O psihologiji čovjeka koji plovi kroz tuđe ratove — i o obiteljima koje čekaju na obali, na temelju osobnog iskustva i literature o pomorskom pravu i traumatologiji.
Postoji vrsta tišine koja se ne može opisati onima koji je nisu doživjeli. To nije mir, niti spokojstvo — to je tišina u trenutku kada znate da je brod kojim plovite ušao u vode u kojima odluke o vašem životu donose drugi: kapital, generali, diplomati, tržišta nafte. Vi upravljate brodom, posadom. Ali kurs ne birate vi.
Deborah Layde, izvršna direktorica dobrotvorne organizacije The Seafarers’ Charity, nedavno je opisala tisuće pomoraca nasukanih u i oko Bliskoistočnog zaljeva usred eskalacije sukoba. Njezin apel, premda stručno artikuliran, nosi u sebi nešto što akademski jezik teško zahvaća — sliku živih bića zarobljenih unutar kriznih modela koje oni sami nisu stvorili.
“Pomorci koji su trenutno izloženi riziku u Zaljevu nisu statistika unutar modela rizika. To su pojedinci sa zabrinutim obiteljima, obvezama i budućnošću.”
Ova rečenica, jednostavna po obliku, zapravo je formulacija dubokog strukturnog problema — onog koji se ne rješava boljim modelima rizika, već promjenom perspektive: pomorca kao subjekta, a ne resursa.
Paradoks pristanka
Konvencija o pomorskom radu (MLC 2006) formalno štiti pravo pomoraca na odbijanje plovidbe kada uvjeti postanu nerazumno opasni. U praksi, to pravo podsjeća na slobodu ptica kojima su krila podrezana — postoji u tekstu, ali rijetko u stvarnosti. Slučaj tankera Elbus pod iz siječnja ove godine ilustrativno prikazuje tu pukotinu: posada je odbila ući u Crno more, bila ignorirana, i brod je napadnut.
Radi se o pravnom, ali i egzistencijalnom paradoksu. Pomorac pristaje na ugovor koji ga odvodi u neizvjesnost — ali ta neizvjesnost nema dno. Kada izbije rat, kada se projektili počnu ispaljivati prema prolaznim brodovima, ugovor postaje apstraktan papir. Ono što ostaje jest tijelo, žila, i strah koji se ne upisuje ni u kakav formular.
Psiholog Judith Herman, u svojoj temeljnoj studiji o traumi, razlikuje jednokratni traumatični događaj od kompleksne traume — one koja nastaje iz dugotrajne izloženosti situacijama u kojima se čovjek osjeća bez moći. Dug boravak u zonama sukoba, bez mogućnosti da se kaže “ne”, bez jasnih informacija o prijetnjama i bez psihološke podrške — to je klima kompleksne traume. Pomorac koji prolazi kroz nju ne izgleda traumatiziranim u klasičnom smislu: on radi, komunicira, upravlja strojevima. No ispod te funkcionalne ljuske nešto se polako lomi.
Rat koji nisi odabrao
Postoji jedna posebno teška misaona forma s kojom se mora suočiti svaki pomorac koji je plovio kroz zone oružanih sukoba: činjenica da nije bio sudionik, a bio je izložen. Nije izabrao stranu. Nije razumio geopolitiku. No plovio je kroz nju — jer je to bio njegov posao, jer se ugovor potpisao, jer je kuća čekala novac. I zato što u tom trenutku, onog jutra kada je brod isplovio iz luke, rat još nije bio objavljen.
Nije ratovao. Ali rat se desio njemu. I to je možda najteže prenijeti onima koji nikada nisu plovili.
Sociolog Zygmunt Bauman opisivao je modernog čovjeka kao “homo eligens” — biće koje se definira izborima. No što se dešava kada su izbori oduzeti? Kada institucija, tržište ili politika postanu tvoji koreografi? Pomorci koji plove kroz tuđe ratove suočavaju se s vrstom egzistencijalnog nasilja koje ne ostavlja vidljive modrice — ali ostavlja duboke tragove u razumijevanju sebe i pravde.
Ne treba idealizirati pomorca kao junaka ni ga romanizirati kao žrtvu. Radi se o nečemu suptilnijem: o gubitku narativa. Čovjek koji plovi mora imati unutarnji smisao, priču o sebi samome. Kada ga opasnost sustiže bez logike i bez njegova odabira, ta priča se kida. I upravo to kida je ono što obitelji na obali ne vide, a osjećaju.
Obala koja čeka
O obiteljima pomoraca literatura gotovo šuti. Postoji bogata literatura o PTSP-u vojnika i ratnih novinara. Postoje studije o medicinskom osoblju u zonama sukoba. No obitelj koja svako jutro provjerava AIS signale broda, koja čita vijesti o napadu u Hormuškom tjesnacu (ratnim zonama) i traži ime plovila — ta obitelj nije ni u kakvoj bazi podataka.
Sociolog Anthony Giddens uveo je pojam “ontološke sigurnosti” — temeljnog osjećaja da je svijet predvidljiv, da postoji kontinuitet, da sutra neće biti korjenito drugačije od danas. Taj osjećaj je temelj psihičkog zdravlja. Za obitelji pomoraca, posebno u periodima oružanih sukoba, ta sigurnost je kronično narušena. Ne radi se o akutnoj krizi — nego o tihom, stalnom drhtanju realnosti koje traje tjednima i mjesecima.
Djeca odrastaju uz stalan podtekst tjeskobe. Partneri uče skrivati strah pred djecom. Roditelji stare. I svi zajedno uče jedno: ne govoriti o tome previše, jer nema koga tko bi to razumio. Jer mali je broj onih koji mogu sagledati što znači imati svog čovjeka tamo gdje je rat, a on nije vojnik — samo radi.
Prema vidljivosti
Layde s pravom upozorava da se zanimanje za sudbu pomoraca pojavljuje tek kada polica u supermarketu ostane prazna. To je brutalan, ali točan opis mehanizma pažnje u suvremenoj javnosti. Pomorci postaju vidljivi samo kao infrastruktura — tek kada infrastruktura zakaže.
Ono što je potrebno nije sentimentalnost. Nije kampanja plaketa i zahvalnica. Radi se o konkretnim, strukturnim promjenama: o psihološkoj podršci koja prati misiju, a ne samo sanira štetu; o pravnom okviru koji zaista funkcionira, a ne samo na papiru; o priznavanju da obitelji pomoraca trebaju vlastite oblike podrške — ne kao dodatak, nego kao integralni dio sustava.
I radi se, možda najvažnije, o onom malom ali neophodnom činu: da netko, u ime javnosti, kaže pomorcima — vidimo vas. Ne kao tovar, ne kao posadu, ne kao logistiku. Kao ljude koji su plovili kroz nešto što nisu odabrali, koji su nosili taj teret bez trofeja i bez priznavanja — i koji su se, unatoč svemu, vratili kući.
Ili nisu.
Esej je pisan s poštovanjem prema svim pomorcima i njihovim obiteljima koji žive ovaj paradoks svakodnevno.
Milo Miklaušić, kap.
Konceptualni okviri
Judith Herman, Trauma and Recovery (1992) · Zygmunt Bauman, Liquid Modernity (2000) · Anthony Giddens, Modernity and Self-Identity (1991)
MLC 2006 (Maritime Labour Convention) · Deborah Layde, The Guardian, ožujak 2026. · Arsenio Dominguez, IMO statement, 2026.
