Vučićev rat protiv Hrvatske samo je alibi: U tajnosti priprema nešto što će izazvati veliki potres

Da su odnosi između Hrvatske i Srbije na klimavim nogama ponajprije zbog niza otvorenih pitanja iz Domovinskog rata, nije nikakva novost. Nije nov ni način na koji s hrvatskim kolegama komunicira srpski predsjednik Aleksandar Vučić, koji u svim većim krizama u svojoj zemlji kojima se u pitanje dovodi njegova opstojnost pronalazi vanjske neprijatelje. Srpskom narodu koji živi na reality programu i zadrugama putem medija koji egzistiraju na Vučićevim jaslama nije teško plasirati priču o hrvatskom neprijatelju i graditi budućnost na novim napetostima.

Ovaj put Vučić je u svojem nadaleko poznatom stilu izjavio da Srbija raspolaže razornim hipersoničnim raketama, tzv. Zagrepčankama, kako su ih prozvali njemu bliski mediji, koje služe kao napadačko oružje. Dodao je i kako strahuje od vojnog saveza Hrvatske, Albanije i Kosova, ne odbacujući mogućnost njihova napada na Srbiju. “Mi imamo značajan broj tih raketa i imat ćemo ih još više”, rekao je Vučić, objasnivši potom da je riječ o raketama razorne moći CM-400 koje mogu gađati ciljeve na udaljenosti do 200 i 400 kilometara.

Tako on svoju zemlju, kako je rekao, priprema za napad Zagreba, Tirane i Prištine. No Hrvatska je u tome Vučiću, čini se, najveći problem jer je, prema njegovu viđenju, izravno sudjelovala u organizaciji studentskih prosvjeda u Srbiji. Pitanja o Vučićevim istupima nisu zaobišla ni našeg predsjednika Zorana Milanovića, koji je srpsku nabavu raketa nazvao njihovom suverenom odlukom.

Obrambena suradnja

“Moram priznati da ne znam što žele postići s tom vrstom naoružanja. Oni dosta troše. Bog te pitaj odakle sva ta sredstva dolaze i je li sve plaćeno”, rekao je među ostalim Milanović, nazivajući Vučićeve izjave neobičnima i podsjetivši da je srpskog predsjednika već upozorio da nikakav memorandum Hrvatske, Albanije i Kosova o suradnji u području vojske ne predstavlja vojni savez. “To je poprilično zanimljiv čovjek. Kako da napadnemo? Čime? Mi nemamo vojsku za to“, poručio je Milanović. Poruku za Vučića imao je i premijer Andrej Plenković, koji je objasnio da se mi kao država ne bavimo unutarnjim pitanjima Srbije, referirajući se time na optužbe o umiješanosti u prosvjede u Srbiji.

Polemika se na tome nije zaustavila jer je Vučić ubrzo odgovorio Milanoviću. “Nisu oni nama samo određivali sudbinu kako i što bi se u Srbiji trebalo događati. Ako im se to sviđa, onda smo dobri, a ako im se ne sviđa, onda smo loši. Oni bi nam određivali što ćemo govoriti”, rekao je Vučić, uz opasku da kao srpski predsjednik neće dopustiti da mu hrvatski predsjednik određuje što smije reći. Naglasio je da Srbija ne želi sukobe, no da će biti spremna braniti se ako bude potrebno.

Da priča o Vučiću bude do kraja zanimljiva, tijekom međunarodnog summita o umjetnoj inteligenciji u New Delhiju on je potvrdio da je razgovarao s premijerom Plenkovićem, rekavši da mu je šef hrvatske vlade dao do znanja kako suradnja Tirane, Zagreba i Prištine nije usmjerena protiv Srbije. Plenković je tada eliminirao srpske strahove vezane uz obrambenu suradnju Hrvatske, Albanije i Kosova. Samo nekoliko tjedana nakon tog susreta Vučić ponovno zvecka oružjem i poručuje svojim sugrađanima da se ne moraju brinuti jer Srbija ima dovoljno snage za sva ta tri entiteta.

Pravi krkani

“Možete mirno spavati, Srbija ima snage da sačuva suverenitet, integritet”, poručio je Vučić. O tim izjavama srpskog predsjednika te o oružju kojim Srbija raspolaže premijer Plenković već je izvijestio hrvatske partnere u NATO-u. Međutim, u njegovim redovima smatraju da je Vučićeva retorika pucanj u prazno i podsjećaju da je u Srbiji u jeku kampanja za lokalne izbore koji su za Vučića od presudne važnosti. Značajnim, pa možda i značajnijim od Vučićevih istupa, u Vladi smatraju istupe predsjednika Milanovića koji je, komentirajući otkriće da Srbija posjeduje balističke rakete, izjavio kako Hrvatska nema interesa napadati Srbiju, otkrivajući pritom da imamo 17.000 vojnika. To je izazvalo burne reakcije u Ministarstvu obrane, iz kojega su se obrušili na Milanovića poručivši da je otkrivanje podataka o broju vojnika u oružanim snagama izdaja.

