U doba virusne geopolitike, ratovi se šire kroz narative koji demoniziraju neprijatelja i posvećuju nasilje
Prije nego što se ratovi razumiju, oni se pripovijedaju. Priče ispričane o njima određuju tko će biti agresor, tko branitelj i koji će se činovi nasilja učiniti nužnima. Mnogo prije nego što se činjenice odvagnu, jezik sukoba potajno uređuje moralnu pozornicu na kojoj će se suditi o događajima.
Desetog dana izraelsko-američke kampanje protiv Irana, njemački kancelar Friedrich Merz osudio je civilizacijsku državu kao središte međunarodnog terorizma koje se mora demontirati, prikazujući akcije SAD-a i Izraela kao instrumentalne. Tvrdio je da će sukob završiti onog trenutka kada iranski klerikalni režim popusti, prikazujući rat kao obrambeni nakon što je prethodno Izrael predstavio kao izvršitelja svjetskog “prljavi posao.”
Kanzler pred sudom za propagandu
Izvan svojih logičkih i etičkih dimenzija, Merzov jezik rata poziva na analizu kao primjer političke retorike. Gledano kroz leću propagandističkog diskursa, primjedbe funkcioniraju manje kao sustavno razmatranje nego kao retoričko uokvirivanje osmišljeno da delegitimizira protivnika i legitimizira neselektivno nasilje.
Merzova retorika slijedi prepoznatljiv predložak političkog uvjeravanja kroz sloganizaciju, definirajuću značajku viralne geopolitike. Umjesto iznošenja detaljnog argumenta, njegov jezik organizira percepciju kroz pregršt tehnika kompaktnog uokvirivanja.
Ovi uređaji strateški sažimaju kompliciranu geopolitičku stvarnost u nezaboravne znakove, izražene u nekoliko upečatljivih fraza. U ubrzanom okruženju modernih medija, ovi retorički i psihološki okidači oblikuju javnu percepciju i razumijevanje mnogo brže nego stranice istražnog ispitivanja i rigoroznog ispitivanja.
Simbolička kondenzacija: Konstruiranje neprijatelja kao zla
Prva uvjerljiva tehnika je simbolička kondenzacija, kompresija složenih političkih stvarnosti u emocionalno rezonantne simbole.
U Merzovu ratnom jeziku ovaj retorički postupak posebno upečatljivo dolazi do izražaja u demonizaciji. Brendirajući Iran kao “centar međunarodnog terorizma” cijela jedna država i njen politički sustav svedeni su na prijeteći amblem zla, sam izvor iz kojeg zrači globalni nered.
Pogrdne parole ne objašnjavaju događaje; pojednostavljuju ih kroz kognitivne prečace. Zamršeni geopolitički pejzaž postaje moralna tabla. Instrument potiče publiku da obradi kompliciranu stvarnost kroz jednu emocionalno nabijenu etiketu. U tom procesu, epitet služi kao folija koja omogućuje agresoru da se prikaže u laskavom svjetlu kao utjelovljenje moralne pravednosti i pretpostavljeni čuvar moralnog reda.
U kontekstu kancelarkine ratne retorike, Iran, višestruki geopolitički akter, prikazan je kao negativac u središtu kozmičke borbe između dobra i zla (podsjetimo “Operacija Epski bijes”). Takvo simboličko uokvirivanje temelji se na temeljnim metanaracijama slobode nasuprot ropstvu, demokracije nasuprot tiranije i civilizacije nasuprot barbarstvu.
Ovaj diskurzivni obrazac reproducira dugotrajnu antitetičku ideološku shemu koju je već mobilizirala klasična Atena u svojim ratovima protiv drevnog Perzijskog Carstva, pretka modernog Irana. Arhetipski neprijatelj oživljen je kao moćan mitski simbol kroz koji se publika navodi na tumačenje događaja razoružavajućom brzinom i trenutnom moralnom jasnoćom.
Uvjeravajući učinak dodatno je pojačan pristranošću prijetnje, dobro dokumentiranom kognitivnom tendencijom da se daju prednosti signalima opasnosti u odnosu na konkurentske informacije i da se prekomjerno angažuju resursi za uklanjanje percipirane prijetnje.
