Stigao je trenutak istine
Sada je to već posve vidljivo: Sjedinjene Države soliraju u svojim vanjskopolitičkim potezima, u potpunosti ignorirajući svoje saveznike u NATO-u, vodeći se isključivo američkim nacionalnim interesima.
Tih je primjera više, a najuočljiviji je bio američko vojno svrgavanje Nicolasa Madura u Venezueli na novu godinu. Najnoviji – i svakako najdramatičniji primjer je pokretanje američko-izraelskog rata prije točno 18 dana, a da o tome Washington prethodno nije izvijestio svoje saveznike (kao i o onom prvom). Istodobno, predsjednik Donald Trump od njih sada traži vojni angažman u istom ratu, a da oni, osim što su ignorirani, niti ne znaju konačne američke ciljeve tj. što Washington želi dobiti ovim ratom.
Nisam uvjeren da ih zna i Trumpova administracija koja od početka rata prilično vrluda u izjavama toga tipa, kao i onima o trajanju samog rata, pa je tako za Trumpa on već završio „pobjedom“ uz još samo preostalu doradu kako bi trijumf pobjede bio potpun, a da bi prije par dana gotovo ultimativno zatražio sudjelovanje saveznika u deblokadi Hormuškog prolaza.
To je pak jasan znak da pobjede još uvijek nema iako bi je moglo biti da su se ratni ciljevi precizno ograničili na rušenje iranske vojne i civilne infrastrukture uključujući nuklearne objekte i likvidacije državnog i vojnog vodstva zemlje što je neupitno postignuto iako sam režim nije srušen niti je došlo, a vjerojatno tako skoro i neće – do pobune masa tj. rušenja režima od strane ulice).
Novi pritisak SAD-a na saveznike: Ovo morate napraviti!
Sve veći unutarnji problemi i ultimatum demokrata
Zbog toga nije čudno što Trumpova administracija sada ima velikih problema u osmišljavanju daljnjih vojnih i političkih poteza kako bi se SAD čim prije izvukao iz ovog rata (ograničen je politički odnosno retorički na 3-4 tjedna) – vrlo skupog i krajnje nepopularnog u SAD-u, a o svijetu da i ne govorimo.
Ne samo zbog unutarnjih američkih problema, već i onih vanjskopolitičkih (o potonjim više kasnije u tekstu): gorivo je u SAD-u već poskupilo iznad psihološke granice od 3 dolara za galon, a u Kaliforniji (u kojoj je cijena benzina inače veća od ostatka zemlje, ona već iznosi 7 dolara), što neposredno utječe i na gospodarski segment; SAD je na tržište plasirao 176 milijuna barela nafte iz svojih rezervi koje su ionako devastirane ranijim potezima toga tipa tijekom Bidenove administracije koja ih je koristila u borbi protiv inflacije a da ih nije obnavljala, a sve kako bi pomogao u stabilizaciji cijena nafte na svjetskom tržištu sukladno odluci Međunarodne agencije za energetiku – IEA, zbog neviđenog poremećaja opskrbe iranskom blokadom Hormuza; intenzivno jača unutarnja politička borba i napadi demokrata na Trumpa. Pritom demokrati najavljuju blokadu svih Trumpovih poteza u Kongresu u idućih mjesec i pol dana zbog njegovog soliranja u vanjskoj politici, bez ustavom zajamčene potrebe konzultacija s Kongresom.
Upravo je ta odluka demokrata po Trumpa jako opasna u kontekstu pokrenutog rata. Naime, prema američkom ustavu predsjednik može samostalno pokretati ratove u trajanju do 60 dana. Za sve preko toga mora tržiti dozvolu Kongresa. Drugim riječima, mora im predstaviti jasne planove i razloge zašto je, po njegovom mišljenju, nužan nastavak rata – ili ga jednostavno do tog roka mora završiti. Posve je sigurno, ako dođe do toga, da demokrati, a nije isključeno niti manji broj republikanaca – Trumpu neće dati dozvolu za produljenje rata protiv Irana pa je pitanje što će on poduzeti.
