Benny Carbone, intervju: “Premier, Cannavaro, Ferdinand…”

Od Kalabrije do Engleske, od Bagnare do Sheffielda, Birminghama ili Middlesbrougha, nijedna mašta nije dovoljna. Benito Carbone, zvani Benny, danas je 54-godišnji trener momčadi Inter Primavera s mirisom Europe – sutra se u jednoj utakmici igra ulazak u Final 4 Omladinske lige u četvrtfinalu s Benficom – ali puno prije toga bio je pionir: izašavši iz Nerazzurra kao nogometaš, istraživačkim je duhom prešao Kanal. Zabijao je u surovoj Premier ligi sredinom 90-ih i početkom 2000-ih, kada su napadački veznjaci poput njega bili gotovo odabrani duhovi među moćnim braničima.

Carbone, jesi li očekivao ovakav bum od Inter Primavere?

“Da, jer mi se zovemo Inter. Ovdje morate dogurati što je dalje moguće u svim natjecanjima, potičući dječakov razvojni put. Sami stvarate svoje ciljeve, onda je uvijek teren taj koji govori.”

Koja je momčad Benfica?

“Snažan, s pet-šest pojedinaca superiorne razine, spreman natjecati se s velikanima. No, i Betis je bio na ovoj razini, ali mi smo igrali otvoreno i išli naprijed. Uživajmo, nema ništa ljepše nego nositi se s različitim kulturama. U svakom slučaju, ne mislim da naš nogometni pokret zaostaje: samo se priča jer mladi talenti su tu. Poanta je da trebamo imati više hrabrosti da ih pustimo da igraju, cijeli Inter je ispred u tom pogledu.”

Zapravo, danas se u Interu fokusiramo na mlade ljude na svim razinama.

“To je cilj vlasnika i s pravom je tako. Inter mora nastaviti imati važan sustav za mlade, kao i uvijek. S U23 igračima možemo razvijati dečke kod kuće umjesto da ih šaljemo po Italiji.”

Prije ovog života kao trener, bili ste talentirana desetka između Napolija i Intera i Talijan koji je zadivio Premier ligu.

“Ali uvijek sam ostao isti dječak iz Kalabrije sa snom u svom kovčegu i privilegijom da sam ga ostvario. Moja je majka sama odgojila šest dječaka, prodajući naftu, uspjeh me nije mogao promijeniti. Te majice koje su pripadale Diegu i Matthäusu bile su teške, ali nikad nisam imao tremu oko izvedbe. Ali da, žalim za jednim: napustio sam Inter prerano. S Hodgsonom sam igrao izvan Ali, da sam čekao šest mjeseci, stigao bi Gigi Simoni, a onda Ronaldo: sve bi se promijenilo u životu, ponekad je potrebno strpljenje, ali tada to nisam znao…”.

Treći najbolji talijanski strijelac u povijesti Premier lige nakon Di Cania i Zole (36 golova): imate li osjećaj da ti rezultati nisu bili cijenjeni u Italiji?

“Recimo da se o tome malo govorilo… U to vrijeme nije bilo društvenih mreža i pažnje koju imamo danas. Sada ako Talijan zabije u Premier ligi, svi to znaju. Ali Engleska ostaje prekrasno iskustvo, čak sam uspio naučiti engleski počevši od gestikulacija: nakon početnog mraka, slušanja TV-a i razgovora sa suigračima, u šest mjeseci sam se oslobodio.”

Je li istina da su Di Canio kupili u Sheffieldu kako bi se osjećala manje usamljeno?

“Kada je Paolo stigao, to mi je promijenilo život. Naše su obitelji uvijek bile zajedno, djeca su nam bila iste dobi. Onda smo se na terenu brzo razumjeli, pogled je bio dovoljan: Di Canio je bio najjači suigrač s kojim sam igrao. Spasenja u Sheffield Wednesdayu bila su poput osvajanja naslova.”

Pravi trofej je, međutim, izostao.

“U Aston Villi sam izgubio 2000. finale FA kupa protiv Chelseaja, prvo u 26 godina za klub. U tom sam izdanju zabio tri protiv Leedsa, završivši turnir kao najbolji strijelac zajedno s velikim Alanom Shearerom. Pogreška nije bila produžiti s njima: ponudili su mi četiri godine, ali htio sam pod svaku cijenu otići u Trapattonijevu i Batistutinu Fiorentinu. Na kraju sam se našao u Bradfordu gdje sam bio… vojni rok.”

“Povlačenje je bilo vojnog tipa. Umjesto logora bila je vojarna. Od trenutka kad si izašao iz autobusa, morao si marširati, kao u ratu: 15 dana mornaričke obuke, ledena voda, teške rute, lažne bombe. Vidio sam balon na kraju. Recimo da nam klima nije pomogla…”.

Kakva je bila Premier liga tih godina u odnosu na današnju?

“Još nije tako globalna liga, ali bilo je to jako teško prvenstvo. Bilo je puno Engleza i puno smo igrali na drugu loptu: isporuku, agresiju, srce. Izazvao sam vrlo teške braniče poput Tonyja Adamsa. Rio Ferdinand mi je jednom rekao da nije spavao noć prije nego što je igrao protiv mene. Lijep kompliment!”.

Je li bio najteži protivnik?

“Ne, kažem Fabio Cannavaro, prijatelj koji bi mi trebao biti zahvalan… Na utakmici Napoli-Torino nije mi dopustio da dotaknem loptu i od tada je krenuo.”

Zašto je danas tako malo Talijana poput vas, nepredvidivih ofenzivnih veznjaka?

“Bilo je razdoblje u kojem smo u talijanskim omladinskim sektorima previše razmišljali o taktici, a premalo o kvaliteti. Instruktori su htjeli pokazati da su dobri umjesto da poboljšaju djecu. Srećom, danas to nije slučaj: jao vam ako ograničite kreativnost.”

Jeste li očekivali nešto više od plavih?

“Čuvam pobjedu s Under21 iz 1994.: protiv Zidaneove Francuske u polufinalu sam zabio jedanaesterac. Ali u moje vrijeme, u istoj ulozi, bili su Baggio, Zola i Mancini, a iza njih su trčali Totti i Del Piero. Plus, bio sam u Engleskoj, daleko od radara trenera. Kako sam to mogao? Možda, da sam ostao u Interu…”.

Evo, uvijek Inter.

“To mi je najdraža momčad od djetinjstva. Povratkom da branim ovaj dres krug je zatvoren. Inter je obitelj koju nikada ne bih želio napustiti.”