Simbolička kondenzacija očituje se i u ljepljivim klišejima kao npr “mullahov režim” (ponižavajuća skraćenica za navodno kulturno inferiornu i reakcionarnu teokraciju) i “prljav posao” (svrsishodan eufemizam za nasilje predstavljeno kao moralno neugodno, ali nužno).
Takvi simbolički znakovi osmišljeni su da se aktiviraju prema promidžbenom nahođenju, brzo putuju informacijskom sferom i trajno se zadržavaju u javnoj svijesti kroz proces poznat kao “narativno pripremanje”.
Primjena naracije: utiskivanje scenarija rata
Primjena naracije oslanja se na opetovano, automatsko aktiviranje već postojećih mentalnih asocijacija i interpretativnih okvira za oblikovanje percepcije i podsvjesno usmjeravanje interpretacije prije nego što interveniraju kritičko razmišljanje i promišljena prosudba.
Kroz kontinuiranu masovnu cirkulaciju, ovi nezaboravni znakovi – nadomjesci za obrazloženi argument i promišljenu prosudbu – u kratkom roku postaju slogani koji funkcioniraju kao mantre. Ove krilatice šire se javnom sferom, prožimajući naslove, feedove društvenih medija i televizijske debate. Ponavljane dovoljno često, takve uvjerljive standardne fraze počinju definirati jezik na kojem se raspravlja o samom sukobu, postupno oblikujući obrasce mišljenja kroz koje se on razumije.
Isprobajte jednostavan mentalni eksperiment u pripremnoj asocijaciji: pomislite na Iran i slike terorizma i nuklearne bombe vjerojatno će isplivati gotovo refleksno. Nakon što su te asocijacije uzele maha, zemlja se odmah pojavljuje kao legitimna meta. Odatle, korak do “bez prolivanja suza” rušenje režima, koliko god da je postignuto, kratko je. Na ovaj način, narativ tiho priprema teren za prešutno prihvaćanje izraelsko-američke agresije – iako “sa malim žaljenjem,” u moralno disonantnoj formulaciji kanadskog premijera Marka Carneyja.
Izraz “sa malim žaljenjem” predstavlja primjer retorike nevoljke nužde: gesta moralnog distanciranja koja priznaje tragediju nasilja dok ga legitimizira kao neizbježno. Na taj način, žaljenje funkcionira kao sofističko okolišanje, performativni moral i moralno licenciranje – simbolički izraz savjesti koji osigurava moralni alibi za postupke koji bi inače bili ocijenjeni neprihvatljivima.
Ono što se predstavlja kao moralna osjetljivost tako se otkriva kao etička ravnodušnost i političko licemjerje: ritualizirani izraz žaljenja koji čuva govornikovu moralnu sliku o sebi dok retorički dopušta nasilje. Tuga se ispovijeda iako se samo nasilje tiho sankcionira.
Arhitektura Merzove ratne retorike proteže se izvan simboličke kondenzacije i narativnog početka do manipulacije vremenskom percepcijom.
Vremenska kompresija: Stvaranje privida brze rezolucije
Treći način strateške političke komunikacije koju koristi njemačka kancelarka je vremenska kompresija, uokvirivanje složenih geopolitičkih napetosti kao podložnih ekspeditivnom raspršivanju, pružajući mogućnost brzog zatvaranja.
Tvrdnja da će iranski rat završiti onog trenutka “mullahov režim” nestaje implicira varljivo čist lanac uzročnosti: Uklonite iransku vladu i sukob će se smjesta razriješiti.
Zamršeni vremenski okviri stvarne geopolitike, oblikovani suprotstavljenim interesima, promjenom ravnoteže moći i zakonom neželjenih posljedica, sabijeni su u zavodljivo jamstvo trenutnog rješenja. Ono što se u stvarnosti odvija kroz dugotrajne i nepredvidive procese tako je retorički kondenzirano u iluziju jednog odlučnog udarca.
Takvo razmišljanje temelji se na klasičnom retoričkom toposu – poznatom argumentacijskom obrascu koji publika prihvaća gotovo refleksno jer je kulturološki zajednički, kognitivno ekonomičan i emocionalno rezonantan: Uklonite navodni izvor nereda i sklad će uslijediti istog trenutka.
