Rekli su da neće, ali onda su me otpustili nakon prvog poraza – glancao je ugled Fabio Cannavaro u božićnom intervjuu za Guardian, dok je evocirao uspomene na veljaču prošle godine u Maksimirskoj 128, kada je Dinamo uručio otkaz Marku Mariću, a vlasnik Zlatne lopte je, pak, u konfliktu s klupskom vrhuškom tada tvrdio da će i on “dobiti otkaz nakon prvog poraza”. Poslije te scene, još je devet puta vodio “modre” uz aut-liniju. Učinak: četiri pobjede, dva remija, tri izgubljene utakmice. No, presudio mu je kaže, eto, “prvi poraz”, ne i činjenica da je njegova nogometna filozofija bila negledljiva u hrvatskim nogometnim dvorištima.
Rastanku je kumovalo Dinamovo lice u proljetnom dijelu kampanje. Zvižduci tribina su to ilustrirali, pa čak i kada se tijesno pobjeđivalo. Najavljen kao spasitelj u trenerskoj koži, talijanski strateg inzistirao je na “murderballu”, pa mu je – osim lickanja po jelovniku igrača – u srcu sezone sinula i ideja o pumpanju fizičke forme, što je, zapravo, “ubilo” igrače, dodatno ih opteretilo, a prodisali su tek kada je kormilo preuzeo Sandro Perković. No, “gostovanje” kod Lokomotive u Maksimiru u predzadnjem kolu, s kojega su se vratili samo s bodom, usmjerilo je naslov na Rujevicu, ali Dinamo je titulu izgubio znatno ranije.
Danas, deset mjeseci nakon završetka jedne od ukupno dvije bezuspješne sezone u Maksimiru u prethodna dva desetljeća i nakon novog “gostovanja” kod Lokomotive, tko se još (osim novinara) sjeća Dinamove igre i “horora za oči” iz prošle sezone? “Modri” su od početka ove godine isporučili točno 30 pogodaka u prvenstvu, u devet odigranih utakmica, što u prijevodu znači da suparničke mreže prosječno zatrpavaju s 3,3 gola po dvoboju.
Ta razlika “nebo i zemlja”, prošle i ove sezone, lako će stati u podatak da je Dinamo ukupno u tekućoj prvenstvenoj sezoni zabio 68 puta, a u cijeloj prošloj – 69. Da je vrijedila majstorija Ismaëla Bennacera protiv Lokomotive, uslijedilo bi izjednačenje s golgeterskom statistikom iz prošle sezone već devet kola prije kraja prvenstva. Na sve to, zatim, nedvojbeno se servira “sveti gral” u Maksimirskoj 128. Onaj, mističan pojam, kojega navijači vječno zazivaju i podcrtavaju, pa čak i na njemu inzistiraju jače od samih pobjeda. To je famozna – igra. Mario Kovačević u posljednja dva mjeseca na hrvatskim terenima otkrio tu tajnu recepturu. Formulu koja kupuje navijače i raspršuje nezadovoljstvo, onu koja je podjednako važna kao bodovi, pobjede ili trofeji.
Iako je Lokomotiva do poluvremena ostala s desetoricom, Dinamo je i s izjednačenim snagama već zabio triput. I stvarao šanse, kreirao trokute, spajao linije, prijetio sa svih strana i iz svih oružja. Pa čak i protiv Slaven Belupa, kada su “modri” u pauzi imali zaostatak od jednoga pogotka, stav i ponašanje igrača na terenu, ipak, nisu sugerirali niti natruhu panike, nego je preokret visio u zraku. Uslijedila su četiri pogotka u drugom poluvremenu i prvi (prije ovoga) hat-trick Diona Drene Belje.
Godinu nakon lova na Rijeku, pa čak i na Hajduk, na trenutke u prošloj sezoni, Dinamova igra odiše novim, modernim i napadačkim elementima. To je, zapravo, ono što je i želja svakoga navijača u Maksimiru, pa su i Kovačevićeve riječi nakon najsvježije pobjede na mjestu:
– Naši navijači imaju što vidjeti kada dođu na našu utakmicu, zbog toga sam posebno sretan.
Nema više “ubijačine” za gledatelje i sterilnih napada, Cannavarova “murderballa”, bezidejnog i vječnog kruženja oko suparničke obrane, zvižduka s tribina ili pobjeda “na mišiće”. Ovo je Dinamo kojega žele navijači i gledatelji. Završna pjesma sa Sjevera je sve jasno ilustrirala, a igrači su stajali, čak i skakali: “Ajme meni, nije mi dobro, zabili smo pet komada”.
