Moderni Bliski istok, “bure baruta”, kako ga često nazivaju, kao pojam je definiran prije stotinjak godina. Danas, kada bukti tko zna koji rat u tom najnemirnijem dijelu svijeta, dojam je da su svi protiv svih, a da od plemenite ideje “mira na Zemlji” koja se rodila nakon Prvoga svjetskog rata nema ništa.
U kaotičnom vremenu božićnog razdoblja 1919. godine očekivao se kraj rata i stvarali su se novi savezi koji su prisutni do dana današnjeg. U Versaillesu je 28. lipnja potpisan složen ugovor kojim su okončana neprijateljstva između glavnih sila, ali je stvoren niz novih problema. Nijemci su bili bijesni kada su shvatili razmjere nametnutih im reparacija. Predsjednik Woodrow Wilson imao je posebnu ulogu u događajima koji će slijediti. Iskreni vjernik, govorio je: “Da nisam kršćanin, mislim da bih poludio, ali vjera u Boga drži me u uvjerenju da On na neki način ostvaruje vlastite planove kroz ljudske izopačenosti i pogreške.”
Tri velika carstva, rusko, njemačko i austro-ugarsko, upravo su bila propala, a klimalo se i osmansko. Sultani iz palača u Carigradu više nisu imali utjecaj kao dotad. “Osmanlije su podržale gubitničku stranu u ratu, a zatim užasnule svijet genocidnom kampanjom protiv armenskoga naroda. Gubili su kredibilitet i na druge načine. U godinama prije rata, europske sile progutale su gotovo pola milijuna četvornih milja bivšega osmanskog teritorija. Zatim je tijekom rata arapska pobuna koju su potaknuli Britanci uklonila velike dijelove onoga što bismo danas nazvali Bliskim istokom”, objašnjava Ted Widmer, profesor na Macaulay Honors Collegeu Gradskog sveučilišta u New Yorku i član Carnegiejeva vijeća za etiku u međunarodnim poslovima. S približavanjem Božića, Englezi i Francuzi pregovarali su o sudbini onoga što je preostalo.
Lažni skrbnici
Ranije te godine poslušno su kimnuli glavom kad je Wilson artikulirao svoju ideju o novoj diplomaciji koja bi pokazala poštovanje prema malim zemljama i potvrdila prava svih naroda na nešto što se zove samoodređenje. Bilo bi manje kolonija, iako bi se dopustilo postojanje nekih “mandata” u kojima bi zapadne sile djelovale kao dobronamjerni skrbnici za narode koji “još nisu spremni” za samoodređenje. Riječ je zvučala toliko idealistički da je Wilson čak razmatrao američki mandat nad Armenijom, Dardanelima i Bosporom.
No to nije moglo proći, pa je Wilson ubrzo doznao da su se Francuzi i Britanci tajno dogovorili o podjeli Osmanskoga Carstva kada rat bude gotov. To nije isključilo daljnje diplomatske napore da osiguraju utjecaj u tom dijelu svijeta, a za Britance, kako navodi profesor Widmer, to je značilo utjecaj na Palestinu i regiju koju su nazivali “Mezopotamija”, uključujući osmanske provincije Bagdad, Mosul i Basru. Za Francuze je to bio velikodušan dio istočnog Mediterana, oko grada Bejruta, i unutarnji koridor koji se protezao do Damaska, Alepa i dalje. Britanci su se željeli dočepati nafte, pa je stvoren i Irak. Wilson je odgovorio izražavajući uvjerenje u “pristanak onih kojima se vlada” i nadu da će se želje lokalnoga stanovništva uzeti u obzir dok se europske sile pripremaju za podjelu Bliskog istoka. Također je predložio da se u tu svrhu osnuje komisija koja će ozbiljno istražiti kakav oblik vladavine žele lokalni stanovnici.
To nije bilo po želji Londona i Pariza pa su odbacili ideju američkog predsjednika, koji je imenovao dva povjerenika, Henryja Churchilla Kinga, bivšeg predsjednika Oberlin Collegea, i Charlesa R. Cranea, potomka obitelji koja je stekla bogatstvo na dijelovima za vodovodne instalacije, koji su obišli područje. Putovali su u Libanon, Izrael, na Zapadnu obalu, Jordan i Siriju i poručili Wilsonu da nitko ne želi europske sile kao “moderne” kolonizatore.
Vojna sposobnost
Analitičari tvrde da je to bio prvi put da se Arape pita što zapravo žele. Međutim, to nije omelo Francuze i Britance da dijele Bliski istok “kao da kupuju začine na tržnici”. Onda je nastupio Wilson i udario temelje koji se osjećaju i danas.
