Ohrabren reakcijom publike koja je euforično pozdravila hrabru predstavu njegove Rijeke, Victor Sánchez je poraz protiv Strasbourga (1-2) u četvrtak odjavio kao pravi trenerski ‘cabrón‘. Ničim izazvan, on se, naime, sjetio prethodnika na klupi kojem se, eto, očito sretno zalomilo da je na Rujevicu prethodne sezone dostavio dvostruku krunu.
– Sjećam se prve utakmice s Lokomotivom ovdje, nakon 60 minuta sedam igrača je imalo grčeve. Sada, na kraju utakmice, imamo sedam igrača koji ne žele stati, nego žele još više trčati. To je poanta treninga – manirom prosvjetitelja koji se spustio u crnu nogometnu zabit, Sánchez je osvijetlio press-dvoranu.
Kada se tri dana poslije vratio na isti stadion s idejom da temeljito promiješa momčad za utakmicu s Istrom 1961, kako bi novoj sedmorici igrača dopustio da trče, trče i još malo trče, 49-godišnjak se sudario sa stvarnošću. U toj stvarnosti ima pun roster neumornih maratonaca, da ne kažemo baš Forresta Gumpova, ali poanta utakmice nije isto što i poanta treninga. Nogomet je na kraju dana ipak igra s loptom, a onda i rezultatski biznis u kojem preživljavaju pobjednici i osvajači bodova.
A na tom planu Sánchez u SHNL-u zapravo stoji vrlo skromno. Otkako je sredinom rujna na klupi zamijenio Radomira Đalovića, skupio je 21 utakmicu u hrvatskom prvenstvu i pritom upisao tek devet pobjeda uz šest remija i šest poraza. Od ponuđenih 63 boda osvojio je, dakle, samo 33, mrvicu više od 50 posto. Utakmice je pritom gubio i od Vukovara 1991. i od Osijeka, a pulski prvoligaš mu je i prije ove posljednje pobjede krajem rujna otrgnuo dva boda na Rujevici. Neobično visok rejting u javnosti, a onda i zacementiran status u planovima Damira Miškovića, Španjolac glanca zahvaljujući iskoraku Rijeke u Konferencijskoj ligi.
Za razliku od Đalovića, koji je put prema tituli gradio uz pomoć mantre ‘samo da mi ne prodaju Tonija Fruka i Niku Jankovića‘, pa se zaista i zadržao na šampionskom kursu nakon izlaznih transfera Marca Pašalića, Nike Galešića i Ivana Smolčića u siječnju prošle godine, Sánchez je strategiju za lov na Dinamo i Hajduk odlučio zidati na širini kadra, vjerujući svojem trenažnom drilu i znanju kada, koga i koliko rotirati. Podatak da deset kola prije kraja sezone za vodećim Dinamom zaostaje 22 boda, dok za Hajdukom kaska 12 bodova, otkriva da mu je strategija puna rupa. Apologeti španjolskog trenera ovdje bi mu mogli potrčati u zaštitu tezom da je težište preselio na Konferencijsku ligu i da je Rijeka po prvi put nakon 46 godina dočekala proljeće u Europi. Argument stoji, ali konteksta radi recimo da je prije samo godinu dana navlas isti povijesni iskorak učinio i banjolučki Borac. Aleksander Čeferin i suradnici Konferencijsku ligu su i osnovali kako bi se nogometni proleterijat imao čemu veseliti nakon što odgleda glamurozne utakmice visokog plemstva.
Victor Sánchez je od dolaska na Rujevicu demonstrirao izvjesne kvalitete, u prvom redu onu da fleksibilno miksa formacije i na pismen način mijenja uloge igrača tijekom utakmice, tako da ostavlja dojam kako se Rijeka može prilagoditi različitim uvjetima nadmetanja. Ako treba, može u niskom bloku pričekati Omoniju i neutralizirati njezine glavne adute. Drugi put sposoban je iz svih napadačkih oružja napasti ozbiljnu Strasbourgovu momčad i baciti je na konopce.
S druge strane, trener ne pokazuje osobit sluh za razvijanje mladih igrača i bildanje njihove tržišne cijene, od čije prodaje Rijeka najpouzdanije puni blagajnu. S prvim kandidatom za izlazni transfer u razredu 5+ milijuna eura posvađao se odmah na ulasku u svlačionicu. Kada je prvi put uskočio na riječku klupu, Sánchez je na teren protiv ‘Lokosa‘ kao startere poslao i Jankovića i Šimuna Butića. Obojica su u međuvremenu završili na posudbama. Janković u Slovanu iz Bratislave igra dvadesetak minuta po utakmici i, premda uživa lijepe izglede da još jednu sezonu zaključi titulom prvaka, sve sugerira da će se na Rujevicu u srpnju vratiti kao nerazvrstani kadar. Na sličan način do minuta u Vukovaru 1991. dolazi i 19-godišnji Butić, dok njegov vršnjak Branko Pavić od dolaska iz Dinama, još uvijek zakucan za klupu, čeka prve službene minute u igri.
S rasporedom koji mu nakon uzvrata u Francuskoj (četvrtak, 21) servira prvenstvena gostovanja u Velikoj Gorici i Koprivnici, Sánchez tek treba uvjeriti javnost da je trenerska avangarda. Dok već sredinom ožujka polira šampionski pehar i usput mjerka Rabuzinovo sunce, koje mu je lani izmaklo u finalu protiv Rijeke, Dinamov trener Mario Kovačević zapravo ne griješi kada nervozno apelira da se priča o trenerima u SHNL-u medijski osvijetli mrvicom konteksta.
Kovačeviću smo, pod dojmom više Dinamovih jesenskih karambola, ovdje nastavili do danas piti krv na slamku i još uvijek nismo sigurni da je dorastao izazovu zvanom Dinamo. Obrnutom logikom, tri zrele europske utakmice bile su dovoljno snažan argument da u Sánchezu prepoznamo trenerskog doktora pod čijom bi terapijom sutra u Europi od zdravlja pucali i Dinamo i Hajduk, iako su mu i Kovačević i Gonzalo Garcia u prvenstvu pobjegli svjetlosnu milju…
