U ovoj fazi sezone Istra 1961 ima čak 12 igrača u rosteru čija je dob u rasponu od 16 do 21 godine. Prije nego što je transferirala tri važna iskusna igrača (Lawal, Koski, Marešić), zeleno-žuta momčad bila je na trećem mjestu i u formi koja je obećavala puno u željenoj borbi za debi u eurokupovima.
Odlukom vodstva kluba, koje brine da Istra bude financijski samoodrživa, tri transfera dogodila su se, logično, zbog financijskog imperativa, ali i zbog želje samih igrača za napredovanjem. Posljedice su, među ostalim, to što je Istra upisala pet uzastopnih poraza i šest utakmica u nizu bez pobjede. Stvara se opet nova momčad u kojoj će mladi dobivati još i više prilika.
HNS je u moru svojih noviteta u kontekstu korištenja igrača odlučio da će od nove sezone svaki član SHNL-a morati igrati najmanje s jednim igračem U-21. U tom smislu, primjerice, Istra 1961 ne bi imala nikakav problem, naprotiv. Baskijski vlasnici su u prijeporima s navijačkim željama upravo zato što forsiraju mlađe igrače, koji manje koštaju, a nakon napredovanja postižu višu vrijednost za transfer.
Činjenično je najveći broj igrača za mundijalske medalje proizišao iz šire lige (12, 16), gdje su se klubovi lakše odvažili na mlade jer nije baš svaka utakmica značila status
Što nam to ukazuje u vezi s tom novom idejom iz HNS-a? Je li administrativno nametanje kadrovskih rješenja dobro za razvoj hrvatskih nogometaša, a zbog kojih se to i uvodi? Je li normalno da se u elitnoj profesionalnoj ligi, gdje klubovi imaju natjecateljske aspiracije sukladno svojim potencijalima i željama, a privatni vlasnici odgovaraju svojim kapitalom, utječe na te situacije administrativnom naredbom? Naposljetku, na temelju čega je HNS (i) ovu odluku definirao kao pozitivan pristup da se poveća broj domaćih igrača u klubovima najvišeg ranga, odnosno da se pojača kvaliteta kadra koji se može pozvati u reprezentaciju?
Mnoštvo je pitanja i prijepora oko jednog takvog kadrovskog upliva birokracije u nogometne pogone, te je već zbog toga jasno da nisu posve jasni argumenti za takve odluke.
U temelju je, dakle, ono što se kao trend osnažilo od trenutka kada je HNS donio odluku da se nakon svekolikih promjena sustava natjecanja na svim razinama uvede liga 10, četverokružno. Odabrano je jačanje natjecateljskog faktora u odnosu na razvojne okvire domaćeg nogometa. Takav je pristup u 13 godina proizveo, među ostalim, posrnuća važnih nogometnih centara i izvora kvalitete domaćeg nogometa, kao što su Zadar, Slavonski Brod, Šibenik, Vinkovci prije svih.
Uz to, natjecateljski dril lige i fokusiranje na snaženje njezinih aktera pridonijeli su tomu da se stvori gotovo pa groteskan jaz između prvog i drugog razreda HNL-a. Kako je 8–9 klubova sve jače, tako su drugoligaši natjecateljski sve inferiorniji. Da bi ti članovi elitnog razreda imali što više uspjeha, odnosno da oni koji nisu za vrh drže distancu od zone ispadanja, klubovi se više popunjavaju igračima iz inozemstva nego što će tipovati na svoje mlade igrače. Okruženja klubova su takva da svi govore o toj mladosti dok ima rezultata, ali čim isti izostane, svako se oslanjanje na neiskusne odmah negativno tretira.
Hrvatska je problem mladih igrača, odnosno smanjenja protočnosti prema elitnijim rangovima, ohrabrila upravo takvim sustavom natjecanja. Činjenično je da je najveći broj igrača za mundijalske medalje proizišao iz šire lige (12, 16), i to ne samo zato što je bilo više klubova i prostora. U široj ligi klubovi su se lakše odvažili na mlade jer nije bila ama baš svaka utakmica, kao u ligi 10, ona koja može značiti status.
U omladinskim školama postoji problem rada: kvaliteta treninga, pristup selekciji, forsiranje fizički snažnijih nauštrb talentiranijih za igru…
Dakako da problem na koji su analitičari vjerni stručnoj problematici, a ne populističkim i instant-rješenjima, često ukazivali (i bivali etiketirani podrivačima domaćeg nogometa), a to je sve manje kvalitetnih izdanaka škola nogometa, nije samo u jednom faktoru. U ovom slučaju, u sustavu natjecanja. Problem je kompleksniji i ukazuje na to da u omladinskim školama postoji problem rada (kvaliteta treninga, pristup selekciji, forsiranje fizički snažnijih nauštrb talentiranijih za igru…), ali i sustava napredovanja, pogotovo iz juniorske dobi u seniorsku.