U svojih Četrnaest točaka, Wilson je pokušao uvjeriti narode regije da će biti slobodni slijediti “autonomni razvoj”. Ali to je bio zbunjujući koncept jer su pobjednici davali preklapajuća obećanja Grcima, Talijanima, Armencima, libanonskim kršćanima, Arapima, Kurdima i sve glasnijoj skupini cionista, uglavnom iz istočne Europe. “Dok su vapili za svojim dijelovima Osmanskoga Carstva, te različite populacije sjećale su se mnogo toga iz povijesti. Križarski ratovi, Konstantin i Rimsko Carstvo, grčki ratovi protiv Perzije, babilonsko ropstvo – sve se to moglo prizvati u trenutku kako bi se opravdao povijesni zahtjev za atraktivnim komadom zemlje. To uopće nije zvučalo kao nova diplomacija”, navodi profesor Ted Widmer.
Ali u osmanskim zemljama počela se odvijati neobična verzija samoodređenja, bez Wilsonova i dopuštenja savezničkih vođa, pa čak i Osmanlija. Dok je sultan Mehmed VI. popuštao saveznicima točku za točkom, ljutiti turski vojnik počeo je uzimati stvar u svoje ruke. Mustafa Kemal-paša već je pokazao veliku vojnu sposobnost tijekom rata, posebno u turskoj pobjedi kod Galipolja. Tijekom 1919. Kemal (kasnije poznat kao Ataturk) putovao je Anadolijom, organizirajući turski otpor komadanju svoje zemlje. Postajalo je sve jasnije da stvara novu državu – Tursku – koju više neće predvoditi sultani. Ali, kaos je vladao u tom dijelu svijeta. Utjecaj je željela imati i Rusija pa su kartografi imali pune ruke posla. Sve do danas gotovo je isto, samo se mijenjaju glavni akteri. Neki brže, dok se neki zadržavaju dugo na čelu zemalja koje su i “najproblematičnije” na Bliskom istoku.
Velika prekretnica
Jedino što je ostalo isto to su stalni sukobi, svojatanje tuđeg, vizije regije kako komu odgovara. I zato nije čudno što dolazi do novih sukoba, ratova, a sada i “rata svih ratova” koji bi zaista mogao promijeniti Bliski istok kakav poznajemo stotinjak godina.
U ljeto prošle godine društvenim se mrežama širio video koji prikazuje novoga sirijskog predsjednika Ahmeda al-Sharu kako jaše prekrasnog crnog konja u ringu za jahanje na pijesku s nekoliko gustih palmi. Sam je, odjeven u elegantnu kožnu jaknu, dok konj visokim korakom kruži unutar ringa. Popratna glazba veliča kalifat koji je vladao Bliskim istokom u sedmom i osmom stoljeću.
“Ja sam arapski musliman, a ne iranski privjesak.” Poruka je da se Sirija, koja više nije pod utjecajem šijitskog Irana, vratila u ruke sunitske većine u zemlji.
“Za mnoge Arape, ta je dinastija bila mirno doba muslimanske povijesti. Počevši od Damaska 661. godine, Omejidi su osnovali prvo muslimansko kraljevstvo, porazivši Perzijance dok se ono širilo u srednju Aziju i sjevernu Afriku tijekom 90 godina.
Sada neki pronalaze jasan odjek u oslobađanju Sirije od iranske dominacije”, objašnjava analitičar Neil MacFarquhar. Slom iranskog regionalnog utjecaja, posebno njegovo protjerivanje iz Sirije, njegova glavnog arapskog saveznika, predstavlja prekretnicu kakva se nije vidjela na Bliskom istoku više od dva desetljeća.
Jedan dio geopolitičkog “rebalansiranja” mogao bi biti povlačenje od otvorenog sektaštva koje muči regiju otkako je američka invazija na Irak rezultirala preuzimanjem šijitske kontrole u Bagdadu. Padom Bashara al-Assada u Siriji, kojeg je podržavao i jordanski kralj Abdullah II., sve se promijenilo, Iranci više nisu imali utjecaj kao dotad.
Sektaške agende
“Naravno, religija ide samo do određene točke u objašnjavanju onoga što se događa na Bliskom istoku. Godinama su regionalne sile poput Irana i Saudijske Arabije koristile teologiju kao pokriće za materijalne brige. U današnjem prestrojavanju u pitanju su politička, vojna i ekonomska moć. To je naglašeno činjenicom da promjenu nisu potaknuli sunitski ili šijitski muslimani, nego Izrael. Ipak, Iran je, kako bi projicirao svoj utjecaj, godinama pomagao u promicanju sektaške agende, na što su zemlje Perzijskog zaljeva često uzvraćale”, smatra MacFarquhar.
