Počelo je ono što se desetljećima najavljivalo kao “majka svih bitaka”: američko-izraelsko-iranski rat! Hoće li to na kraju tako uistinu i biti, ovisit će o njegovu intenzitetu, mogućem prelijevanju na širu regiju (što je zapravo već u tijeku) i uključivanju drugih vanjskih igrača, kao i o trajanju samog sukoba koji je počeo 28. veljače američko-izraelskim zračnim napadom u kojem je već nakon prvog dana ubijeno pedesetak visokih iranskih političkih i vojnih dužnosnika i osoba, između ostalih i vrhovni vjerski (i državni) vođa, ajatolah Ali Hamenei.
Visokorizičan potez, prije svega američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji je na kraju popustio pred upornim zahtjevima izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da dvije zemlje zajedno krenu u završni obračun s režimom u Teheranu s ciljem trajne eliminacije iranske ugroze za izraelsku opstojnost i uspostavljanja nove regionalne ravnoteže – sada već bez Irana kao jednog od njezinih ključnih čimbenika. Kažem visokorizičan, jer su i Izrael i Iran puno “otporniji na metke” odnosno puno spremniji na bolne žrtve nego SAD, u kojem se svaka smrt američkog vojnika doživljava dramatično, traže se uzroci pogibije ili pak identificiranje krivaca, postavljaju pitanja jesu li takvi rizici vrijedni američkih nacionalnih interesa i slično, naravno, sve u sklopu trajnih i oštrih unutarnjih političkih borbi.
Također sam uvjeren, što se moglo iščitati iz Trumpovih i izjava njegovih najbližih suradnika poput državnog tajnika Marca Rubija i ministra obrane Petea Hegsetha, da za odluku o napadu na Iran američka administracija uopće nije imala jasno definiran povod, a ni cilj, tj. rezultat koji se njime želi postići. Tako su njihove izjave o tome nerijetko bivale i potpuno kontradiktorne, od onih kako je rat pokrenut da bi se spriječio razvoj iranskog nuklearnog programa (usprkos Trumpovu hvalisanju nakon prošlogodišnjeg 12-dnevnog izraelsko-iranskog rata i američkog noćnog bombardiranja iranskih nuklearnih postrojenja da je ta opasnost sada trajno uklonjena i da će Iranu trebati godine, pa i desetljeća da se od svega toga oporavi), potom se pozornost prebacivala na razvoj iranskih dalekometnih raketa kao ugroze za Izrael i američke baze i interese u regiji, da bi potom postale i ugroza za SAD itd.
Neviđena preobrazba
Najveći pomak u Trumpovu stavu i disonanca koju je to proizvelo među njegovim suradnicima bilo je završno tumačenje kako je cilj vojne operacije rušenje režima u Teheranu. Koliko je sve to skupa izgledalo kaotično, najbolje govori prošlotjedna izjava Marca Rubija novinarima u hodniku State Departmenta kako je Bijela kuća imala informacije da će Izrael samostalno izvesti napad na Teheran pa je SAD odmah uskočio i izvršio napad kako bi spriječio da Iran vojno udari po Izraelu. Naime, Sjedinjene Države pod Trumpovim vodstvom prethodno su postojano tvrdile da svrha napada na Iran neće biti uklanjanje postojećeg režima, već sprečavanje njegove destruktivne uloge u sigurnosnoj arhitekturi regije i Izraela.
Trump je još prije devet mjeseci ponovio svoje stare tvrdnje iz predizborne kampanje, ali i otprije, da je završilo doba američkog rušenja režima u drugim državama, oblikovanje drugih nacija prisilnom demokratizacijom i slično, da bi u svom drugom mandatu postao američki predsjednik koji je u prvoj godini vladavine pokrenuo najviše ratova – šest (!): dva puta Iran, Venezuela, vojni udari po Nigeriji, Somaliji, Jemenu, a slična sudbina prijeti i Kubi i tko zna komu sve ne. Sjetimo se i koliko je Trump želio Nobelovu nagradu za mir predstavljajući se kao “predsjednik mira”.
