Talijanovo odricanje od reprezentacije ponovno otvara pitanje ranjivosti u sportu. Niki Lauda, Biles, Đoković, Falcao, Thorpe i drugi uče da strah nikada nije greška
Sportski heroj po prirodi je krhak, izložen šamaru sudbine koja nam se ne smije uvijek. Šampion se tu i tamo nagne naprijed da pogleda u ponor, samo da bi otkrio da je ponor u njemu samom. Naš prijatelj strah nam pravi društvo, u dobrim i u lošim vremenima. U tom smjeru ide i odustajanje Federica Chiese od reprezentacije. Nije mu se dalo, ali ne treba mu zamjeriti. Međutim, mora se razumjeti. Jer razumijevanjem njega, znat ćemo više nego što znamo. Zastao je na trenutak prije nego što se uključio, želeći sačuvati svoje zdravlje, uključujući i mentalno. U središtu sela nema crkve, sad tumaraju duhovi. Bit će vremena, ako vrijeme bude htjelo, da napravimo druge izbore, da krenemo u druge potjere, da pokušamo nove avanture. Chiesino odricanje ponovno povezuje nit one krhke ravnoteže koja se razvija između ambicije koju svaki sportaš gaji – a ona je pogonsko gorivo njihovog puta – kao i želje da se samome sebi dokaže da nas ništa ne može zaustaviti – Chiesa se vratio u reprezentaciju nakon dvije godine izbivanja – i sigurnosti da bol, umor, tjeskoba ostavljaju talog krhkosti u našim mislima da ne, ne ide. daleko. Da je ovo film Paola Sorrentina sada bismo svi morali u zboru vikati “Federico, nemoj biti razjedinjen”; ali sport priča druge priče i druge izazove, druge strahove i druge pukotine.
