Dinamo je poseban sustav. Uz polupune, poluprazne, pa i razbijene čaše, sve je često stvar (vlastite) percepcije, subjektivnih, a rjeđe objektivnih dojmova. Zvuči kao gomila floskula, no zadnji primjer služi kao argument – gostovanje Tome Šokote u podcastu Zone Dinamo…
Prošle sezone često je na našiljenoj olovci kritika bio tadašnji sportski direktor Marko Marić. Dok su novinari zbrajali štetu, odštete, bonuse, promašaje, ljudima iz kluba kostriješila se kosa na glavi. Padali su pozivi, demantiji, kontranarativi. A onda je Šokota, koji u klubu radi kao skaut, javno kazao kako je taj, iznimno bitan dio kluba, bio smješten praktički “kod maksimirskog ZOO-a” te da “Marića nije vidio valjda pola godine”.
– Bio je preneiskusan za tu poziciju u to vrijeme. A bez njega, opet, pitanje je bismo li danas imali predsjednika (Bobana), kojeg imamo – ustvrdio je pošteno Šokota.
Čime je ipak “demantirao” ili potvrdio, ovisno iz kojeg kuta gledate, neke kritike koje su, očito s razlogom, stizale na račun upravljanja klubom.
Marić nije bio jedini problem. Dinamo je u tom razdoblju postao klub u kojem se previše ljudi pokušavalo igrati Football Managera. Ideje su dolazile sa svih strana, odgovornost gotovo niotkuda. Rezultat je bio rezultatski kriminal i financijski propuh. Sve to, Šokota je apsolutno u pravu, otvaralo je vrata povratku u klub čovjeka kojeg su svi smatrali ultimativnim rješenjem novog, “proljećarskog”, demokratskog smjera Dinama, željnog skidanja Mamićevih okova. Zvonimir Boban, slijedom svega, vratio se u klub, pobijedio na prvim članskim izborima i time dobio petogodišnji legitimitet. Bilo je logično da će Boban postaviti neka svoja pravila igre, koja su bila i nužna s obzirom na prvu punu sezonu vladavine, okićenu etiketom o dobrim namjerama i putu znate već gdje.
Bobanove odluke bile su čvrste, konkretne, snažne i revolucionarne, pri čemu nije mario kako tko na njih gleda. Skice dugo slagane postavio je na stol i krenuo raditi. Oštrim rezovima radio je na sadašnjosti, ali planirajući budućnost. Otpis cijele generacije zaslužnih, potpuna renovacija momčadi, izbor trenera iza kojeg je tvrdo odlučio stati, novi šef Škole, jasna ideja sustava igre, stadion i kamp, Boban je odlučio rezati i graditi istodobno. Hrpu si je toga stavio na glavu, čime je udario svoj pečat i potpis i iza toga je odlučio stati do kraja.
Za one koji ga znaju, to je bilo jedino očekivano. On, međutim, nije očekivao da će (neke) odluke i postupci biti toliko propitkivani i da će se sudariti s protupitanjima i kritikama. Koje su ipak logične. No, proces koji je zacrtao za njega nema alternativu, a svoj način djelovanja, i da je želio, nije mogao mijenjati ili korigirati.
Temeljem svega uđimo u srž teme – Bobanovi silasci iz lože i Plavog salona među igrače i stručni stožer. Posljednjih dana i tjedana, naime, u eter izlaze informacije kako je ušao u svlačionicu, nakon treninga s juniorima pojavio se i na treningu seniora, a, kažu, uletio je i u trenerski ured, i to barem dvaput – nakon prve utakmice s Genkom te dvoboja sa Slavenom Belupom. Nije nam ovdje namjera oduzimati posao klupskim “fact-checkerima”, koji vrijedno bilježe tekstove, kao i klupskom PR-u, koji nastavno na navedeno ima ogroman prostor za napredak, već Bobanovim metodama i željenim ishodom.
U postojećoj situaciji, kada govorimo (barem) o sportskom dijelu kluba, Boban je krenuo kao “one man band”, pri čemu su, barem načelno i na početku, Dario Dabac i Mario Kovačević služili kao “back-vokali”. To je, realno, i dokazano svim transfernim poslovima, idejama koje su bile veće od njih samih, konačno i kroz onaj prvi dio rada Marija Kovačevića, od njegova dolaska, preko prve krize, pa sve do danas, kada temeljem napretka igre i rezultata trener napokon dolazi do (javnog) daha. Kojeg je, apsolutno, i zaslužio.
Bobanove akcije i reakcije, pritom, s obzirom na status i auru, logično je da su najzanimljivije. Od ugovora sa Sky Sportom, preko transfernih poslova, vizije, ugovora i bonusa, analize pojačanja u kojima je više pogodio nego promašio, pa sve do tog spuštanja u trenerske i igračke odaje. Gdje će mnoge podsjetiti na Zdravka Mamića, koji je to univerzalno radio svima, zbog čega je kritiziran, dok Boban za istu stvar, reći će kritičari, “prolazi lišo”. A razlika, zapravo, nije u metodi. Spuštanje u svlačionicu nije izum ni jednog ni drugog. Razlika je u kontekstu i percepciji – jedan je to radio kao apsolutni vladar kluba, drugi kao predsjednik koji je dobio legitimitet na izborima. E, sad…
– Ipak, ‘ajde mi reci sljedeće; mogu li njih dvojica stati u istu rečenicu? Poštenje na stranu, ono je doista “netema”, već – nogometno? Je li im ideja spuštanja ista, nastup, govor, težnja konačno? Kako igrači reagiraju kada im dođe Zvone ili kada im je prije dolazio Zdravko? Tu su meni usporedbe šuplje, jer princip možda i jest isti, ali sve drugo nisu nijanse, već nešto bitno drukčije. I kad smo kod toga, pa Bobanu je u svlačionicu, i to Milanovu, ulazio i Berlusconi, a da, hipotetski, na čelu Hajduka sjede Slaven Bilić ili Alen Bokšić, reci mi kojem igraču ne bi čak i imponiralo da se takve persone spuste dolje i da im sugeriraju, pa i kritiziraju određene stvari – odgovara na pitanje jedan jaki nogometni tip.
Dojam je da Dinamo i dalje dijelom živi svoju prošlost, kao i da određene odluke s obzirom na period prije Bobana nisu uobičajene i povlače sa sobom pitanja, poput Škole, klinaca, selekcije, odluka doselekcije (primjer Stojković, recimo), bonusa, financija, pa i transparentnosti oko kampa. Tu, doduše, nije pitanje samo za Bobana, već i ljude oko njega, koji (još) ne shvaćaju principe rada u javnom, velikom, odsad i članskom, demokratskom klubu. Komunikacija je ključ, propagande znamo kroz povijest kako su prošle.
Bobanova spuštanja i sugestije te lekcije, ako ih izuzmemo od ostalih stvari, nisu jednoslojne – on možda jest “one man band”, ali u klubu koji je dugo svirao bez dirigenta možda je to upravo ono što mu je trebalo. Budućnost će graditi konačne zaključke u kontekstu apsolutno svega, neka pitanja i dalje stoje, ali igre, pristup i rezultati, barem ovog proljeća i barem u SHNL-u, imaju smisla…
