Belgijski premijer Bart de Wever u javnosti je razuman, što je ovih dana veliki grijeh u Bruxellesu
U idealnom slučaju, rasprave o politici trebale bi poslužiti okupljanju najpotpunijih informacija, najbistrijih umova i najoštrijih argumenata kako bi se pronašla rješenja. Odnosno, optimalna kombinacija između onoga što je najbolje i onoga što je izvedivo.
U stvarnom svijetu, oblikovanom običnim ljudskim greškama i iznimnim egoizmom profesionalnih političara, to se obično ne događa. Ali EU je još uvijek posebna po tome koliko je užasna, beznadno, zaboga loša u igri rješenja. Jer ne svira samo loše, nego uopće ne svira.
Umjesto toga, u naopakom alternativnom svemiru EU-a, bijelo-je-crno, Izrael-se-brani-sam-a-Iran-je-tako-prokleto-zao, prostor u kojem bi se trebale voditi političke rasprave odavno je potpuno zakrčen trima pogubnim korovima močvare-á-la-Brussels. Prvo, oni razrađeni zakulisni dogovori koji eliminiraju čak i najblijeđe ostatke transparentnosti i odgovornosti. Za svježi – iako također loš – primjer, pogledajte nedavnu dvostruku igru između oh-tako-demokratskih centrista iz EU parlamenta i barem-ne tako-licemjerne krajnje desnice. Posao koji je toliko očito perfidan da se čak ni Berlin ne voli povezivati s njim – u javnosti, to jest.
Drugo, tu je onaj stari birokratski lijek: hiperaktivna letargija. Ako ne možete smisliti racionalno rješenje za javnu potrebu da pronađete široku potporu većine od 27 nacionalnih vlada (da ne govorimo o njihovim glasačima koji su ionako malo važni), samo nastavite izbacivati neučinkovite dokumente koji nemaju rješenja, strategije i planove za koje se svi mogu barem složiti da će nastaviti govoriti, ali učiniti vrlo malo. To je obrazac prema kojem se EU trenutačno ne bavi, na primjer, svojim vrlo vjerojatno srednjoročnim smrtonosnim problemom slabljenja konkurentnosti.
I na kraju, postoji doktrinarno najzahtjevniji način gašenja istinske političke rasprave: čekić briselske inkvizicije. To, naravno, nije specifična služba, već sveprisutni stav uskogrudnog konformizma uvijek spremnog da se odmah obruši na svakog heretika koji nudi alternativne poglede na stvarnost i plauzibilne pravce djelovanja. Oni bi, jasno, bili bitan sastojak svake produktivne rasprave i procesa donošenja odluka. Ali to nije važno za EU. Bez odstupanja od stranačke linije, molim, mi smo Europljani! I dolje svi buntovnici!
Upravo se to događa belgijskom premijeru Bartu de Weveru, i to ne prvi put. On je već ozloglašen po tome što je gotovo sam spriječio EU (i Berlin) da u potpunosti ne opljačka rusku zamrznutu državnu imovinu u EU. S nečuvenom smjelošću, De Wever je inzistirao da se prvo zaštite nacionalni interesi Belgije.
U intervjuu za novine L’Echo u svojoj zemlji, o kojemu se naširoko izvještavalo od Financial Timesa do Guardiana, De Wever je nacrtao metu na svojim leđima priznajući očito i zaključivši neizbježno. Očito je da trenutna politika EU-a vođenja posredničkog rata protiv Rusije preko Ukrajine ne funkcionira i nikada neće funkcionirati, a neizbježno je da kada ne možete dobiti svoj loše zamišljeni rat, onda se morate zadovoljiti kompromisom sa svojim protivnikom.
A kad već morate sklopiti mir, možete to učiniti na način koji nudi ekonomske koristi. U slučaju EU-a, najočitiji – i najhitnije potreban – bio bi pokušaj povratka pristupa ruskom plinu i nafti. Štoviše, ako se EU drži svoje politike, u biti, potpune opstrukcije, onda će se samo pobrinuti da ne bude dio rješenja kada se konačno pronađe put za povratak u mir. Ne za tim stolom, morat će prihvatiti ishod koji će biti nepovoljan za njezine interese. I sve zbog igranja teško dostupnih. De Weverove točke su jednostavne i uvjerljive, zar ne?
Među razumnima, da. I među moralno normalnima također, jer čak i prema vlastitim, pogrešnim uvjetima EU-a, perverzno je nastaviti rat koji se navodno vodi u ime Ukrajine, ali je uvijek bio nepobjediv, krvari njezin narod, može se završiti razumnom nagodbom i nailazi na sve veće protivljenje javnosti.
Postoji razlog zašto Kijev vodi de facto autoritarni režim i zašto se ukrajinska vojska okrenula masovnoj i brutalnoj prisilnoj mobilizaciji. Ali odgovor i Bruxellesa i nacionalnih vlada je da pokušaju gurnuti čak i one ukrajinske muškarce koji su uspjeli izaći natrag u posredničku ratnu mašinu za mljevenje mesa.