Kao što nije ostao dužan Vučiću, tako Milanović nije ostao dužan ni HDZ-ovu ministru obrane Ivanu Anušiću. “Ispada da je Ivan Anušić mjesecima tajio od predsjednika Vlade činjenicu da Srbija ima određenu vrstu oružja, što je jako važno. Tu treba zastati jer onda bismo valjda s tim saznanjem i mi u svojim nabavama prilagodili svoju orijentaciju pa nabavili, recimo, proturaketne sustave i protuzračnu obranu. Umjesto proturaketnih sustava, mi najprije kupujemo tenkove, kao pravi krkani”, rekao je Milanović, dok su iz njegova ureda podsjetili kako su podaci o broju pripadnika OSRH javno objavljeni i dostupni u Godišnjem izvješću o obrani za 2024. koje je pripremao MORH, a osobno potpisao ministar obrane. Nema, dakle, sumnje da Milanović i ovim serijalom istupa pokazuje neobičnu sposobnost proizvodnje kontroverzija, što se moglo primijetiti i onda kada se javno svađao s dužnosnicima Izraela, i sada kada polemizira sa Srbijom i ministrom Anušićem. Na Milanovićevu provokativnu tvrdnju da je ministar Anušić zatajio premijeru informaciju o novim raketama kojima raspolaže Srbija odmah je reagirao Plenković.

U ponedjeljak, nakon sjednice Predsjedništva i Nacionalnog odbora HDZ-a, izjavio je da Milanović, očito, želi stvoriti temu od nečega što nije tema te da predsjednik zna isto što zna i on. Rekao je to s dozom prezira, a onda ozbiljnim tonom dodao: “Bit ću zadnji koji će na javnim događajima govoriti o stvarima koje su privilegirane informacije državnog vrha.” Premijer je najavio da će predsjedniku Republike uputiti inicijativu za sazivanje sjednice Vijeća za obranu. “Mislimo da ima previše tema o kojima barem možemo razgovarati”, rekao je, ali i sarkastično napomenuo da od tog sastanka zapravo ne očekuje ništa: “Očito se ni o čemu nećemo složiti jer ipak imamo predsjednika Republike koji sve ove godine vodi prorusku, antiukrajinsku, anti-NATO politiku, anti-EU politiku, a u zadnje vrijeme je krenuo u antiizraelsku politiku.”

Imidž zaštitnika

Upućeni smatraju kako broj vojnika u Oružanim snagama nije neki posebno osjetljiv, pa ni zaštićen podatak jer se on, uz ostalo, službeno prijavljuje i međunarodnim organizacijama. S druge strane, dio vojnih stručnjaka zagovara Anušićevu tezu o klasificiranom podatku. U dokumentima koji su javno dostupni to pitanje, čini se, nije u cijelosti regulirano. U Pravilniku o tajnosti podataka obrane spominju se klasificirani podaci razvrstani u kategorije “vrlo tajno”, “tajno”, “povjerljivo” i “ograničeno”.

No riječ je uglavnom o konkretnim dokumentima, a ne o općenitim informacijama kao što je broj vojnika što ju je iznio Milanović, kojega su u MORH-u proglasili izdajnikom iako su i sami u Godišnjem izvještaju o obrani, koji Vlada redovito dostavlja Saboru na temelju Zakona o obrani i koje je javno dostupno, naveli broj pripadnika Oružanih snaga. Za priču o sukobu s Vučićem broj pripadnika Oružanih snaga manje je važan, smatraju oni koji su dobro upoznati s temom. Po njihovu mišljenju, srpski predsjednik trenutno pokušava izgraditi imidž zaštitnika Srbije i srpstva.

Tu, međutim, nije riječ o pripremi rata protiv Hrvatske, nego, lako je moguće, o pripremi novih akcija protiv Kosova u slučaju da Amerikanci i Europljani odande povuku svoje snage, a Turska ne reagira pravodobno. Kada je posrijedi sporazum između Hrvatske, Albanije i Kosova, treba znati da to nije nikakav savez za napad na Srbiju, nego dogovor o akademskoj i razvojnoj suradnji. Riječ je o mini sporazumu kojim se te zemlje nastoje snažnije pridružiti tržištu na nekim budućim natječajima, pri čemu treba imati na umu da Hrvatska na taj način surađuje i s Nizozemskom i Litvom. Moglo bi se stoga zaključiti da se Vučićev sukob s hrvatskim političarima odvija u sjeni pokušaja modernizacije Hrvatske vojske, na što je njegova Srbija odgovorila kineskim raketama.