Na tim područjima HNS je godinama eksperimentirao, ukidao jednu ligu (juniorsku), pa je vraćao, uveo pionirsku (nikad stručno opravdanu) nacionalnu ligu, mijenjao broj sudionika, pravila i drugo. Gdje god zagrebete u skupu faktora koji su naposljetku doveli do administrativnih nameta kao ovaj o U-21, primijetit ćete pretežito improvizaciju, namete određenih lobija, ovisno o tome tko je u trenutku jači.
Primjerice, samo u posljednjih godinu-dvije Savez je najavljivao da će i drugi rang (Prva NL) biti koncentracija kvalitete s deset klubova, a onda su to promijenili jer su veliki klubovi htjeli igrati s B momčadima. Sada će taj rang ići na 16 klubova. Prije dvije i pol godine u Vodicama je na “Saboru” HR nogometa predlagano da se poveća broj stranaca te da igrači s prostora država Jugoslavije (BiH najveći izvoznik u HNL) imaju status kao da su domaći igrači!?
Eto, sada se opet to mijenja, pa se ukida (razumljivo u trenutku) takav status igračima iz Ukrajine, smanjuje se i kvota igrača izvan EU-a (kozmetički sa 6 na 5) i eto, naređuje se da SHNL-aktéri moraju imati U-21 Hrvate obvezno na terenu. U kojoj kvantiteti ljudi i(li) minuta nije objelodanjeno, nego je najavljeno da će o tome sud donijeti Stručna komisija.
Zašto sedam ljudi daje naputak o pravilima koja se odnose na cijeli nogometni sustav, s različitim interesima i potencijalima? To što još nema jasnih detalja odluke ukazuje na to da je i ova odluka plod trenutka i još jedan proizvod improvizacije.
Činjenica, primjerice, da će klubovi koji neće koristiti mlade platiti neku kaznu pokazuje da je opet ostavljen prostor za zaobilaženje obveze. Slično kao za klubove koji ne mare za ženski pogon ili kao što se problem pirotehnike “riješio” na način da klubovi samo plaćaju kazne i ništa se ne mijenja. Ono kad se donose ad hoc odluke, a bez logičnih pretpostavki (argumentirane i široko prihvaćene teze za promjene) da se bitno promijene stanja.
Treba posjesti za stol sve aktere, pogotovo struku, i bez fige u džepu utvrditi realne ključne probleme razvoja nogometaša. To su prave reforme, a ne kozmetika propisa, uz koje se odmah nudi alternativa kako ih izbjeći
Primjer oko stranaca, kao jednog od tereta iskoraka mladih igrača, vrlo je poučan u kontekstu realne želje i osmišljene strategije promjena. HNS je prošlih godina došao čak do kvote od osam stranaca izvan EU-a. Onda se takva groteska, koja generira angažman stranaca na štetu mladih domaćih igrača, vratila na kvotu šest. Sada je smanjena na pet, koji mogu biti istodobno u zapisniku, što znači da klubovi i dalje mogu imati šest i više takvih igrača. Dodamo li tomu da igrači iz 27 zemalja Europske unije te tri pridružene države ekonomskog prostora (Island, Norveška, Lihtenštajn) imaju “domaći status”, jasno je da namet igrača do 21 godine neće imati značajnije pozitivne posljedice za manjak takvih aktera. Osim, naravno, kad klub ne procijeni da im je potencijal takav da moraju igrati. Za takve igrače taj propis nije potreban.
U kontekstu nameta kvote U-21 možemo puno toga oko efikasnosti propisa prepoznati kroz iskustva drugih, trećih i četvrtih rangova. I tamo je godinama već propisano da moraju nastupati 2, 3, 4 igrača do 21 godine, ali kako nam ukazuju trendovi, nije porasla kvaliteta mladih igrača, odnosno proširena baza iz koje će se crpiti akteri za prvoligaške klubove, odnosno reprezentativne selekcije.
Taj vrlo složen problem, pogotovo u kontekstu bliže budućnosti HR nogometa, iziskuje puno više od još jedne administrativne odluke, taman da je ona maksimalno “pogođena”. Takvom se ne nazire, ali ostavimo prostor onima koji odlučuju da možda ubrzo to prepoznaju. Jednom će valjda netko u domaćem nogometu doista posjesti za stol sve aktere, pogotovo struku, i bez fige u džepu utvrditi realne ključne probleme razvoja naših nogometaša. Potom se može osmisliti općeprihvaćena (a ne nametnuta od interesnih lobija unutar sustava) strategija kako ih u danom vremenu riješiti. To su prave reforme, a ne kozmetika propisa, uz koje se odmah nudi alternativa kako ih izbjeći.