Neuspjeh si Trump teško dozvoliti u kontekstu jesenskih međuizbora za Kongres (3. studenog) jer bi to definitivno značilo potop Republikanske stranke i njezin tada već sigurni gubitak ne samo Zastupničkog doma, već i Senata zbog čega bi Trump u Bijeloj kući preostale dvije godine provodio kao fikus. Bez mogućnosti provedbe bilo koje od svojih politika, uz sigurno učestalo pokretanje opoziva (impeachmenta) kako je to bilo tijekom njegovog prvog mandata koje bi ga primoralo na fokusiranje na unutarnju borbu za svoje preživljavanje.
Iran postavio četiri snažna uvjeta za deblokadu Hormuškog prolaza
Postoje povijesno dokazane mogućnosti
Međutim, sve bi se to moglo promijeniti u slučaju nekog velikog sigurnosnog potresa koji bi uzdrmao SAD odnosno američku javnost, još bolje i svijet – kako je to primjerice bilo s čuvenim terorističkim napadom na Ameriku 11. rujna 2001.
U jučerašnjoj analizi Eugenea Brčića Jonesa upravo indirektno ukazuje na tu mogućnost. Autor piše slijedeće: „Poticajna struktura za provokaciju koja bi resetirala javnu i političku računicu u Washingtonu – nadjačavajući ankete, gušeći glasove koji pozivaju na izlaz i prisiljavajući na američku preobvezu – nije hipotetska. Ona je strukturalna. Država s razvijenim obavještajnim službama, dokazanim kapacitetom za tajne operacije, integriranom prisutnošću unutar američkih vojnih operacija i gorljivim strateškim interesom u produživanju američke vojne angažiranosti – ima sredstva, motiv i, ako trenutna putanja potraje, priliku. Povijest nudi porazan katalog slučajeva, od Tonkinskog zaljeva do obavještajnih procjena koje su prethodile Iraku, u kojima je granica između provokacije i fabrikacije bila naknadno teško utvrdiva.“
Indikativno je što je State Department, prema internoj depeši u koju je uvid imao Reuters, jučer istu uputio svim američkim veleposlanicima u svijetu da izvrše pritisak na saveznike kako bi iranski Revolucionarni gardijski korpus i Hezbollah sa sjedištem u Libanonu proglasili terorističkim skupinama, navodeći povećani rizik od terorističkih napada.
Pametnom zato nije teško zaključiti kako bi se eventualno mogao odigravati daljnji scenarij. Prije svega uvlačenja europskih saveznika u bliskoistočni sukob, jer je to za Trumpa onda posve neka druga i povoljnija priča od ove u kojoj de facto solira ukoliko isključimo Izrael koji nije član NATO saveza.
Tiho uvlačenje: Kallas razmatra slanje pomorske misije EU u zaštitu Hormuškog tjesnaca, što želi Trump
Opasna europska odbijenica
Naime, Trump je posebno oštar odgovor jučer dobio od njemačkog kancelara Friedricha Merta koji mu je poručio kako bliskoistočni rat nije rat NATO saveza niti će se Njemačka u njega uključiti jer je ona zadužena za istočni i sjeverni bok saveza. Istodobno su europske zemlje na ministarskom sastanku EU-a u Bruxellesu jučer tražile više detalja o Trumpovim planovima za rat protiv Irana, ali i upozorile da se NATO ne smije u to miješati, dok razmatraju hoće li pristati na njegov poziv za slanje ratnih brodova kako bi se ojačala sigurnost u Zaljevu.
Na istom sastanku njemački ministar vanjskih poslova Johann Wadephul rekao je kako je važno da SAD i Izrael definiraju „kada smatraju da su vojni ciljevi njihovog raspoređivanja postignuti“. „Ovdje nam je potrebno više jasnoće“, rekao je njemački šef diplomacije novinarima.
Čak je i američka ponajveća saveznica u Europi Poljska bila krajnje oprezna.
„Ako bude zahtjeva putem NATO-a, naravno da ćemo ga iz poštovanja i suosjećanja prema našim američkim saveznicima vrlo pažljivo razmotriti“, rekao je poljski ministar vanjskih poslova Radek Sikorski i pozvao na članak 4. Statuta NATO-a, na koji se saveznici mogu pozvati ukoliko vjeruju da je njihov teritorij ili sigurnost ugrožena.
