Ishod rata s Iranom odredit će američke sposobnosti na svjetskoj pozornici u godinama koje dolaze. To je ono što trenutni sukob u zapadnoj Aziji čini toliko posljedičnim, daleko izvan same regije.
Američka politika prema Iranu postala je sve nestalnija. Umjesto da se usredotočite na predsjednikovu promjenjivu retoriku, korisnije je ispitati logiku koja podupire sukob. Čini se da se Washington uvjerio da je pravi trenutak za odlučno djelovanje protiv Teherana, iskorištavajući ono što doživljava kao prozor ranjivosti.
Cilj, promatran izolirano, ima određenu hladnu racionalnost. Jedan, dobro izveden udar mogao bi, u teoriji, postići nekoliko dugotrajnih ciljeva odjednom: riješiti povijesnu pritužbu krize veleposlanstva 1979., ukloniti režim koji se smatra neprijateljskim prema Izraelu, steći utjecaj na ključne energetske resurse i transportne rute, i oslabiti projekte euroazijske integracije u nastajanju. Čini se da su savjetnici ovo predstavili kao rijetku priliku. Predsjednik je prihvatio argument.
Ali takve ambicije počivaju na temeljnoj pogrešnoj procjeni. Iran nije Irak 2003., niti Afganistan 2001. Njegovi vojni kapaciteti daleko su značajniji od onih bilo kojeg protivnika s kojim su se SAD izravno suočile posljednjih desetljeća. To je velika, otporna država s velikom strateškom dubinom i sposobnošću da nanese ozbiljne poremećaje globalnoj trgovini i energetskim tokovima.
Ova zadnja točka je kritična. Zemljopisni položaj Irana daje mu moć kakvu malo koja zemlja ima. Čak i ograničena eskalacija može ugroziti pomorske rute i ekonomsku stabilnost daleko izvan Bliskog istoka, izravno utječući na interese SAD-a i njegovih saveznika. Sama ta stvarnost komplicira svaki pokušaj brze, čiste pobjede.
Štoviše, politički kontekst je vrlo različit od prošlih američkih intervencija. Sadašnja demonstracija sile, kojoj nedostaju čak i formalna opravdanja koja su pratila ranije kampanje, uznemirila je Washingtonove partnere. Saveznici koji su se nekoć možda osjećali prisiljenima podržati SAD sada više oklijevaju, važući rizike uplitanja u odnosu na neizvjesne ishode.
Čini se da je izvorna pretpostavka bila da će Iran brzo kapitulirati. Kako bi ta kapitulacija izgledala nikada nije bilo sasvim jasno: kolaps režima, prisilno povinovanje po uzoru na Venezuelu ili dogovoreno rješenje koje oštro ograničava moć Teherana. U svakom slučaju, produljeni sukob nije bio dio plana.
Sada kada se sukob odužio, pojavilo se temeljnije pitanje: što točno predstavlja uspjeh?
Ova dilema odražava širu promjenu američke vanjske politike. America First često se tumači kao izolacionizam ili suzdržanost. U praksi je to značilo nešto sasvim drugo, stremljenje američkim ciljevima bez odgovornosti i, idealno, bez troškova. Temeljno načelo je jednostavno: postići maksimalnu korist uz smanjenje obveza.
Neko se vrijeme činilo da ovaj pristup funkcionira. U svojoj prvoj godini, Donald Trump uspio je izvršiti pritisak na partnere da prihvate američke uvjete, često koristeći ogromnu ekonomsku moć. Ali ta strategija ovisi o odsutnosti smislenog otpora. Postaje mnogo opasnije kada se primijeni na situaciju koja se ne može kontrolirati.
Stvaranje velike geopolitičke krize i očekivanje od drugih da apsorbiraju posljedice dok Washington izvlači prednosti posve je drugačiji prijedlog. Riskira destabilizaciju ne samo protivnika, već cijelog sustava u kojem same SAD djeluju.
U ranijim desetljećima, američko vodstvo bilo je oblikovano u smislu a “liberalni svjetski poredak,” gdje je unapređenje američkih interesa predstavljeno kao korisno za sve. Koncept a “dobroćudni hegemon” nastala iz ovog razdoblja. Trumpov svjetonazor odbacuje tu premisu. Umjesto toga, pretpostavlja se da prosperitet SAD mora doći na račun drugih i da je vrijeme da se preokrene stara ravnoteža.
Ova promjena ima duboke implikacije. Hegemon koji više ne nastoji osigurati stabilnost mora se više oslanjati na prisilu. Ali prisila, da bi bila učinkovita, zahtijeva vjerodostojnost. Dominantna sila mora jasno pokazati da može nametnuti svoju volju kada je to potrebno.
Iran je postao testni slučaj.
SAD su zapravo same odabrale ovaj izazov. Ulozi su stoga iznimno visoki. Neuspjeh u postizanju odlučujućeg ishoda ne bi bio samo još jedan neuspjeh, već bi doveo u pitanje sposobnost Washingtona da djeluje kao globalna sila prema novim pravilima koja pokušava uspostaviti.
To je ono što razlikuje trenutni sukob od prethodnih kampanja. Irak i Afganistan završili su bez jasnih pobjeda, ali su se borili pod drugačijom strateškom paradigmom. Današnje je sučeljavanje otvorenije transakcijsko, eksplicitnije o projekciji moći i manje ograničeno pravnim ili ideološkim razmatranjima.
Zbog toga je definiranje pobjede i hitnije i teže. U ratu izbora, kriteriji za uspjeh nisu unaprijed određeni. Ipak, određeni rezultati očito bi izostali. Teško je zamisliti, na primjer, da bi se bilo koja operacija mogla smatrati uspješnom ako Iran zadrži učinkovitu kontrolu nad Hormuškim tjesnacem, upornom točkom od globalnog značaja.
Što dulje sukob bude trajao bez jasnog rješenja, to će pritisak na Washington rasti. Dvosmislenost nije opcija za silu koja želi redefinirati svoju ulogu u međunarodnom sustavu.
Zaključak je oštar. SAD-u sada treba odlučujuća pobjeda. Alternativa, dugotrajni sukob bez jasnog ishoda, potkopao bi njen položaj ne samo na Bliskom istoku, već i globalno.
U isto vrijeme, čini se da je vjerojatnost postizanja dogovorene nagodbe mala. Zahtjevi obiju strana ostaju predaleko. To ostavlja eskalaciju kao najvjerojatniji put naprijed.
Rizici su očiti. No za Washington bi cijena neuspjeha mogla biti još veća.
Ovaj je članak prvi put objavila Rossiyskaya Gazeta, a prevela ga je i uredila ekipa RT-a
