Pitanje zadržavanja kontrole nad Ustavnim sudom jedno je od presudnih za premijera Andreja Plenkovića i njegov HDZ. Stoga on pokušava sve kako bi njegova stranka mogla računati na sedam od 13 ustavnih sudaca. To se dalo naslutiti i prije nekoliko tjedana, kada je otkrio sve karte povezujući izbor predsjednice Vrhovnog suda s izborom troje sudaca Ustavnog suda, što je izazvalo mnoštvo reakcija u pravosudnim i oporbenim krugovima.
Plenkovićevu ponudu članovi oporbe okarakterizirali su kao političku trgovinu koju su podržali i HDZ-ovi koalicijski partneri, jer je premijer poručio kako je parlamentarna većina spremna podržati prijedlog predsjednika Zorana Milanovića, jedinog Ustavom ovlaštenog predlagača, da se za predsjednicu Vrhovnog suda imenuje Mirta Matić ako zauzvrat lijeva oporba prihvati da od tri ustavna suca dva budu iz HDZ-ove kvote. Takvo postavljanje priče pokazuje da vladajući pošto-poto žele zadržati postojeću situaciju na Ustavnom sudu, što je primijetio i Milanović rekavši kako bi Plenković prihvatio bilo kojeg kandidata za Vrhovni sud ako se HDZ-u omogući da biraju dva od tri suca Ustavnog suda.
HDZ od predsjednika Vrhovnog suda nikada nije imao pretjerane koristi, dok mu je Ustavni sud politički itekako važna priča, od koje Plenković ne misli odustati. Zato od Milanovića, SDP-a i Možemo, pretpostavljajući da su jedno političko tijelo, očekuje da prihvate njegov prijedlog za Ustavni sud, nudeći im zauzvrat poziciju predsjednika Vrhovnog suda.
Blokirane institucije
U SDP-u su u tom pogledu prilično suzdržani jer se ionako pokušavaju odmaknuti od etikete Milanovićevih spavača, a uz to su svjesni da bi im HDZ-ovci prije ili poslije spočitali i pristajanje na tu političku trgovinu. Ni u Možemo ne žele da ih nazivaju Milanovićevim poslušnicima, a prilično su rezervirani i prema velikoj lijevoj koaliciji koja bi se trebala oformiti kako bi se srušio HDZ na idućim parlamentarnim izborima.
Podjednako su u obje stranke rezervirani i prema dolasku Mirte Matić na čelo Vrhovnog suda, pitaju se što bi točno dobili time da bilo koji Milanovićev kandidat preuzme upravljanje tim sudom. Koji je interes Siniše Hajdaša Dončića ili Sandre Benčić u tom imenovanju, pitaju se na ljevici. Njima nije previše važno tko će kao predsjednik s punim ovlastima doći na čelo Vrhovnog suda, a po svemu sudeći nije ni Plenkoviću, a izgleda da nije presudno ni Milanoviću, koji je skupa s Plenkovićem naciju naučio na blokirane institucije. Da nije tako, odavno bi bili imenovani novi veleposlanici, jer neki tu dužnost obavljaju već deset godina. S postojećom vršiteljicom dužnosti predsjednika Gordanom Jalšovečki Vrhovni sud korektno funkcionira pa to i nije toliko vruća tema kao Ustavni sud, pogotovo zato što vladajuću većinu stišću rokovi.
Jer krajnji je rok za dogovor vladajućih i opozicije o izboru preostala tri suca Ustavnog suda 14. travnja, kada istječe šestomjesečno produljenje mandata sucima Miroslavu Šeparoviću, Mati Arloviću i Goranu Selancu koji su nastavili raditi kako bi se osigurala funkcionalnost suda. Premda se krajnji rok bliži, pregovori koji su početkom godine bili intenzivniji već su neko vrijeme na čekanju jer vladajući ne odustaju od svog zahtjeva da se izbor predsjednika Vrhovnog suda i sudaca Ustavnog suda odradi u paketu, što oporba naziva ucjenom.