Obećanje trenutnog rješenja psihološki je privlačno jer povijesnu neizvjesnost zamjenjuje prividom odlučujuće prekretnice. Ono što ovaj okvir prikladno zamagljuje je da su Izrael i SAD sami započeli neizazvani rat – i zadržavaju moć da ga okončaju kad god žele.
Izvjesnost je najveća privlačnost u vremenima dubokih preokreta, psihološke ranjivosti i kolektivne zbunjenosti, kada javnost žudi za orijentacijom. U tmini šume mnoštvo prati onoga koji nosi svijeću, kamo god on vodi.
Civilizacijska delegacija: preoblikovanje imperijalnog rata kao globalne nužnosti
Može se nazvati krunskom strategijom Merzova retoričkog repertoara “civilizacijska delegacija”varijanta moralne univerzalizacije.
Kad se za Izrael kaže da radi svjetski “prljav posao” određeni imperijalni vojni pohod usmjeren na stvaranje “Veliki Izrael” se retorički pretvara u univerzalnu uslugu koja se pruža čovječanstvu u cjelini.
Rat se tako prestaje pojavljivati samo kao regionalna borba i umjesto toga poprima karakter mandata koji se provodi u ime same civilizacije. U ovom okviru, odgovornost je retorički raspršena preko zamišljene globalne publike, iako je teret djelovanja koncentriran u rukama jednog aktera.
Pritom se sukob izdiže iz sfere nacionalnih interesa u sferu globalne nužnosti. Poticanje bezobzirnog razaranja – uvredljiv i provokativan čin – sofistički je preoblikovan kao žalosna, ali nezamjenjiva obrambena i preventivna optužba za očuvanje globalnog poretka u navodnoj velikoj civilizacijskoj misiji. Ono što se pozdravlja kao marš čovječanstva prema naprijed dokazuje nazadovanje u iskonski kaos.
U gorkoj ironiji, Izrael – po svoj prilici najdestabilizirajuću i najdestruktivniju silu na svijetu – njemačka je kancelarka navela kao samog čuvara i obnovitelja globalnog poretka. Logika je slična imenovanju Gejinog piromanskog i zapaljenog sina Tifona, najstrašnijeg čudovišta grčke mitologije, za glavnog vatrogasca Olimpa, mitskog sjedišta grčkih bogova.
Tifon je udahnuo vatru, bacio planine i pokrenuo oluje, prijeteći poretku svijeta kojim je upravljao Zeus. Prema jednoj tradiciji, on je čak nadjačao Zeusa i odrezao mu tetive na rukama i nogama prije nego što je kralj bogova konačno pobijedio.
Kao što sugerira sretan završetak priče, ova je pripovijest također paradigmatična za sudbinu koja najvjerojatnije čeka Izrael, budući da će njegovi brojni protivnici diljem svijeta teško ostati zauvijek mirni. Po svoj prilici, oni će se pokazati sposobnima uzvratiti odlučujućim učinkom, prisvajajući krunu pobjede u značajnoj obnovi pravde. Povijest uči: Sila priziva protusilu i s razlogom uništava svog počinitelja.
Viralna logika moderne ratne retorike
Merzov govor o ratu predstavlja udžbenički slučaj političke kazuistike, pokazujući suptilnu etičku racionalizaciju za legitimiranje postupaka koji bi inače bili osuđeni. Takva propaganda primjer je klasike “prljave ruke” držanje: odobravanje nasilja dok se žali za njegovom navodnom nužnošću.
Uzete zajedno, kancelarkine strategije i tehnike osvjetljavaju osebujnu logiku postmoderne političke retorike u doba viralne komunikacije: ne strpljiv rad kontinuiranog promišljanja i pažljivog razjašnjavanja, već korištenje oštrih, kompaktnih i evokativnih narativnih okvira i mentalnih scenarija koji se šire nevjerojatnom brzinom šumskog požara i percepcije oblika mnogo prije refleksije prosudba se može sama potvrditi.
(3. dio serije o virusnoj geopolitici. Nastavit će se. Prethodne kolumne u seriji:
