Odgađajući svoju prijetnju “uništenjem” iranskog energetskog sustava ako Teheran ne otvori Hormuški tjesnac, Donald Trump otkrio je granice američke moći, koje razumiju njezini neprijatelji, ali ne i njezin predsjednik, piše Sam Kelly za britanski The Independent. Ostatak analize prenosimo u cijelosti:
Trump tvrdi da je petodnevna “pauza” u njegovim planovima za uništenje elektroenergetskog sustava njihove zemlje proizašla iz “vrlo dobrih i produktivnih razgovora” s Teheranom – razgovora za koje Iran tvrdi da se nikada nisu ni dogodili.
Ali američki predsjednik morao je ranije uzeti u obzir njihovu kalibriranu reakciju na njegovu prijetnju. Ako napadnete našu električnu energiju, rekao je Iran u svom prvom odgovoru, i mi ćemo dići u zrak sva postrojenja za desalinizaciju koja održavaju vaše saveznike u Perzijskom zaljevu na životu u pustinji, zatvorit ćemo Hormuški tjesnac dok ne popravite sve naše objekte koje ste bombardirali, i krenut ćemo još jače na Izrael.
Kasnije se činilo da je Teheran ipak malo povukao te prijetnje u nekarakterističnom pokušaju da zadrži određenu moralnu nadmoć, nakon što je UN primijetio da bi uništavanje vodovodnih sustava moglo biti ratni zločin.
Iran je rekao da će se usredotočiti na uklanjanje elektrana u Zaljevu – koje slučajno opskrbljuju energijom proces pretvaranja morske vode u slatku. “Lažljivi… američki predsjednik tvrdi da Revolucionarna garda namjerava napasti postrojenja za desalinizaciju vode i uzrokovati teškoće ljudima u zemljama u regiji”, rekla je iranska vlada za državne medije. “Odlučni smo odgovoriti na svaku prijetnju na istoj razini koju ona stvara u smislu odvraćanja… Ako vi pogodite struju, mi ćemo pogoditi struju”.
Petodnevna “pauza“ omogućuje zemljama Perzijskog zaljeva da pokušaju osnažiti i opskrbiti brzo nestajuću protuzračnu obranu. također pupuje iranskom, sada vrlo decentraliziranom vojnom sustavu, predah od mogućeg napada. I daje Trumpu priliku da razmisli, ako je sposoban za razmišljanje, o tome kako se izvući iz kaljuže koju mu je Teheran pripremio.
Izraelsko – američki napadi na Iran, koji sada ulaze u četvrti tjedan, uzrokovali su nagli porast cijena nafte i prirodnog plina te prijete izazvati globalnu recesiju. Suočen s međuizborima u studenom, Trump si teško može priuštiti vrtoglavo rastuće cijene na američkim benzinskim postajama.
Nekad je prijetnja silom bolje političko oruđe od same sile…
Ciklus prijetnji energetici započeo je Izrael koji je, oponašajući rusku taktiku u Ukrajini, bombardirao iransko plinsko polje Južni Pars. Katar crpi svoje bogatstvo iz istih podzemnih rezervoara, a dok su cijene ukapljenog prirodnog plina još više rasle, Trump je zahtijevao da Izrael prestane s takvim napadima na Iran.
Ovi napadi su vjerojatno i ratni zločini. Ali to je bespredmetno. SAD i Izrael vjerovali su da mogu bombardirati Iran kako bi promijenili režim. Zaboravili su lekcije nedavne povijesti – da je prijetnja supersile daleko učinkovitija od stvarne korištenja te moći.
Ograničenja američkih vojnih operacija kada je riječ o postizanju političkih ciljeva gorko su se pokazala američkom invazijom na Irak 2003. godine. Nesposobni vođe okupacijskih snaga predvođenih SAD-om stvorili su uvjete za krvavu pobunu koja je dovela do uspostave takozvane Islamske države.
Također je omogućilo Iranskom revolucionarnom gardijskom korpusu (IRGC) i njegovim saveznicima u Iraku, Damasku (Asadov režim) i Libanonu (Hezbollah) da napreduju iduća dva desetljeća. IRGC se borio u Iraku i gledao kako snage predvođene SAD-om u Afganistanu posrću i krvare te je naučio da se globalna supersila može poraziti na dugi rok.
