U četvrtak navečer u Berlinu, u Kunsthaus Dahlem u suradnji s Nacionalnim muzejom moderne umjetnosti iz Zagreba (NMMU), otvorena je izložba pod nazivom “Estetika kao politička strategija 1945–1960”. Autor koncepcije izložbe je Branko Franceschi, ravnatelj NMMU-a, koji je zajedno s kustosicom Martom Radman odabrao izložene radove.
Među izlošcima dominira brončana stojeća figura Josipa Broza Tita, rad kipara Antuna Augustinčića. Izložba prati umjetnički razvoj socijalističke Jugoslavije između 1945. i 1960. godine, od socijalističkog realizma do apstrakcije i egzistencijalističke figuracije, kako je navedeno u službenom opisu.
Izložba je izazvala brojne reakcije, a posebno oštru kritiku uputio je bivši saborski zastupnik i hrvatski branitelj Petar Škorić. “Tito je mrtav — živio Tito! U Berlinu ponovno uskrsnuo. U samom srcu Njemačke, zemlje koja je prošla mukotrpan i temeljit proces suočavanja s vlastitim zločinačkim režimom, danas se izlaže Josip Broz Tito. Dok su Nijemci svoje povijesne zablude i zločince secirali, jasno osudili i od njih se ogradili, mi svoje očito slavimo i izvozimo”, naveo je Škorić u objavi na Facebooku.
‘Konačni paradoks’
“Unatoč dvjema rezolucijama Europskog parlamenta koje nedvosmisleno osuđuju sve totalitarne režime, i nacizam i fašizam i komunizam, kod nas se zločinački komunizam još uvijek preparira i pokušava upakirati u umjetnost i izložbeni prostor. U ovom slučaju, takvu reinterpretaciju potpisuje ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu, povjesničar umjetnosti Branko Franceschi.”
Škorić je podsjetio i na povijesni kontekst Berlina: “Ironija je tim veća jer je upravo komunistički režim nakon Drugog svjetskog rata podigao betonski zid koji je desetljećima dijelio Berlin na istočni i zapadni, usred Europe koja se danas naziva demokratskom. U istočnoj Njemačkoj 1945. jedan zločinački režim zamijenjen je drugim: nacizam komunizmom”, naglasio je.
“Pa tako i Tito i danas živi, i to ne bilo gdje, nego u Berlinu. Grad koji je nekoć bio simbol podjele i represije danas postaje pozornica za reinterpretaciju jedne druge totalitarne priče. Možda je to i konačni paradoks: Njemačka se svojih zločinaca davno odrekla, a Hrvatska svoje promovira po Europi, pod krinkom kulture i umjetnosti”, zaključio je.
