Ima smisla, i to potpunog, da je prva ideja sjećanja došla baš od Zaklade s imenom Nema predaje. Jer, taj poklič, taj kredo i ideal, snagu i ideju baš on je furao do kraja. Do zadnjeg udaha, koji je morao biti – plavi…
– Ne brini, pobijedit ćemo. Nema predaje! – napisao je te dvije snažne riječi nekih tjedan dana prije nego što je krajem studenoga prošle godine, u 40. godini, ipak pokleknuo.
Činilo se da nakon svih borbi i pobjeda, ova neman u novom okršaju nema šanse, no duga i naporna bitka na kraju je okončana odlaskom. A igrao je strpljivo, mudro, vukao je s liječnicima poteze koji su nosili optimizam, no na kraju je shrvan pokleknuo. Ali, imalo je, doista, smisla da se uspomena na Sanjina Španovića veže baš uz šah, jer dvije najveće borbe njegova života imale su upravo elemente te čudesne vještine. U jednoj je baš ključnim, strateškim potezima osigurao trijumf Dinamova proljeća u iscrpnoj borbi s elementima, recimo, borbe Kasparova i Topalova iz 1999., koja se i danas izučava zbog Kasparovljeve duge kombinacije, vrijedne pobjede.
– Koliko znamo, Sanjin nije barem javno igrao šah – reći će njegov prijatelj Juraj Čošić, iako je sve imalo smisla: – Termin, pritom, nije slučajan. Nekidan je, naime, bilo dvije godine otkad je Dinamovo proljeće slavilo pobjedu demokracije…
Dinamova zaklada Nema predaje, dakle, u nedjelju je u zagrebačkom hotelu Novotel, u suradnji s hrvatskim šahovskim velemajstorom Alojzijem Jankovićem, organizirala 1. memorijalni i dobrotvorni turnir u šahu “Sanjin Španović“. A vrhunska ideja kao nastavak je dobila i vrhunsku realizaciju: teško je bilo sjetiti se nekog aktera javnog života koji nije stigao na šahovski turnir Španu u čast: glumci, glazbenici, pisci, političari, sportaši, novinari… stigli su, uplatili kotizaciju od 30 eura, zaigrali, a kasnije i sudjelovali na aukciji dresova te tomboli. A sva prikupljena sredstva Dinamova zaklada kasnije će iskoristiti za pomoć onima kojima pomoć treba. Od Mladena Bodalca, Gorana Grgića, Borne Ćorića, Valenta Sinkovića, Arsena Bauka, Brune Šimleše… do, u prvome planu, ipak, tri predsjednika – Dinamov počasni Velimir Zajec, Dinamov sadašnji Zvonimir Boban i predsjednik RH Zoran Milanović…
– Poznavao sam ga kao političkog novinara u Gradskoj skupštini, gdje je pratio gradsku i državnu politiku dok sam ja bio predsjednik stranke. Jedan posebno drag, pristojan i srčan mladić koji je vrlo brzo otišao iz političkog novinarstva jer je shvatio koliko je to posao za ljude s posebnom strukturom želuca. Ostali smo u kontaktu, čuli smo se povremeno – kazao je Milanović i dodao: – U čast Španoviću i takvim dragim ljudima, laganim, suptilnim ljudskim leptirima koji nikada nisu bili gusjenice, samo leptir. Špan, ovo bude tvoj dan, leti dalje!
A onda je sjeo nasuprot Bobanu. Partija je, logično, okončana – remijem…
– Hvala svima koji su ovu nedjelju posvetili Sanjinu, humanitarki i – šahu – govorio je Janković, dok se u klupama već brusila napetost i strategija, što je i logično, s obzirom na to da je Alojzije unazad nekoliko godina upravo putem ovakvih humanitarki kreirao sada već brojna rivalstva.
– Nije baš Dinamo – Hajduk, ali nije ni daleko – komentiralo se uz smijeh i odmjeravanje forme ispod oka dok se čekao ždrijeb, vrlo važan, očito…
Nakon kojeg je polsije gotovo pet sati brojnih partija prvi pobjednik prvog Španovog Memorijala postao HRT-ov novinar Ivan Dorian Molnar!
Iako, načelno, pobjeda je već cijela organizacija i hepening. Skupljen novac od kotizacija, aukcija, tombola… objavit će se. Ali i prije toga, trijumf je ostvaren. Špan, ideja, novac za potrebite. Gdje ćeš bolje od toga…