Politička kontrola
Lista potencijalnih sudaca, odnosno 13 kandidata koji su prošli saslušanje pred saborskim Odborom za Ustav, već je odavno formirana, no to očito nije dovoljno za ozbiljniji pomak jer sve strane u ovoj priči imaju svoju viziju imenovanja sudaca Ustavnog suda, pa i oporba predlaže model po kojem bi se o svakom kandidatu glasalo pojedinačno. Izabran bi bio onaj tko dobije 101 glas, odnosno dvotrećinsku većinu, s ciljem izbjegavanja stranačke kvote i trgovanja imenima. Ne imenuju li se suci do sredine travnja, Ustavni sud ostaje djelovati s deset sudaca. U tom slučaju i dalje zadržava kvorum za rad, no nepotpun, zato se na obje strane političke arene stvara pritisak zbog važnosti i uloge Ustavnog suda u izbornim procesima i u ocjeni ustavnosti zakona. Zasad ne postoji potvrda o novom krugu službenih razgovora, a upućeni kažu kako Plenković čeka da oporba promijeni stav o povezivanju izbora sudaca.
Oporba ga, naravno, optužuje da blokira sustav. Ako se dogovor ne postigne, nema dvojbe da će se HDZ suočiti s pojačanim pritiskom oporbe praćenim medijskim napisima i optužbama da Plenković namjerno drži Ustavni sud nepotpunim kako bi nad njime zadržao političku kontrolu. Sve ovo što se događa imat će posljedice i na samo pravosuđe. Način na koji se raspravlja o izboru sudaca Ustavnog suda i predsjednika Vrhovnog suda produbljuje krizu u pravosudnom sustavu, koji je ionako godinama na klimavim nogama, za što se odgovornost pripisuje vladajućima. U međuvremenu su u pravosudnim krugovima uglavnom s odobravanjem dočekali prijedlog oporbe o 101 glasu, što je također opasno za HDZ koji bi u tom slučaju ostao bez mogućnosti postavljanja svojih kandidata kroz postojeći sustav stranačkih kvota, no s druge strane, neki ustavni stručnjaci tvrde da bi takav način izbora bio protuustavan. Dugotrajna institucionalna kriza na koju mirišu događaji oko Ustavnog i Vrhovnog suda mogla bi narušiti imidž Plenkovićeva HDZ-a kao faktora stabilnosti, kakvim ga on silno želi prikazati. Inzistiranje na političkom modelu izbora već su oštro osudile sudačke udruge, a ovo odugovlačenje s imenovanjem Plenkovićevu stranku uoči travanjskih rokova uvodi u još jedan otvoreni sukob s pravosudnom strukom i nevladinim organizacijama. Gong je već od Ustavnog suda tražio da ispita ustavnost i zakonitost odgađanja i uvjetovanja izbora predsjednika Vrhovnog suda izborom sudaca Ustavnog suda jer smatra da je time narušeno ustavno načelo trodiobe vlasti, međusobne suradnje i uzajamne provjere nositelja vlasti.
Nikada se Plenković nije osvrtao na kritike, a ponajmanje na one iz nevladinih organizacija, ali trenutna mu situacija ne ide u prilog, pa se u dijelu HDZ-a strahuje da bi neuspjeh do 14. travnja njihovu stranku mogao prisiliti na značajan ustupak oporbi, jer će u suprotnom Plenković morati preuzeti punu političku odgovornost za rad krnjeg Ustavnog suda. Zauzevši čvrst stav, Plenković riskira da procesi imenovanja predsjednika Vrhovnog suda i sudaca Ustavnog suda ostanu blokirani, što mu ne ide u prilog jer ga javnost doživljava kao ključan faktor funkcionalnosti svih tijela u državi, uključujući i ona pravosudna. To znači da bi ga javnost, ustraje li na tom zahtjevu, mogla početi gledati kao onoga koji je stvorio pravosudni zastoj, a oporba ga već proziva za autoritarnost i ucjene kojima HDZ pokušava preuzeti kontrolu nad pravosuđem. Plenković je na te optužbe već odgovorio navodeći da oporba nema istinsku namjeru popuniti sud, no dođe li nakon sredine travnja do blokade, što je izgledno, to bi se moglo tumačiti kao Plenkovićev osobni pregovarački poraz, osobito zato što je dosad uglavnom uspješno upravljao saborskom većinom.