Šefica EU diplomacije Kaja Kallas bila je ipak nešto opreznija i izjavila kako je „u našem interesu da Hormuški tjesnac ostane otvoren“. Pritom je pozvala 27 zemalja članica da prošire pomorsku misiju EU-a, Operacija Aspides – kako bi zaštitila brodove u Crvenom moru sve do Perzijskog zaljeva. No, nakon što je predsjedavala sastankom, rekla je da “nije bilo interesa” za proširenje njezina mandata. Samo je dala do znanja da će EU pozorno pratiti prijetnje pomorskoj sigurnosti i u Crvenom moru, gdje Aspides djeluje s tri ratna broda. „Rizik da se Huti uključe je stvaran. Stoga moramo ostati oprezni“, zaključila je Kallas.
Trump je već najavio svoj odgovor na, posve sigurno negativan odgovor europskih saveznika SAD-a na njegov zahtjev (drukčije se navedeni stavovi ne mogu tumačiti osim kao „odbijenica u rukavicama“ – od kojih ga nedvojbeno najviše bode ona Merzova.
Naime, Merz je tri dana nakon pokrenutih napada na Iran boravio kod Trumpa u Bijeloj kući i odobravao njegova obrazloženja za napad, poput rušenja režima u Teheranu. Kasnije je Merz revidirao svoja slaganja s Trumpom tijekom govora u Bundestagu kada je rekao kao je očito nemoguće silom promijeniti režim u Iranu i da je pokušaj unutarnje revolucije očito propao.
Merz poručio Trumpu: Rat na Bliskom istoku ‘nije stvar NATO-a’ i Njemačka u njemu neće sudjelovati
Prosudba: Stigao trenutak istine!
Kako god bilo, posve je jasno da se ključne europske sile – Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Njemačka – a Španjolska, ubrzo nakon nje i Italija to su već ranije otvoreno dale do znanja – ne žele miješati u američki rat na Bliskom istoku.
Odluka, prema mom mišljenju, nije inspirirana isključivo navedenim ratom, koliko potrebom Europske unije da konačno definira vlastitu geopolitičku strategiju, neovisnu od Sjedinjenih Država. U suprotnom, prijeti joj ne samo gubitak globalnog geopolitičkog utjecaja, već i opasnost da uistinu postane potpuni američki vazal koji će morati izvršavati sve ono što Washington od nje bude tražio. Tako i sudjelovati u njegovim ratovima bilo gdje i protiv bilo koga u svijetu, čak i ako to nije u europskom interesu. EU, podsjećam, prije američke operacije u Venezueli nije željela vojnu intervenciju protiv Caracasa i zalagala se za mirno rješenje. Slično kao i za Kubu, što pak predvodi Španjolska, tradicionalno čvrsto vezana uz Havanu i Karipsku regiju općenito.
Zapravo se europske zemlje pribojavaju da Trump može i u svakoj od njih navedenom logikom vanjskopolitičkog djelovanja pokušati smjenjivati vlasti kako mu se prohtije, ukoliko mu prije toga bar donekle ne pokažu zube.
Zato ova situacija sada dovodi do kulminacije! Pravog političkog usijanja na relaciji Washington-Bruxelles (i ključne europske metropole London-Pariz-Berlin), i prijeti ne samo neviđenim raskolom prekoatlantskog savezništva, već i Trumpovom eskalacijom s ciljem destabilizacije EU-a kojeg nikad nije volio i kojeg smatra konkurencijom SAD-u po pitanju trgovine.
Trumpova administracija prije nekoliko dana optužila je EU da je prema SAD-u ispunila 0 (nula) od obećanja nakon potpisanog trgovinskog sporazuma u proljeće prošle godine i da se to više neće trpjeti.
Također Trump može strašiti Europu Putinom i ratom u Ukrajini prijetnjama svog potpunog povlačenja iz Ukrajine što bi bila prava noćna mora za Europu.