Isti stil

Poznavatelji politike Aleksandra Vučića zaključuju kako iza njegovih najnovijih istupa i zaoštravanja retorike prema Hrvatskoj stoji nekoliko motiva. Nije tajna da Vučić uglavnom Hrvatsku napada kada želi skrenuti pozornost s domaćih, srpskih, problema kao što je inflacija. Kreiranjem vanjskih neprijatelja nastoji homogenizirati svoje biračko tijelo, jer ga uskoro čekaju lokalni izbori. Takvim nastupima on ujedno pokazuje geopolitičko balansiranje, jer dok Hrvatska svoju vojsku modernizira po NATO-ovim standardima nabavom aviona Rafale i helikoptera Black Hawk, Vučić parira nabavom kineskog i ruskog oružja, a tvrdnje o osovini Zagreb – Tirana – Priština služe mu kao paravan za daljnje naoružavanje Srbije i jačanje veza s Kinom.

Problem je u Srbiji uvijek i pitanje Kosova. Hrvatska potpora neovisnosti Kosova i suradnja s tamošnjim sigurnosnim snagama za Beograd je stalna točka prijepora pa ni Vučić ne propušta priliku da Hrvatsku prikaže kao ključnog saveznika premijera Albina Kurtija, čime argumentira svoju čvrstu politiku prema Kosovu u očima srpske javnosti. U ovom specifičnom trenutku u kojem se Vučić odlučio sukobiti s neusporedivo boljim govornikom, hrvatskim predsjednikom Milanovićem, primjetno je da se obojica koriste istim populističkim komunikacijskim stilom, kojim se međusobno hrane. Koliko Milanovićevi napadi koriste Vučiću, toliko Vučićevi napadi koriste Milanoviću.

Dok Vučić na Milanovićevoj retorici Hrvatsku prikazuje kao agresivnu i nestabilnu državu, Milanović nastavlja graditi svoj liderski imidž na desnom političkom spektru, što bi mu dugoročno moglo biti od koristi ako se nakon isteka predsjedničkog mandata odluči aktivirati u stranačkoj politici s vlastitom nezavisnom listom. Vučiću je, naravno, u svemu tome interes diskreditirati Hrvatsku pred međunarodnom zajednicom, zato i povezuje SOA-u s prosvjedima u Srbiji. Na taj način našu zemlju pokušava predstaviti kao faktor nestabilnosti koji se miješa u tuđe unutarnje stvari, što Plenković po svaku cijenu pokušava otkloniti koristeći se uz ostalo i svojim međunarodnim utjecajem.

Nerealne optužbe

Napadi na Hrvatsku Vučiću služe i za pokušaj kriminalizacije domaće oporbe jer se svaki prosvjed u Srbiji u prorežimskim medijima ionako predstavlja kao djelo stranih plaćenika i ustaških agenata, što dijeli tamošnje društvo i guši svaki pokušaj demokratskog dijaloga. Nastojeći diskreditirati Hrvatsku, Aleksandar Vučić, smatraju upućeni, koči srpski put prema Europskoj uniji pa su i njegove optužbe protiv Hrvatske za planiranje vojnih napada u Bruxellesu doživljene kao destruktivne i nerealne.

Kako god da Bruxelles doživljava Srbiju, u Beogradu je fokus stavljen na opasnosti iz Zagreba i to se koristi kao argument za trošenje ogromnih proračunskih sredstva na nabavu oružja, umjesto da se taj novac usmjeri na zdravstvo ili obrazovanje. No Vučić svoje troškove opravdava nužnom obranom od agresora. U opravdanju mu se, naravno, pridružuju mediji. Napadi na Hrvatsku idealni su za tabloidnu propagandu kojom se održava visok stupanj nacionalne mobilizacije, dok u sjeni ostaju stvarni ekonomski problemi poput visoke inflacije i pada životnog standarda dijela stanovništva. Za Vučića je ovaj sukob alat za očuvanje vlasti, a Srbiji on donosi nastavak nestabilnih odnosa s Hrvatskom, u kojoj nestabilan odnos odnedavno imaju Anušić i Milanović, pri čemu Milanović svojim istupima pokušava učvrstiti rejting.

Pokušava se uživjeti u ulogu zaštitnika nacionalnih interesa, što je, uostalom, i bila okosnica njegove kampanje na predsjedničkim izborima. Još mu je važnije da u polemici s Anušićem prikaže javnosti da je on, predsjednik, taj koji dominira u obrambenim pitanjima. To se moglo vidjeti i prije nekoliko dana, kada je donio odluku o povlačenju hrvatskih vojnika iz misija u Iraku i Libanonu bez prethodnog dogovora s Vladom, što mu je Anušić i javno zamjerio.

