Ljevica se sablaznula, a ovo je prava istina o Thompsonovim koncertima u Imotskom

Dva koncerta Marka Perkovića Thompsona u Imotskom bila su dovoljna da zapale više požara u hrvatskom javnom prostoru nego što je to uspjelo svim piromanima na Jadranu ovog ljeta. U Imotskom bi rekli – užeglo se, brate, sve. Orkestrirana kampanja gotovo svih srednjostrujaških medija ne prestaje ni tjednima nakon održanih koncerata.

Zanimljivo, nakon prvog koncerta izvješća policije govorila su kako nije zabilježen ni jedan izgred, narušavanje javnog reda i mira, kazneno djelo, pa čak ni razbijena čaša. Međutim, netko je na središnjem gradskom trgu s razglasa pustio “Juru i Bobana”, a dogodilo se i to da se netko drznuo uresiti spomenik Tinu Ujeviću HOS-ovim obilježjima.

Ti incidenti poslužili su onom dijelu javnosti koji nikako ne može podnijeti činjenicu da se deseci tisuća mladih okupljaju na svojevrsnom festivalu domoljublja kako bi cijeli događaj prozvali ustaškim dernekom. Prozvana je i policija koja je tobože na prvom koncertu tolerirala antiustavne radnje pa su se nesretni policajci na drugom koncertu razmigoljili Imotskim kako bi napisali kakvu kaznu. Tako je ispisano nekoliko kazni za nedopuštenu prodaju rekvizita, a palo ih je i nekoliko za vožnju pod utjecajem alkohola.

Ustaški dernek

Statistiku je valjalo zadovoljiti, a pogotovo krvožedne medije koji su tražili odgovorne za “ustaški dernek”. Posebno groteskno izgledalo je čuvanje spomenika Tina Ujevića od interventne policije. Naime, hrvatska mladost Tina je na prvom koncertu okitila HOS-ovom zastavom. Ta činjenica posebno je sablaznila ljevicu, a napose Velimira Viskovića koji se osjetio pozvanim podučiti hrvatsku mladež kako je veliki Tin bio strastveni Jugoslaven.

Prešutio čovjek sebi i javnosti kako je Tin u život pošao kao pravaš, a umro kao Hrvat oslobođen svih građanskih prava upravo od tih istih Jugoslavena. Ipak, u ovoj državi sluša se što govore Visković i njemu slični pa je za vrijeme cijelog koncerta kordon hrvatske policije čuvao Tina od Hrvata u Imotskom. Imotskim koncertima redom su se sablažnjavali Milanović, Visković, Tomić, Markovina, Pupovac…

No jesu li ta jedna pjesma i jedna zastava razlog tako silovitom javnom napadu na imotske koncerte Marka Perkovića Thompsona? Za usporedbu, kada pogledamo medijski tretman Ultre u Splitu, dobijemo odgovore na puno toga.

Bujanec pokazao zašto Thompson smeta nekima u Hrvatskoj: ‘Pogledajte, samo zato Marko smeta’

Javni napad

Prvog dana Ultre, prema policijskim izvješćima, privedeno je 92 ljudi zbog zloporabe droge, a 158 ljudi se predoziralo. Drugi dani bili su još porazniji. Tek kada usporedimo broj ljudi na Ultri i na Thompsonovim koncertima, vidimo koliko se manipuliralo brojkama posjetitelja na Ultri. Thompsonov koncert ne može se uopće uspoređivati s Ultrom. Možda, kada bismo posjetitelje Ultre iz nekoliko godina okupili na jednome mjestu, mogli bismo govoriti o usporedbama. Pa ipak, unatoč poraznoj statistici iz područja kriminaliteta i zloporabe droga koja prati Ultru, ona se u srednjostrujaškim medijima prikazuje kao festival ljubavi i zabave, dok se imotske koncerte sotonizira i prikazuje kao ustaški dernek.

Treba naglasiti i kako policija ni na jednom koncertu u Imotskom nije zabilježila zloporabu droga, a hitne službe nisu evidentirale niti jednog predoziranog posjetitelja koncerta. Pa zašto onda tkao silovit napad na hrvatsku mladež u Imotskom? Sigurno je frustrirajuće gotovo u potpunosti vladati medijskim prostorom, financijskim tokovima, pa čak i gotovo cjelokupnom političkom scenom, a ne moći nametnuti prevladavajuće javno mnijenje. Pogotovo mladim ljudima. Nekada se ove mlade ljude koji su posjećivali ovakve koncerte prozivalo kao zaostale, primitivne i neobrazovane. Za njih se govorilo kako dolaze iz pasivnih krajeva te kako su, zbog neobrazovanosti i siromaštva, osuđeni na takvu supkulturu.