Među lekcijama koje su primijetili bila je i “prijetnja” tadašnjeg predsjednika Baracka Obame da će upotrijebiti silu protiv tadašnjeg vladara Damaska, Bashara al-Assada, ako njegove snage upotrijebe kemijsko oružje. Assad je upotrijebio globalno zabranjeno oružje – a Amerika nije ništa učinila.
Možda se smatralo prikladnim ostaviti Assada na vlasti i napustiti demokratske i revolucionarne snage koje ga pokušavaju istjerati iz straha od stvaranja još većeg prostora za Al-Qaidu i ISIS.
Nedjelovanje je možda bilo ispravno – ali Asad i njegovi lutkari u Teheranu to nisu znali. Kockali su se i pobijedili – a Amerika nije imala ni hrabrosti ni snage da im se suprotstavi.
Odgovarajući na Trumpovu prijetnju o “uništavanju” iranska naftna polja, Teheran je rekao: “Svaki pokušaj napada na iranske obale ili otoke uzrokovat će miniranje svih pristupnih puteva u Zaljevu… raznim vrstama morskih mina, uključujući plutajućim minama koje se mogu ispustiti s obale. U ovom slučaju, cijeli Zaljev će praktički dugo vremena biti u situaciji sličnoj Hormuškom tjesnacu…
To je pobunjenička taktika koju SAD i Izrael, koji imaju dugogodišnje iskustvo u borbi protiv militantnih pobuna, valjda nisu uzeli u obzir.
To bi također mogla biti laž. Iranci možda više nemaju sposobnost osakatiti globalno gospodarstvo na ovaj način.
No, prijetnja i Teherana je i izazov. Bi li Amerika ikada doista riskirala opciju da Iran zatvori rutu za 20 posto svjetske nafte, većinu europskog plina, i zatvaranje postrojenja u Zaljevu koja proizvode najmanje 80 posto vode u regiji?
Trump ima svoj vlastiti buntovnički pristup komunikaciji. To njegove prijatelje drži izvan ravnoteže, a služi njegovim neprijateljima. Naizmjenično signalizira da smanjuje opseg američkikih napada u Iranu, a zatim prijeti eskalacijom. Traži pomoć saveznika za otvaranje Hormuškog tjesnaca, a zatim ih odbacuje, uključujući Britaniju, kao kukavice koje više nisu potrebne.
‘Naplata cijene za rat kojeg su svijetu donijeli Trump i Netanyahu’
Zemlje Perzijskog zaljeva svjedočile su ovakvom ponašanju i uvučene su u rat s Iranom time što su u njima ugostile američke baze. Njihovi blistavi gradovi nastanjivi su samo zato što ih pokreću plin i nafta. Njihova žeđ gasi se samo uklanjanjem soli iz morske vode.
Iranska vanjska politika pod uzastopnim ajatolasima vođena je fundamentalističkim tumačenjem šijitizma dvanaestoimamizma. Oni vjeruju da Iran mora ostati konzervativna teokracija kako bi stvorio uvjete za Mahdija da se otkrije.
To je potaknulo opsesivnu mržnju prema Americi i Izraelu. Iran se postavio u središte Osovine otpora koja je uključivala Hutije, Hezbollah, Hamas, Assadov režim i milicije u Iraku.
Teheran sada nije samo u središtu te osi, već je i središnja točka “otpora”. Čini se da američki predsjednik popušta (vjerojatno pod pritiskom saveznika u Perzijskom zaljevu).
Čini se da je Iran dopustio nekim indijskim i pakistanskim tankerima za naftu da prođu kroz Hormuški zaljev. Teheran se možda oporavlja od zračnih napada u kojima je ubijen vrhovni vođa Ali Hamnei i koji su možda ozlijedili njegovog sina i nasljednika Mojtabu, ali iskorištava prilike za izolaciju Trumpa.
Nema znakova da iranski režim pada ili da se njegovo dugo potlačeno i nasilno zlostavljano stanovništvo buni protiv njega.
Pokušava naplatiti cijenu za rat koji su svijetu donijeli Trump i Netanyahu, a koju nitko od njihovih prijatelja ne želi platiti. Tako se pobjeđuje supersila.
Tjedna analiza Zorana Metera: Tinta se nije osušila na dokumentu o Odboru za mir na Bliskom istoku, a već kaos