Spavate li mirno, @AndrejPlenkovic i @ivananusic12? Kako napreduje suradnja sa strateškim partnerima u izgradnji najjače sile od Njemačke do Grčke?

Na slici je srpski MiG-29 opremljen kineskim nadzvučnim raketama zrak-zemlja CM-400AKG dometa oko 400 km. Navodno su već dobile… pic.twitter.com/KYzPvLxzaG

— OSINT HR 🇭🇷 (@OsintHr) March 9, 2026

Tajnost informacija

Sukob s Anušićem Milanović iskorištava kako bi, uz ostalo, nametnuo vlastitu viziju vanjske politike, pri čemu ističe protivljenje vojnoj suradnji s Izraelom, a onda i Ukrajinom. Žestoki napadi na izraelsko vodstvo i kritika Anušićeva posjeta toj zemlji koriste mu za distanciranje od HDZ-ove politike koja je, prema onome što Milanović plasira u javni prostor, podložna stranim centrima moći. U retoričkom obračunu s Beogradom Milanović se pak pozicionira kao jedini političar koji Vučiću odgovara bez rukavica, što je svakako plus u očima dobrog dijela javnosti. Optužujući Anušića da je Plenkoviću tajio podatke o srpskim raketama, Milanović, po svemu sudeći, udara ispod pojasa.

Odnos između Plenkovića i ministra obrane prikazuje kao neiskren, a pritom sugerira i da je Anušić nesposoban. Sukobi tog tipa u svakom slučaju produbljuju nefunkcionalnost sustava obrane, a onda i diplomacije. Milanović time jača vlastitu biračku bazu koja cijeni čvrstu ruku. Hrvatska strana i vojni stručnjaci s kojima smo razgovarali upozoravaju da ovakve srpske nabave naoružanja svakako potiču opasnu regionalnu utrku u naoružanju, dok je Milanović s druge strane upozorio na tajnost informacija o raketama i otvorio pitanje koliko se zapravo zna o stvarnim vojnim kapacitetima susjeda.

Usporedba srpskih raketa i postojećih kapaciteta HV-a sugerira da je posrijedi značajna promjena u vojnoj ravnoteži regije, prije svega zbog prelaska s obrambenih na napadačke sustave, tvrde upućeni, objašnjavajući da srpski MiG-ovi s ovom novom opremom mogu gađati Zagreb, pa čak i Split, dok se nalaze u zračnom prostoru Srbije. Istovremeno, Rafalei u Hrvatskoj opremljeni su raketama MICA dometa 80 km za borbu u zraku i sustavom AASM Hammer za precizne napade na zemlji dometa 50 do 70 kilometara. Premda vrlo precizne, one su oružje kraćeg i srednjeg dometa u usporedbi sa srpskim, odnosno kineskim raketama.

Strateški udar

Nabava spomenutih raketa primjer je strategije A2/AD – uskraćivanja pristupa i područja, a cilj je odvratiti protivnika prijetnjom uništenja strateških ciljeva kao što su mostovi, zapovjedna mjesta i luke s velike udaljenosti. HV se pak primarno orijentirao na modernizaciju zrakoplova pa Hrvatska ne raspolaže raketom takvog dometa koja se ispaljuje iz zraka. Umjesto toga, oslanjamo se na višenamjensku uporabu Rafalea koji možda jesu tehnološki napredniji od MiG-ova, ali nose oružje kraćeg dometa.

Hrvatska nema sustav protuzračne obrane dugog dometa koji bi moga presresti hipersonične rakete, a nabava sustava srednjeg dometa Mistral i planirani sustav srednjeg odnosno dugog dometa još su u fazi implementacije. Za to vrijeme Srbi su nabavili kineski FK-3 s dometom od sto kilometara koji pruža snažnu zaštitu njihova zračnog prostora. Premda Srbija ima rakete većeg dometa, Rafalei su generacija ispred MiG-a 29 kada je riječ o radaru, elektroničkom ratovanju i niskoj uočljivosti. Svemu tome unatoč, Srbija je nabavom CM-400AKG stekla sposobnost strateškog udara koji Hrvatska trenutno ne može neutralizirati vlastitim sustavima obrane.

To je značajan izazov i za Anušića, kojega je Milanović već optužio za netransparentnost i skrivanje raketa. Postojeća situacija iziskuje snažniji pritisak na proračun i hitne nabave koje će uključivati modernizaciju protuzračne obrane jer će za se svako daljnje kašnjenje na ovom polju odgovornost tražiti od Anušića. Vučić nije lud, kažu upućeni i dodaju da je riječ o spin-majstoru velikosrpske politike koji izmišlja ugroženost kao alibi za vlastite postupke. Kada optužuje Hrvatsku da planira napad na Srbiju, Vučić možda projicira vlastite misli i želje na našu zemlju, što bi za Hrvatsku morao biti alarm.