Naravno, ova iznenadna i golema transformacija, zbog koje je Trump gotovo potpuno izgubio potporu svog biračkog tijeka, tzv. MAGA Amerikanaca koji sada smatraju da je pogazio sva svoja obećanja, sigurno će biti predmet dubinskih znanstvenih i stručnih analiza u budućnosti. Ali bez mogućnosti za pogrešku, već se sada može konstatirati kako je, iz nekog razloga, u njegovu timu definitivnu pobjedu odnijela manjinska neokonzervativna struja, i da sada Trumpovim potezima plješću najviše njezini istaknuti predstavnici poput senatora Lindseya Grahama ili pak nekadašnjeg Trumpova bliskog suradnika, a potom zakletog neprijatelja Johna Boltona. Istodobno se i demokratski kongresnici, ali i znatan dio republikanskih, protivi američkom napadu na Iran.
Iranski dronovi
Najnovija anketa, koju je proveo inače Trumpu i republikancima blizak medij Fox News, na to najbolje ukazuje. Samo 29% Amerikanaca smatra da je napadom na Iran Bijela kuća osigurala sigurnost SAD-a. Sigurno ne bez razloga! Naime, američke žrtve, bijeg američkih državljana s Bliskog istoka u SAD (njih više od 17.000 do pisanja ovog teksta, što je nezabilježeno u povijesti) i sve neugodnije vijesti američkih medija poput New York Timesa o iranskim udarima na američke vojne baze u regiji i uništenju desetak skupih radarskih sustava, ili pak o dosadašnjoj cijeni vojne kampanje koja iznosi najmanje pet milijardi dolara, mogućim nedostacima protuzračnih sustava i raketa u slučaju nastavka dosadašnjeg intenziteta iranskih napada i sl., sigurno čine svoje.
NYT prošlog je tjedna, četiri dana nakon početka napada na Iran, pisao, a svoje tvrdnje potkrijepio i satelitskim snimkama, o uništenju američkih radara i radarske stanice vrijedne milijardu dolara, a sve to uglavnom jeftinim iranskim dronovima kojih oni ima zaista mnogo. Zanimljivo je spomenuti prvotnu slavodobitnu izjavu ministra rata Petea Hegsetha: “Pobjeđujemo u Iranu. Danju i noću provodimo kontinuirane napade na iranske raketne sustave.
Kad Iranci pogledaju gore, vidjet će samo naše i izraelske zračne snage. Mi smo nepokolebljiva demonstracija američke moći i nastavit ćemo napadati zacrtane ciljeve.” Govorio je o potpunom slamanju Irana, o nepostojanju njegove zračne i pomorske flote, o nastavku udaraa po Iranu “kao po ležećem protivniku” itd. Međutim, 4. ožujka ipak je bio prisiljen priznati, zajedno s načelnikom Združenog stožera Danom Kaneom, da iranski Shahedi (dronovi) predstavljaju veći problem nego što se očekivalo jer lete “nisko i sporo” te mogu “bolje izbjegavati protuzračnu obranu”.
Vojna pratnja
Paralelno s time rastu strah i nezadovoljstvo američkih arapskih partnera iz Perzijskog zaljeva – Saudijske Arabije, Katra, UAE-a i Kuvajta – da SAD ne pridaje dovoljno pozornosti njihovoj protuzračnoj obrani zbog primarne fokusiranosti na zaštitu Izraela. Nije nikakva tajna da Iran, osim američkih objekata u tim zemljama, uništava i njihovu energetsku infrastrukturu napadima na katarska LNG postrojenja (Katar je najveći proizvođač ukapljenog plina na svijetu, a prošlog je tjedna objavio da prekida proizvodnju bez naznake kada će biti pokrenuta), na najveću saudijsku rafineriju u vlasništvu Saudi Aramca koja je zbog oštećenja također zatvorena.
Ali još je gore, ne samo za američke nego i za europske interese (Europa najvećim dijelom sada ovisi o energentima s Bliskog istoka), pa i cijeli svijet, to što je Teheran odlučio potpuno zatvoriti Hormuški tjesnac za tankere, trgovačke i vojne brodove neprijateljskih zemalja. Kako piše britanski Financial Time, 12 je puta povećana cijena osiguranja brodova, neovisno o Trumpovu obećanju o vojnoj pratnji svakog tankera koji onuda prolazi, a najveći danski i svjetski brodarski prijevoznik Maersk i najveći njemački prijevoznik već su potpuno obustavili prijevoz kroz Perzijski zaljev odnosno Hormuz, što je posebno kritično za energentima žednu Europu, a to uključuje i Veliku Britaniju, gdje su cijene benzina vrtoglavo skočile već prvih dana rata.