Sunitske većinske zemlje kao što su Saudijska Arabija i Turska odlučne su prijeći preko razlika, a nešto slično nazire se i u Siriji.
“Kada vratite Damask sunitima, mijenjate cijelu političku geografiju Bliskog istoka”, kaže Mustafa Fahs, politički komentator s dubokim vezama u libanonskoj šijitskoj zajednici. “To je povijest.”
U svim tim promjenama Iran se nije dovoljno snašao. Stoljećima su iranski vladari nastojali šijitske muslimane daleko izvan svojih granica pretvoriti u svoje prirodno biračko tijelo, prisiljavajući ih da na Iran gledaju kao na svog političkog, ali i na duhovnog i kulturnog zaštitnika. Islamska revolucija 1979. godine pokrenula je novo, moderno doba sunitsko-šijitskog rivalstva. Revolucionarni islamizam Iranci nisu uspjeli “izvesti” u druge muslimanske zemlje. Iran je samo uspio iskoristiti svoju ideologiju kako bi pridobio saveznike i potkopao protivnike. U Libanonu je Hassan Nasrallah koristio iranski predložak dok je vodio Hezbolah više od 30 godina, sve dok nije ubijen u izraelskom napadu prošlog rujna. Ali ponovno stvaranje iranske države u Libanonu nikada nije bilo moguće.
Novi poredak
Mnoge arapske zemlje bile su zabrinute da ih Iran namjerava destabilizirati. Naročito se to osjetilo u Saudijskoj Arabiji pa su ponovno buknule sektaške razlike. Tako je saudijska vlada 2016. godine odrubila glavu istaknutom šijitskom kleriku i brojnim aktivistima, optužujući ih, između ostalog, da traže iransku intervenciju. Prijestolonasljednik Mohammed bin Salman nazvao je ajatolaha Alija Hameneija gorim od Hitlera. “Hitler je pokušao osvojiti Europu”, rekao je, “a vrhovni vođa pokušava osvojiti svijet.” Ideologiju koja stoji iza iranske revolucije opisao je kao “čisto zlo”. S vremenom je taj stav ublažen, pa su čak postojali bliski kontakti između Saudijske Arabije i režima u Teheranu, nakon što su ocijenili da kaos u regiji ne koristi nikomu. Prije svega ekonomiji.
Sektaške razlike ponovno su izbile na površinu. Povratak Sirije u sunitski krug bio je presudan za događaje na Bliskom istoku. “Doista se pojavljuje nova geografska ravnoteža”, rekao je pukovnik Hisham Mustafa, sirijski politički i strateški analitičar koji je prebjegao iz vojske tijekom revolucije. “Još se nije potpuno kristalizirala, ali očito poprima oblik – posebno nakon nepovratnog povlačenja iranskog utjecaja iz Sirije i šireg preuređenja arapskih poslova dalje od sektaških slogana.” A onda je Izrael postao nova velesila u regiji, što dramatično smeta arapskim zemljama. “Ovdje smo uhvaćeni između dvije vatre”, kaže Bader al-Saif, profesor povijesti na Sveučilištu u Kuvajtu.
“Zaljevske zemlje sigurno ne žele biti u regionalnom poretku kojim upravlja Izrael.” Nakon nekoliko desetljeća rasta u veličini i sofisticiranosti, vodeći proizraelski lobi u Washingtonu, Američko-izraelski odbor za javne poslove, postao je glavna snaga u oblikovanju politike Sjedinjenih Država na Bliskom istoku.
Američki lobi
Djelujući iz strogo čuvanih ureda sjeverno od Kapitola, organizacija je stekla moć da utječe na izbor osoblja predsjedničkog kandidata, da blokira praktički svaku prodaju oružja arapskoj zemlji i posluži kao katalizator za bliske vojne odnose između Pentagona i izraelske vojske. S njezinim vodećim dužnosnicima konzultiraju se kreatori politike State Departmenta i Bijele kuće, senatori i generali.
