Postoji jedna stara priča o zlatnoj guski. Ona koja odjednom donosi previše jaja i prestaje ih nositi.
Na jadranskoj obali, ova priča se odvija u beton, lukobrani, luke, armirano-betonskim konstrukcijama i apartmanskim blokom koji zaklanja pogled — i smisao — cijelog mjesta.
Logika kapitala koji se sliva u nekretnine na obali naizgled je jednostavna: zemlja je ograničena, potražnja raste, cijene idu gore. U takvom okviru, svaki kvadrat neizgrađenog prostora izgleda kao propuštena prilika. Investitor koji gradi apartmane u Opatiji, hotele u Ićićima ili na rubu Cavtata ne griješi prema nekom apstraktnom okolišu — on racionalno slijedi signale tržišta. Problem nije u pohlepi kao moralnoj kategoriji. Problem je u kratkovidnosti kao strukturnoj osobini kapitalističke logike kratkog roka.
Kapital ne uči iz degradacije prostora koji je napustio. Uči samo iz gubitka koji mu se vraća — i to tek kada više nema kamo otići.
Kapitalu ne smeta kada uništi ono što je činio prostor posebnim — ako se u međuvremenu već iselio. On ne ostaje s posljedicama. Ostaju lokalni stanovnici, ostaje degradiran krajobraz, ostaju prazni apartmani koji se iznajmljuju sve jeftinije jer je atraktivnost već erodirana.
Opatija je možda najrječitiji dokaz: nekada lječilište habsburškog plemstva, danas gusto zbijen zid fasada iz kojeg se jedva nazire more. Nije to slučajnost niti estetski neukus investitora. To je precizna logika kapitala koji maksimizira prinose u jednom vremenskom prozoru, a troškove externalizira — prebacuje ih na buduće vlasnike, na turiste koji dolaze s nižim očekivanjima, na opću atraktivnost destinacije. Ekonomisti ovo zovu negative externalities — ali ovdje je eksternalitet sam prostor.
Ićiće su bile mala, intimna uvala. Više nisu. Nisu je uništile prirodne sile, nije je uništio rat. Uništila ju je serija pojedinačno racionalnih odluka, svaka opravdana tržišnom logikom, a ukupno devastirajuća.
Svaki novi apartmanski objekt koji zakloni pogled prethodnom čini naredni projekt malo manje vrijednim — ali to je problem sljedećeg investitora, ne ovog.
U tome je srž bumeranga: kapital koji danas gradi bez obzira na sutra, nije nesvjestan posljedica — on je racionalno indiferentan prema njima. Profit je privatiziran, trošak je socijaliziran i odgođen. Cavtat još uvijek ima šansu ne postati ono što su već postale Opatija, Ičići i dobar dio Krvarnerske rivijere, Istra …. Ali ta šansa zahtijeva nešto što kapital sam od sebe neće proizvesti: kolektivnu odluku da prostor ima vrijednost koja se ne mjeri kvadraturom.
Bumerang pohlepe nije metafora pravedne kazne. On je mehanički opis: kada se potroše svi „nerazvijenosti“ prostori, kada svaka obala postane ista, kapital će se naći u situaciji gdje je sam sebi uništio tržište. Do tada, krajobraz će čekati.
Milo Miklaušić, kap.