U jednoj od svojih nedavnih analiza pisao sam o nužnosti Trumpova pokretanja novog “malog pobjedonosnog rata” s ciljem odvlačenja pozornosti američkih građana od sve neugodnijih tema na unutarnjoj sceni, poput afere Epstein ili sve nepopularnijih aktivnosti ICE-a u borbi protiv ilegalne migracije u velikim američkim gradovima. Međutim, koliko je baš odabir Irana u tu svrhu bio racionalan, pokazat će vrijeme, s obzirom na to da intenzitet napada i popratna politička retorika iz Washingtona i Tel Aviva Teheranu prvi put zapravo daju mogućnost za vojne odgovore bez bilo kakvih političkih ili moralnih zadrški – što upravo i čini.
Kopnena operacija
Kako god bilo, Iran trpi golema razaranja, prije svega njegov glavni grad Teheran, gotovo non-stop. Više nema nedodirljivih meta, a gađa se gotovo sve: od vojne infrastrukture, preko državnih i gradskih institucija do sportskih objekata poput teheranskog stadiona itd. Iranski državni vrh potvrđuje pogibiju više od 1200 iranskih građana, što znači da bi taj broj mogao biti i znatno veći. Ali ovakva dinamika američko-izraelskih napada sigurno nije beskonačna ni u pogledu financijskih i materijalnih resursa – i na to iranske vlasti od početka najviše računaju. Dalekometne rakete koje se ispaljuju s brodova i razorne bombe iz teških bombardera brzo se iscrpljuju pa će ih uskoro morati zamijeniti letovi starijih modela zrakoplova na iranskom nebu.
Naravno, to će se događati u uvjetima sada već potpuno osakaćene i devastirane iranske protuzračne obrane (radara i proturaketa) za presretanje i obaranje sofisticiranih dalekometnih raketa poput Tomahawka ili zrakoplova F-35. Ali kada nebom počnu letjeti stariji zrakoplovi tipa F-15 i 16, na njih mogu djelovati i obična sredstva protuzračne obrane kojih Iran ima mnogo, baš kako je bilo i u slučaju ukrajinskog ratovanja protiv ruskih zrakoplova iz tzv. frontovske avijacije koji moraju djelovati s manjih visina da bi bili učinkoviti, poglavito ako dođe do kopnene operacije. Upravo će ona, to je sada već posve jasno, biti nužna želi li Trump uistinu svrgnuti teokratsku režim i instalirati “narodnu vlast”.
Ali pritom je također jasno da Amerika takvo što nipošto ne namjerava učiniti svojim invazijskim snagama, poučena negativnom iračkom i afganistanskom kampanjom, ali i zbog unutarnjih političkih razloga, jer se demokrati gotovo jednoglasno protive i dosadašnjem “daljinskom” ratu koji je Trump pokrenuo. Međutim, ono što Bijela kuća nedvojbeno želi, iako to, naravno, izrijekom ne kaže, jest uvlačenje arapskih zaljevskih zemalja u rat protiv Irana. Ali isto tako i specijalnim operacijama CIA-e i izraelskog Mossada angažiranje iračkih Kurda za prebacivanje sukoba u susjedni Iranski Kurdistan – iako je vijesti o tome koje su stigle od CNN-a i pojedinih izraelskih medija (i24News od 4. ožujka) opovrgnuo ministar rata Pete Hegseth.