Prošli je tjedan američki general i zapovjednik američkih snaga u Europi general Alex Grynkewich u američkom senatu, na saslušanju, izjavio kako su pojedini američki sustavi Patriot već prebačeni iz Europe radi zaštite NATO saveznika na Bliskom istoku. Isto se dogodilo i s Patriotima u Južnoj Koreji, pa je jasno kako američki saveznici u Europi i Aziji (Japan, Koreja) postaju puno ranjiviji smanjenjem mogućnosti svoje protuzračne obrane u okolnostima sve veće sigurnosne napetosti Europe s Rusijom i partnera u Aziji s Kinom. Nove sustave ni druge vrste oružja ove neće dobiti dugoročno, na što ukazuje i najnoviji tekst britanskog Financial Timesa. Osim toga – nitko od njih (s iznimkom Velike Britanije i Francuske, ali i one su tu jako ograničene je imaju samo taktičko (nestrateško) nuklearno oružje) nije se u stanju suprotstaviti nuklearnim strateškim velesilama Rusiji i Kini bez američkog „nuklearnog kišobrana“.
Trump je prije nekoliko dana ukinuo sankcije na izvoz ruske nafte usprkos otvorenom protivljenju europskih sila. A za njezin uvoz već se sada stvaraju redovi u svijetu. Svugdje, osim u EU, koja je jučer, na spomenutom ministarskom sastanku odlučila produžiti sankcije protiv Rusije. I to usprkos tome što je dan ranije belgijski premijer učinio pravo čudo – ili pravo „svetogrđe“, pozvavši EU ne samo na dijalog, već i na normalizaciju podnosa s Rusijom i pokušaj obnove isporuka jeftinih energenata. Od toga očito još neće biti ništa jer bi definitivno razgnjevilo Trumpa, izbivši mu važni adut za pritisak na Europu i Putina iz ruku.
Sve to ukazuje koliko je Europa zapravo ranjiva i koliko je, vjerojatno, zakasnila u svojim nastojanjima pozicioniranja sebe kao samostalnog geopolitičkog pola. Trump ju, ako to bude želio, može lako destabilizirati. Tu mu, osim spomenutog može pomoći i mađarsko-ukrajinski politički rat koji eskalira na dnevnoj razini, a tu je i uvijek vrući Balkan, kao i niz drugih neuralgičnih točaka u ili na obodu EU-a. Nisam, nakon svega navedenog, siguran ni u budućnost NATO saveza. Trump je još i u prvom mandatu govorio kako nije uvjeren da će NATO htjeti pomagati SAD-u kada to ovome bude potrebno, a ovo sada upravo će tako protumačiti. Jučer je izjavio da je svojim pozivom samo testirao kakav će biti odgovor saveznika na njegov zahtjev, jer Americi ne treba ničija pomoć, njena je vojska najjača na svijetu i sve sama može učiniti. Nakon tih riječi uslijedio navedeni europski negacijski odgovor.
Ali sve ovo ukazuje i na još nešto. Iran, kakav god bio politički i medijski predstavljan, kao bliskoistočni „šepavi patak“ nakon prošlogodišnjeg 12-dnevnog rata s Izraelom i američkog noćnog napada na njegova nuklearna postrojenja – ubrzano je raskolio zapad.
Kolokvijalno rečeno, iako u njemu šah odavno, od Islamske revolucije 1979. godine ne vlada, Teheran sada u šahu drži čitavi Zapad. Ne vjerujem da je Iran u toj partiji u stanju pobijediti, ali sam uvjeren da može izvući bilo remi, bilo pat poziciju. I jedno i drugo će predstavljati njegovu pobjedu, a potpunu provalu po američke interese na Bliskom istoku gdje su arapski zaljevski partneri SAD-a već rezignirane neispunjavanjem američkih obećanja o osiguranju njihove sigurnosti.
Jednostavno ne vidim racionalnu mogućnost na koju način Trump može izići iz ovog rata a da ga prikaže kao američku pobjedu. S isključenjem gore naznačenih zakulisnih obavještajnih scenarija, ali i one itekako nose svoje visoke rizike ako američka i svjetska javnost u njih ne povjeruju. Jer kako će po Trumpa izgledati ako mu se u svijetu budu smijali da nije bio u stanju pobijediti Iran, a kako će onda Kinu i Rusiju?
Tjedna analiza Zorana Metera: Europa nije svjesna što ju čeka; ovo neće moći izdržati
Možda će prije toga ipak pokušati osvojiti iranski otok Kharg što bi mogao proglasiti pobjedom. Ali i to samo u slučaju da nakon toga završi iranski otpor općenito. Ili bi mogao napasti Kubu, jer i o tome je sinoć otvoreno govorio?