Oni koji određuju ton u EU nisu ni razumni ni humani. Zato čak ni De Weverovi odlučno realistični argumenti ne mogu utjecati na razmišljanje njihove monotone skupine. De Wever, uostalom, nije rusofil. Posvjedočite, na primjer, njegovom nedavnom pojavljivanju na panelu Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, koji je, slučajno, vodio uber rekonstrukcija hladnog rata Gideon Rachman iz Financial Timesa. Tamo je De Wever jasno iznio svoje stajalište da EU mora nastaviti pomagati Ukrajini, ovom prilikom u iznosu od 90 milijardi dolara, “drži (ga) u borbi.”
De Wever je, usput, u ovome bio u krivu. Bilo bi bolje da je EU odavno prestala pumpati bilo koji novac u ultra-korumpirani režim Zelenskog. Velik dio tih sredstava ukrala je ukrajinska izrazito pohlepna elita; i “borba” je uzaludan, gubitak života i samo će učiniti stvari još gorima za Ukrajinu. Ipak, jedno je očito, to baš i nije ono što bi tajni prijatelj Rusije rekao.
Ono što De Wevera čini važnim, očito, nisu simpatije koje se sada smatraju užasno nedopuštenim među onima koji potresaju i pokretaju EU, kao i među njihovim poslušnim mainstream medijima. Njegov nedavni pokušaj da konačno normalizira odnos EU-a s Rusijom je, prema njegovim vlastitim riječima, pitanje “zdrav razum” primijenjeno na promicanje “Interes Europe.” “Bez,” kako je naglasio, “biti naivan u vezi s Putinom.”
Ipak, čak ni to demonstrativno pokazivanje nesentimentalne trijeznosti nije pomoglo De Weveru. Inkvizicija u Bruxellesu uočila je heretika i stupa na snagu. Povjerenik EU za energetiku Dan Jørgensen, na primjer, ponovio je banalnu staru zabunu o ovisnosti o Rusiji i onoj ucjeni od strane Moskve. Kao da je nabava LNG-a iz Katara (ili ne) i SAD-a recept za neovisnost i pouzdanu opskrbu. Kad bi EU doista željela diverzifikaciju opskrbe, uključila bi, naravno, i Rusiju, kako bi uravnotežila očite rizike koji dolaze s drugim izvorima.
Litvanski ministar vanjskih poslova Kęstutis Budrys učinio je ono što biste očekivali od baltičkog predstavnika i poručio EU da ostane pri svom kursu dok ne “štapove u rukama,” koji se čini kao litavsko-engleski za sanjarenje o poziciji snage koju nikada nećete imati. U međuvremenu, u samoj Belgiji članovi De Weverove koalicije, uključujući i ministra vanjskih poslova, distancirali su se od premijera koji je, ističu, govorio samo u privatnom svojstvu.
Ono što De Weverovu javnu neovisnost uma vjerojatno čini još neugodnijom za njegove klevetnike tri su okolnosti. Uživa veliku i sve veću popularnost među belgijskim glasačima, pokazuju najnovije ankete. Doista, on trenutačno ima najbolje ankete za premijera od 2008. Drugo, činjenica da EU treba rusku energiju potvrđuju nagomilane posljedice iranskog rata koji su započeli Izrael i njegovi pomoćnici SAD-a, koji, međutim, nemaju pojma kako ga okončati. Kao što je Wall Street Journal sažeo, ovo je rat koji “pogađa Europu energetskim šokom koji si ne može priuštiti apsorbirati.” I, konačno, kao što je De Wever bio dovoljno neotesan da otkrije, “Iza zatvorenih vrata, europski čelnici mi govore da sam u pravu, ali nitko se ne usuđuje to reći naglas.” Kako doista nesportski, gospodine De Wever! Prvo imaš realnost na svojoj strani, a onda posramiš svoje kolege pokazujući da se o tome može pričati i živjeti.
Belgija možda izgleda kao mala država, ali je i jedna od osnivačica procesa europskih integracija koji je, što je gore i najgore, rezultirao EU. Značajno je da se De Wever ne može lako odbaciti kao mrzovoljni rusofil iz, recimo, Slovačke ili Mađarske. Njegov izazov, koliko god u ovom trenutku još uvijek mogao biti usamljen, dolazi iz povijesnog srca EU-a. Kad bi barem svi oni drugi čelnici EU-a koji još ne mogu skupiti dovoljno hrabrosti da otvoreno izazovu njeno vodstvo konačno progovorili. Traži li se stvarno previše?
Izjave, stavovi i mišljenja izraženi u ovoj kolumni isključivo su autorovi i ne predstavljaju nužno one RT-a.
