prisiljeni proširiti svoju jedinicu intenzivne njege, koja obično prima 27 pacijenata, kako bi prihvatili navalu kritično ozlijeđenih. Također im ponestaje osnovnih zaliha.
Opisuje kako je pokopao kolegu prije dva dana, kako je prvi hitac poginuo u navodnom napadu dvostrukim dodirom i kako je morao amputirati nogu sedmogodišnjaku. Neki pacijenti su dolazili i umirali prije nego što su uopće mogli biti trijažirani, nastavlja on.
“Dajemo sve od sebe, ali na kraju ne možemo sve”, kaže.
Dr. Hamady kaže da, unatoč tome što je bolnica unutar zone evakuacije, oni neće otići, čak ni usred izvješća iz Izraela da planira masivnu kopnenu invaziju na Libanon kako bi iskorijenio Hezbollah i preuzeo više teritorija.
“Ako treba biti evakuacije, bit će to prisilna evakuacija. Apsolutno ne možemo otići”, mračno kaže, pokazujući slike razaranja.
“Nastavit ćemo s našim uslugama do zadnje tablete, do zadnje opskrbe kisikom, sve dok ovo jednostavno više ne budemo mogli činiti.”
Druga kriza u razvoju u Tiru su tisuće raseljenih ljudi. Iako je i sam bombardiran, grad podržava oko 10.000 raseljenih osoba u školama, skloništima i privremenom smještaju, kaže Alwan Sharafeddine, zamjenik gradonačelnika grada.
Diljem Libanona vlada u novčanoj oskudici uspjela je smjestiti samo otprilike 120.000 ljudi dok se trudi otvoriti skloništa u školama i donijeti više zaliha. To je značilo da su ljudi pribjegavali spavanju na ulicama ili u svojim automobilima pod bombama.
U Tyreu, na lokalnom sveučilištu, koje čuvaju mirovne snage Ujedinjenih naroda, volonteri bjesomučno dijele obroke hrane, madrace i pokrivače.
“Nitko ne zna kada će ovo završiti. Mislim da će se nastaviti još dugo i da će biti sve teže, sada se bombardiranje povećava korak po korak”, dodaje Sharafeddine.
U kultnom kinu i kazalištu iz 1950-ih u srcu kršćanske četvrti Tyrea, vlasnik Kassem Istanbouli kaže da ugošćuju 100 ljudi u tri prostora i da pakiraju madrace i krevete u štandove, pozornicu i zelene prostorije svih svojih kina.
Kaže da su među njima izbjeglice iz Sirije i ljudi iz Bangladeša i Somalije, koji se bore da pronađu mjesta u vladinim skloništima koja su prioritet libanonskim građanima.
“Kazališta u ratu i miru trebaju ostati otvorena za ljude. Cilj kazališta je podržati ljude. Mi prakticiramo kulturni otpor i solidarnost”, dodaje.
U školi, Daoud i Iman su omamljeni dok postavljaju madrace na pod svog novog privremenog doma i suočavaju se sa svojom tugom.
“Moja poruka međunarodnoj zajednici je prestanite ubijati čovječanstvo. Ubili su mog sina. Bio je inženjer. Brinuo se o meni iako je brinuo za svoju djecu. Nije li zločin ubiti ga?
“Osjećam se kao da ću od sada nastaviti umirati iznutra.”