Etničke grupe
Osobno ipak vjerujem u ta nastojanja, jer se to uklapa u sliku tražene unutarnje destabilizacije Irana po etničkom principu. Ne samo poticanjem ionako prisutnih separatističkih težnji iranskih Kurda na sjeverozapadu zemlje (iako puno manje nego što su izražene u Iraku ili Siriji i Turskoj), kojih ima oko 5,5 milijuna, nego i Beludža na jugu Irana koji su dio istoimene šire etničke zajednice koja obuhvaća i susjedne teritorije Pakistana i Afganistana, a u Iranu čine oko 2% ukupnog stanovništva. Također vrijedi istaknuti i 15-milijunsku azersku etničku zajednicu na sjeveru zemlje na koju pretenzije nedvojbeno ima i matični Azerbajdžan, iako su separatističke težnje te zajednice vjerojatno najmanje u usporedbi s dvjema spomenutima. Sve te etničke grupe već mnogo stoljeća žive na teritoriju čuvenog Perzijskog Carstva i suvremenog Irana kao njegova neposrednog sljednika (riječ je zapravo samo o promjeni imena).
Europa je regija koja bi, nakon Bliskog istoka, najviše mogla patiti u slučaju potpune eskalacije rata. Osim što je energetski posve siromašna i ovisna o drugima, a nakon raskida trgovinskih, prije svega energetskih veza s Rusijom od početka njezine invazije na Ukrajinu potpuno je ovisna o bliskoistočnim energentima koji, osim nafte, uključuju i ukapljeni plin, iako im on znatnim dijelom već stiže iz SAD-a, ali to joj ne daje sigurnost s obzirom na nepredvidljivost američkog ponašanja pod Trumpovom vladavinom, Europi prijeti i novi veliki migracijski val s Bliskog istoka koji bi ona teško izdržala u sadašnjim, za nju krajnje složenim sigurnosnim i gospodarskim prilikama.
Već nakon prvih dana američko-izraelskih napada na Iran došlo je do naglog porasta cijena nafte, kojom se počelo trgovati za više od 80 dolara po barelu, dok je prije napada bila ispod 70 dolara. Cijena plina na europskoj burzi također je porasla za 200 dolara u jednome danu, dosegnuvši 700 dolara prvi put od siječnja 2023. zbog rata na Bliskom istoku. Istovremeno, prema zapadnim medijima, cijene nafte mogle bi porasti na 150 dolara po barelu, čak i više.
Opasno raskrižje
Ali kao da ni to nije dosta. Reagirajući na sadašnje stanje s opskrbom energentima u Europi u kontekstu ranije donesene odluke Bruxellesa da se EU u potpunosti odrekne ruskog plina do 2027. godine (što je s pozicije strateških odluka već sutra), ruski predsjednik Vladimir Putin 4. je ožujka rekao kako će predložiti vladi da u razgovoru s ruskim energetskim tvrtkama istraži mogućnost trenutačnog prekida isporuke plina europskom tržištu, ne čekajući da to europske zemlje same učine za manje od deset mjeseci.
“Možda bi nam bilo povoljnije da odmah prestanemo opskrbljivati europsko tržište, da se prebacimo na tržišta koja se otvaraju i ondje se učvrstimo. Ovdje nema ni političkog motiva. Ako će one prekinuti za mjesec ili dva, ne bi li bilo bolje da to sami sada učinimo? Ali to nije odluka, samo razmišljam naglas. Naložit ću vladi da poradi na ovom pitanju s našim tvrtkama“, rekao je ruski čelnik. Istodobno, Europa je na opasnom raskrižju i kad je riječ o vojnom angažiranju protiv Irana s obzirom na savezništvo sa SAD-om u okviru NATO-a. Mark Rutte, glavni tajnik tog saveza, već odašilje signale koji idu u tom smjeru, spominjući čuveni članak 5 Povelje Sjevernoatlantske organizacije, a na sličnom je tragu i visoka povjerenica za vanjsku politiku EU-a Kaja Kallas.
Ona pritom podsjeća kako je Iran svojim dronovima pomagao Rusiji u agresiji na Ukrajinu, na što je prošloga tjedna u Bundestagu podsjetio i njemački ministar obrane Boris Pistorius. S druge strane, američko-izraelskom ratu oštro se protivi Španjolska, čija je vlada čak zabranila Amerikancima korištenje zajedničkih vojnih baza na njezinu teritoriju za napade na Iran, iako to SAD nije ni tražio. To je jako razljutilo Trumpa pa je najavio mogući prekid svih trgovinskih odnosa sa Španjolskom. Španjolsku je pak u tom zasad verbalnom ratu podržao francuski predsjednik Emmanuel Macron, pritom nazvavši američko-izraelski napad na Iran nezakonitim s gledišta međunarodnog prava.