Odbor, poznat pod akronimom AIPAC, američki je lobi, a ne izraelski. Tvrde da njihova sredstva dolaze od pojedinačnih Amerikanaca i crpe široku simpatiju za izraelsku stvar u administraciji, Kongresu i američkoj javnosti. Rezultat toga bila je zavist konkurentskih lobista i prokletstvo stručnjaka za Bliski istok koji bi željeli ojačati veze s prozapadnim Arapima. “AIPAC-ov uočeni utjecaj, posebno njegova sposobnost mobilizacije većine glasova u Zastupničkom domu i Senatu o određenim pitanjima, dao mu je status kod izvršne vlasti. A njegov utjecaj, koji se sada općenito smatra većim nego ikada prije, naglo je porastao u Reaganovim godinama kao rezultat entuzijastične podrške administracije Izraelu”, smatra David K. Shipler.
Bliski istok najnestabilniji je dio svijeta od sredine 20. stoljeća, s višestrukim sukobima među različitim rivalima. Neki su izbili zbog domaćih sporova, drugi zbog regionalnog natjecanja, s posljedicama koje su uključivale velike svjetske sile. Izrael je vodio četiri velika rata s arapskim susjedima, uključujući Egipat, Siriju i Jordan, između 1948. i 1973. No od stvaranja Palestinske oslobodilačke organizacije sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća, sve se više suočava s izazovima milicija ili nedržavnih aktera, uključujući na kraju i Hezbolah u Libanonu, Hamas na palestinskim teritorijima i hutiste u Jemenu.
Eskalacija napetosti
Milicije su postale glavni vojni igrači osamdesetih, a zatim su se devedesetih i dvijetisućitih razvile u utjecajne političke stranke, smatraju povjesničari i analitičari. Jedan od njih, Robin Wright, navodi da je dosad izbilo deset velikih sukoba, Jemen je bio uključen u tri rata: građanski rat kod kuće, regionalni sukob sa Saudijskom Arabijom i napade na međunarodno brodarstvo u Crvenom moru. Izrael je ratovao protiv Hamasa i Hezbolaha, a u Iraku i Siriji milicije koje su podržavale Iran napale su američke snage raspoređene kako bi pomogle u suzbijanju ostataka ISIS-a nakon što se Islamska država srušila 2019. godine.
Podloga u svim tim sukobima bila je eskalacija napetosti između Sjedinjenih Država i Irana. Izrael i Iran imali su diplomatske i ekonomske odnose, uključujući trgovinu naftom i oružjem, sve dok monarhija nije svrgnuta u revoluciji 1979. godine.
Nakon što je predsjednik Mahmoud Ahmadinejad 2005. rekao da Izrael treba izbrisati s karte, izraelski potpredsjednik vlade uzvratio je 2006.: “Predsjednik Irana trebao bi imati na umu da se i Iran može izbrisati s karte.” Iranske prijetnje su se nastavile pa je 2010. vrhovni vođa, ajatolah Ali Hamenei, poručio: “Izrael je odvratan entitet na Bliskom istoku koji će nesumnjivo biti uništen.” Iran je pomogao u stvaranju Hezbolaha i pomogao mu da postane najveći nedržavni akter na Bliskom istoku i jedan od najvećih na svijetu. Islamska Republika također je naoružavala i pomagala druge milicije: skup šijitskih milicija pod nazivom Narodne mobilizacijske snage u Iraku, lokalne muslimanske milicije u Siriji, Hamas i Palestinski islamski džihad u Palestinskoj upravi te hutiste u Jemenu. Svi dijele strateški cilj eliminacije Izraela.
U obraćanju Općoj skupštini UN-a 2023. godine, premijer Benjamin Netanyahu zavjetovao se: “Dok god sam premijer Izraela, činit ću sve što je u mojoj moći da spriječim Iran da dobije nuklearno oružje.” To duboko neprijateljstvo dovelo je do sukoba koji sada promatramo.
Desetljećima su se 22 članice Arapske lige zavjetovale da neće ni na koji način poslovati s Izraelom sve do stvaranja palestinske države. Pakt je prekršen kada su Egipat i Izrael 1978. potpisali Sporazum iz Camp Davida. Godine 1993. PLO i Izrael potpisali su Sporazum iz Osla, koji je doveo do uspostave Palestinske uprave na Zapadnoj obali i u Gazi. To je trebao biti prvi korak prema stvaranju palestinske države, iako kasniji napori predvođeni SAD-om nisu uspjeli postići konačni dogovor. “Jordan i Izrael međusobno su se priznali 1994. Između 2020. i 2021. Abrahamov sporazum doveo je do postupne normalizacije između Izraela i Bahreina, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Maroka i Sudana. No, napredak u normalizaciji odnosa između Izraela i Saudijske Arabije – čuvarice islamskih svetih mjesta i najčvršće arapske države – zastao je nakon što je 2023. izbio rat između Hamasa i Izraela”, kaže Robin Wright.