Međutim, na imotskim koncertima Marka Perkovića Thompsona moglo se vidjeti i doktore i inženjere, a bogme i ministre. Hrvatska mladost danas je obrazovana i situirana. Mladi koje smo ondje mogli vidjeti uglavnom su zadovoljni svojim životom, a ovamo su došli slaviti svoju domovinu. Iz svih njihovih izjava mogao se čuti tek nacionalni ponos koji žele iskazati i slaviti zajedno usprkos raznim miloradima, milanovićima i markovinama.

Doktori i inženjeri

Anđelko Milardović u izjavi za Slobodnu Dalmaciju govori o radikalizaciji mladih. Pogrešno, u javnosti se događa sociološki fenomen koji je potpuno suprotan radikalizaciji.
Svjedočimo stasanju mlade generacije koja je svjesna svojih korijena i koja razvija i njeguje emociju prema svojoj domovini. Treba naglasiti kako su ovo prve poslijeratne generacije koje domoljublje nisu vezale uz događaje iz Domovinskog rata. Dakle, njihovo domoljublje nije refleksna reakcija na ratnu opasnost i proživljene traume. Oni su nova generacija koja će preuzeti vođenje ove države i zato je veoma važno u kakvim vrijednostima stasaju.

Da ove generacije nemaju ni trunke agresivnosti u sebi, već je riječ o generacijama koje su dobro odgojene, govori i reportaža Tomislava Čadeža iz Imotskog u vrijeme koncerta. Čadež zaista nije neko piskaralo koje je po zadatku poslano kako bi natipkalo reportažu i zaradilo honorar. Riječ je o jednom od značajnijih hrvatskih novinara koji je radio u svim većim hrvatskim redakcijama. Čadež ima svoje ja i sasvim sigurno mu nitko nije mogao diktirati reportažu iz Imotskog.

Malo je poznato i da je Čadež dragovoljac Domovinskog rata pa je i ta činjenica vjerojatno pridonijela jednoj od najobjektivnijih reportaža o imotskim koncertima Marka Perkovića Thompsona. Tako on piše: “Ta su djeca uljudna i ne prave smeće. Prolazim kroz njih kao kroz more, kao da sam na kakvom britanskom koledžu: samo što me svaki ne pozdravi. Još nešto, ta se djeca ne kreću u masi. I ne žure se. Još k tome nema vriske, nema ni vidno pijanih, nitko dakle ne baulja, ne kriči… Klinci mi pak djeluju poput đaka koji ne žele novi ukor. Količina agresije prema muriji ravna nuli.”

Thompson već trideset godina ovaj medaljon nosi na svaki koncert: Ima posebno značenje

Objektivna reportaža

Možda je ovo najbolji opis hrvatske mladosti koji sam pronašao u javnom prostoru u posljednjih desetak godina. Čadež nije ništa izmišljao, objektivno je prenio ono što je vidio, a atmosferu je izvrsno opisao. Dobro odgojena hrvatska mladež neće iskazivati agresivnost prema hrvatskom policajcu jer mu je još u obiteljskom domu usađeno kako je on simbol države i kao takvog ga treba poštovati. Izostanak agresivnosti, pogotovo one pozitivne agresivnosti, i drskosti gotovo je iritantan kod novih generacija hrvatske mladosti.

Nekada bismo zaista željeli da se življe i čvršće bore za svoje stavove u javnom prostoru, a samim time i za budućnost Hrvatske. A onda ih vidimo kako otvorena srca i s tolikim zanosom slave domovinu da im zaista nemamo što prigovoriti. Jednostavno možemo biti sretni što su takvi. Taj izostanak agresije vrlo je vjerojatno vezan uz vrijeme i okolnosti u kojima odrastaju. Na ovim koncertima svjedočili smo kako se emocija može iskazati i bez agresije. Stoga su teze o radikalizaciji mladih koje su plasirali pojedini mediji i sociolozi potpuno promašene, pa čak i zlonamjerne.

Pravo je pitanje što zagovornici tih teza smatraju radikalizacijom. Odstupanje od političkog mainstreama, odstupanje od globalističke agende društva bez granica, naroda i nacija? Nije vrag da jedan nevini festival domoljublja na kojem nije razbijena ni jedna čaša smatraju iskazom radikalizacije mladih? No svatko ima pravo na svoje viđenje jer ipak – ljepota je u oku promatrača.