Nastavak pregovora
Istodobno je britanski premijer Keir Starmer nakon velikog Trumpova pritiska bio prisiljen promijeniti svoju odluku i dopustiti američkoj vojsci korištenje britanske baze na otoku Diego Garsia u Indijskom oceanu. Time je, pravno gledano, torpedirao potpisani sporazum o vraćanju suvereniteta nad tim otokom Mauriciusu uz zadržavanje britanskog najma nad vojnom bazom za godišnji iznos od 101 milijun funti. Sporazum vrijedi 99 godina, a Trump ga je, nakon početne ravnodušnosti, naknadno oštro kritizirao. To je izazvalo nove potrese na britanskoj političkoj sceni, a mnogi se pitaju gura li Starmer sada Veliku Britaniju u treći svjetski rat – to mu je pitanje postavio i ugledni medij The Telegraph.
Sve ovo skupa ukazuje na nepostojanje čvrstog jedinstva europskih zemalja u pogledu rata s Iranom. U znatno većoj mjeri nego u slučaju ukrajinskog rata. Uopće se ne usudim prognozirati u kojem će smjeru ići Europska unija, tj. kakav će stav na kraju zauzeti. Možda će kalkulirati i otezati s konačnim rješenjem, tim više što su njezini obrambeni kapaciteti ionako uvelike osiromašeni vojnim opskrbom i financiranjem Ukrajine, čiji je rat još daleko od konačnog rješenja. Štoviše, planirani nastavak pregovora u trojnom formatu SAD – Rusija – Ukrajina, koji se početkom ožujka navodno trebao održati u Ženevi, odgođen je zbog američke zaokupljenosti Iranom, iako su uzrok možda i krajnje suprotstavljeni stavovi Moskve i Kijeva o ključnim pitanjima mogućeg sporazuma (teritorij, nuklearka Zaporižje i sigurnosna jamstva).
U svakom slučaju, Ukrajina bi mogla snositi najteže posljedice rata s Iranom. Oružje, prije svega suvremeni proturaketni sustavi, u dogledno će joj vrijeme biti nedostupno, na što jasno ukazuje i Trumpova prošlotjedna vrlo oštra primjedba koju je naknadno, 4. ožujka, objavila i glasnogovornica Bijele kuće Caroline Leavitt: “Nažalost, četiri smo godine u Bijeloj kući imali vrlo glupog i nesposobnog vođu koji je besplatno poklonio mnogo našeg najboljeg oružja dalekoj zemlji zvanoj Ukrajina. Američki predsjednik Donald Trump naglasio je kako je to bila nepromišljena odluka.” Njezinim bih riječima dodao kako je Trump prethodno Volodimira Zelenskog u svojoj objavi na Truth Socialu nazvao prevarantom. Evo dijela te objave: “Pospani Joe Biden sve je svoje vrijeme i novac naše zemlje, DAVAO PT Barnumu (u SAD-u sinonim za prevaranta, op. Z. M.) iz Ukrajine, stotine milijardi dolara vrijedno oružje. I, iako je toliko toga visokokvalitetnog dao (BESPLATNO!), nije se potrudio da ga zamijeni…”
Ogromna opasnost
Zapravo, ključno pitanje koje će odrediti tijek i posljedice iranskog rata bit će je li Trump precijenio američke, a podcijenio iranske mogućnosti, ili je pak dobro promislio kad se odlučio za doktrinu “beskonačnih udara” (do iscrpljivanja protivnika daljinskim napadima, a ne kopnenim invazijama) umjesto dosadašnje posthladnoratovske američke doktrine “beskonačnih ratova”.
Ako je odgovor na ovo pitanje negativan, Trumpu bi prijetilo ponavljanje Putinove pogreške uoči ruske invazije s podcjenjivanjem ukrajinskog otpora, ali i odlučnosti Zapada da snažno stane iza te zemlje.