Glavni kočničar
S druge strane, iz Plenkovićevih redova poručuju kako novi sastav Ustavnog suda mora odražavati volju birača s posljednjih parlamentarnih izbora, iz čega proizlazi da HDZ ne namjerava oporbi u Ustavnom sudu prepustiti više pozicija nego što Plenković smatra potrebnim. Svaki kompromis u njegovu bi HDZ-u doživjeli kao kapitulaciju pred lijevom oporbom. No Plenkoviću nije u interesu ni novi sukob s Udrugom hrvatskih sudaca, a on se nazire zbog situacije u kojima su se našli sudovi oko kojih se lome koplja.
Ako mu propadne plan o biranju sudaca u paketu, Plenković će od Milanovića preuzeti etiketu glavnog kočničara ustavnog poretka. I za Milanovića će ishod ovih pregovora imati određenu težinu jer je on taj koji predlaže kandidata za Vrhovni sud. Odbijanje suradnje s Plenkovićem u ovoj trgovini i njega izlaže određenom riziku da ga HDZ-ovci optuže za blokadu pravosudnog sustava, međutim, on ne odstupa od stava da se vodeća osoba sudbene vlasti ne bi smjela birati političkim kompromisom. Milanović godinama Miroslava Šeparovića naziva produženom rukom HDZ-a i tvorcem kumsko-prijateljske mreže na Ustavnom sudu.
No zato bi baš njemu trebalo biti u interesu da Šeparović u travnju napusti sud jer bi to mogao proglasiti svojom pobjedom u čišćenju ove važne pravosudne institucije. Ali Milanoviću koji sebe često naziva zaštitnikom Ustava, a Plenkovića uzurpatorom, blokada suda donekle ide u prilog jer će moći nastaviti razvijati svoju teoriju o HDZ-ovu uništavanju državnih institucija, što će mu dobro poslužiti odluči li se izaći na nove izbore.
Foto: Zeljko Puhovski / CROPIX
Test utjecaja
U svakom slučaju, potpuna blokada ili rad s minimalnim brojem sudaca Ustavnog suda otežao bi rješavanje predmeta koji su važni i za HDZ i za opoziciju i za Milanovića, kojemu je izbor sudaca Ustavnog suda i svojevrsni test stvarnog utjecaja na popunjavanje vodećih fotelja u sudstvu jer Plenković taktički pregovore pokušava voditi izravno sa saborskom oporbom, zaobilazeći Pantovčak.
Čvrst stav na ovu temu zauzeo je i šef oporbe Hajdaš Dončić, na čiju su inicijativu u veljači i stopirani pregovori s HDZ-om uz opasku da on provodi odgojno-obrazovne mjere nad HDZ-om.
Nije teško zaključiti da SDP na ovoj temi ne smije popustiti bez značajnih ustupaka vladajuće stranke jer bi se to smatralo političkom slabošću šefa partije, čija se odlučnost testira baš na izboru sudaca Ustavnog suda. To nije baš lako jer HDZ za to vrijeme uporno tvrdi da je odgovornost za nekompletan Ustavni sud isključivo na SDP-u i Možemo koji odbijaju dogovor. Ne popuni li se Ustavni sud do 14. travnja, SDP će pokušati uvjeriti javnost da je njihov otpor principijelna obrana institucija od HDZ-ove političke trgovine, a ne puko opstruiranje, kakvim ga želi prikazati vladajuća stranka. SDP također na ovom pitanju nastoji zadržati jedinstvo lijeve oporbe, zato i jesu s Možemo predložili model 101 glas.
Svako soliranje SDP-a i eventualni dogovor s HDZ-om narušio bi odnose s Možemo, dok s druge strane SDP u ovim okolnostima riskira gubitak svojih sudaca na Ustavnom sudu. Hajdaševa pozicija nije nimalo jednostavna jer u svem ovom pravosudnom kaosu mora balansirati i s Milanovićem. Ni preveliko zbližavanje s njim ne ide u prilog predsjedniku SDP-a koji postojeću krizu pokušava iskoristiti za vlastiti politički profit.