U tom scenariju, koji zapravo najviše ovisi o volji iranskog naroda za otporom po svaku cijenu, Kina i Rusija bi nedvojbeno rado preuzele ulogu koju Zapad ima u ukrajinskom ratu, pomažući režimu u Teheranu i vojno i financijski. Zasad se čini da Trumpu ne ide sve po planu i da se početna strategija Washingtona o napadu na Iran, ako već ne mijenja, barem korigira i dopunjuje. O tome dovoljno svjedoče ne samo Hegsethove riječi o neočekivanoj opasnosti od iranskih dronova nego i Trumpove izjave o trajanju samog rata koje su varirale od početnih nekoliko dana do prošloga tjedna izrečena četiri tjedna.
Pojedini američki mediji već navode kako bi rat mogao trajati i sto dana, zbog čega, navodno, i Trumpu pojedini bliski suradnici sugeriraju da uskoro proglasi pobjedu (Iran je definitivno porušen i gotovo obezglavljen, a za smjenu režima mogu se čekati neka nova vremena i okolnosti) te da se iz rata izvuče jer su rizici za sve strane na ovaj ili onaj način uključene u njega uistinu preveliki. Isto kao i za one zemlje koje s velikom zebnjom sve ovo što se događa promatraju sa strane – pravilno shvaćajući opasnost koja svijetu prijeti u slučaju potpune i nekontrolirane eskalacije.
Teheran se protivi vezama Azerbajdžana sa SAD-om i Izraelom
Iran je dronom napao zračnu luku u azerbajdžanskoj regiji Nahčivan, a službeni je Baku objavom svog ministarstva obrane već priopćio kako taj napad neće ostati bez odgovora. Iranski državni vrh opovrgnuo je umiješanost u napad te je za njega optužio izraelske specijalne operacije u regiji kojima je cilj potaknuti iranske susjede na rat protiv njega. Iz Teherana je iranski predsjednik sljedećeg dana priopćio kako više neće napadati susjede.
Međutim, isto tako nije tajna da se Teheran već dugo protivi bliskim vezama Azerbajdžana sa SAD-om i Izraelom i da ga optužuje čak i za razmještaj izraelskih radara na svom teritoriju koji štete iranskoj sigurnosti. To Baku opovrgava, iako ne i bliske političke odnose s Tel Avivom. Sve ovo samo potvrđuje razorni potencijal pokrenutog rata protiv Irana.
Suzdržavaju se od priključivanja SAD-u i Izraelu u napadu na Iran
Zasad se arapske monarhije suzdržavaju od priključivanja SAD-u i Izraelu u napadu na Iran, ali sve češće upozoravaju Teheran da se približava njihovim “crvenim crtama” jer trpe ogromne financijske i poslovne štete: njihov izvoz energenata gotovo je zaustavljen, isto kao i civilni zračni prijevoz te se dnevne štete mjere u milijunima dolara za svaku od zaljevskih monarhija. Ograničavajućih čimbenika za arapske monarhije ima mnogo, a evo tri najvažnija. Prvo, odgovor Irana može biti mnogo jači od bilo kojeg njegova napada dosad. Svi ključni naftni i plinski objekti u tim bi zemljama mogli biti brzo uništeni, što bi za njih bila strateška katastrofa.
Drugo, vojne su sposobnosti zaljevskih monarhija ograničene, o čemu dovoljno svjedoči poražavajuća višegodišnja kampanja koalicijskih snaga pod vodstvom Saudijske Arabije i UAE-a u susjednom Jemenu protiv tamošnjih hutista – i to usprkos suvremenom naoružanju koje su dobivale od Sjedinjenih Država i europskih saveznika. Njihove rakete protuzračne obrane već su sada pri kraju, a zračne snage, koje su impresivne i tehnološki mnogo superiornije zastarjelim iranskima vrlo bi brzo mogle iscrpiti svoje naoružanje. Te bi zemlje za Iran bile kudikamo lakša meta od Izraela – i to svi dobro znaju. I treće, iranski regionalni “proxyji”, između ostalih i spomenuti hutisti koje nisu slomila ni američka, britanska i izraelska bombardiranja kada su otežavali brodski prolaz Crvenim i Arapskim morem, kao i oni u Iraku, vrlo bi vjerojatno pokrenuli rat protiv Saudijske Arabije i svih monarhija koje bi joj se u tome pridružile.
