Stručni suradnik spec. pol. Bruno Rukavina objavio je znanstveni članak u Zborniku radova 3. međunarodne znanstveno-stručne konferencije Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država. Glavni cilj znanstvenog članka je istražiti iseljeništvo kao dimenziju vanjske politike modificirajući i nadograđujući vanjskopolitičke modele i strategije suodnošenja s iseljeništvom. Rezultat istraživanja je mapirana vanjskopolitička strategija prema iseljeništvu koja se sastoji od četiri aspekta: poznavanje iseljeništva, identificiranje ciljeva i kapaciteta, izgradnja povjerenja i mobilizacija dionika.
Uvod
Svaka država ima nekoliko vanjskopolitičkih dimenzija, a vrlo značajna je iseljeništvo (ili dijaspora, koji su sinonimi), odnosno vanjskopolitičko djelovanje prema građanima izvan domovine. Što je iseljeništvo određene države veće, ono postaje značajnija dimenzija vanjske politike i može imati različite utjecaje, naročito u državi domaćina. Iseljavanje s prostora današnje Republike Hrvatske događa se u ponavljajućim ciklusima tijekom nekoliko stoljeća, stoga je iseljeništvo s njihovim potomcima vrlo važna dimenzija hrvatske vanjske politike, što pak čini ovu dimenziju i samu temu istraživanja izuzetno relevantnom.
Uz navedeno, relevantnost teme povećava činjenica svojevrsnog demografskog sloma kroz koji Republika Hrvatska trenutačno prolazi, a upravo povratak iseljenika može biti jedna od metoda kako prevladati demografske izazove. Nadalje, iseljeništvo se može gledati kao politički, ekonomski i kulturni most između dvije države koji otvara vrata različitim međudržavnim inicijativa, što je naročito relevantno u trenutačnom stanju međunarodnih odnosa koje karakteriziraju različiti sukobi. Ovim istraživanjem doprinosi se boljem razumijevanju: 1) iseljeništva kao aktera u međunarodnim odnosima; 2) promijenjenog konteksta trenutačnog iseljeništva Republike Hrvatske i unutarnjih političkih prepreka za suradnju s iseljeništvom; 3) iseljeništva kao posebne dimenzije vanjske politike. Glavni cilj ovo istraživačkog članka je kroz politološku analizu dokazati važnost iseljeništva te izvući glavne lekcije ili javno-političke preporuke (policy recommendations) za institucije Republike Hrvatske kroz mapiranje vanjskopolitičke strategije prema iseljeništvu.
Dosadašnja istraživanja iseljeništva su metodološki bila pretežito kvalitativna, ako se proučava vanjska politika ili iseljeništvo u međunarodnim odnosima, dok su se kvantitativne metode češće koristile u istraživanjima koja pokazuju sastav ili strukturu iseljeništva određene države. Ovaj znanstveni rad kombinira obje metode, odnosno analizira i pokazuje sastav kretanja iseljeništva analizom kvantitativnih dostupnih podataka o iseljeništvu Republike Hrvatske, a kvalitativne metode se koriste za istraživanje teorijskog aspekta iseljeništva u međunarodnim odnosima i politološke analize vanjskopolitičkih aktivnosti usmjerenih prema iseljeništvu.
„Riječ o kombinaciji višestrukih metodoloških praksi, analitičko-istraživačkih alata i tehnika obrade empirijskih podataka kao strategije koja svakom istraživanju dodaje strogost, širinu složenosti, bogatstvo i dubinu“ (Rukavina 2024: 3) (Denzin 2012: 82) (Flick 2007: 7-10). Metodološki članak se vodi „linearnim modelom procesa istraživanja koji je podijeljen u sljedeće faze: teorijska specifikacija i formuliranje istraživačkih pitanja, specificiranje podataka, analiza podataka te njihovo objavljivanje“ (Burnham i dr. 2006: 39). Općenito se u radu koristi kvalitativna metoda istraživanja, kroz analizu koja „obuhvaća znanstvene knjige i članke, institucionalne, službene, političke te administrativne dokumente, kao i druge dokumente u kojima se nalaze informacije potrebne za dokazivanje pojedinih argumenata“ (Corbetta 2022: 222-234). Članak je multidisciplinarne naravi, te povezuje različite discipline društvenih znanosti, poput politologije, ekonomije, povijesti, demografije, sociologije i drugo. Holističko-eklektički metodološki pristup istraživanju omogućava teorijsko definiranje iseljeništva u međunarodnim odnosima, kontekstualizaciju trenutačnog stanja hrvatskog iseljeništva te mapiranje vanjskopolitičke strategije prema iseljeništvu.
Ugledni medij savjetovao Trumpu da počne pregovore s Iranom: ‘Nije postigao rezultate’
Iseljeništvo (dijaspora) u međunarodnim odnosima
Etimološki, riječ dijaspora (iseljeništvo) dolazi iz grčkog jezika od riječi spiero – sijati i dia – preko. Ona se u Antičkoj Grčkoj upotrebljavala za migrante i kolonizatore koji su otišli iz grčkih polisa (Anteby-Yemini i Berthomière 2005: 262). „Pojam dijaspora doslovno znači raspršenost“ (Khara 2020: 12). Povijesno se termin dijaspora „koristio za označavanje disperzije Židova u države izvan Palestine nakon babilonskog sužanjstva. Od kasnog dvadesetog stoljeća, pojam dijaspore koristi se za opisivanje bilo koje etničke populacije koja živi u državama koje nisu njihove povijesne domovine“ (Khara 2020: 12) (Sheffer 2003: 32-34) (Kavish 2014: 6).
Danas se termin dijaspora ili iseljeništvo koristi za opisivanje kolektivnog iseljenog stanovništva u drugoj državi, neovisno o vrsti iseljenika (Safran 1991: 83). Dijasporu se može definirati kao iseljeno stanovništvo (pod određenim pritiskom), na nekoliko različitih mjesta, izvan izvorne domovine i direktnog susjedstva, koje je integrirano u novo društvo (ali ne i asimilirano) i koje posjeduje identitetsku svijest i sjećanja o domovini te ih prenosi na nove generacije (inter-generacijska identitetska transmisija). Takve raspršene grupe sačuvale su izvorne društvene odnose, organizirane su i umrežene u novoj državi, te kroz različita udruženja i asocijacije ostaju autonomna društvena formacija koja često može lobirati i zagovarati različite inicijative za države podrijetla (Bruneau 2009: 36-37).
Kao termin dijaspora je postao popularan koncept u drugoj polovici 20. stoljeća, a naročito u 21. stoljeću i za to postoje tri glavna razloga: 1) termin koriste sami migranti gradeći simboličku kolektivnu identitetsku vezu s drugim pripadnicima dijaspore; 2) nove generacije dijaspore koje su rođene izvan domovine postaju aktivnije u očuvanju svog identiteta prema domovini kroz kolektivnu zajednicu iseljeništva; 3) proces globalizacije koji omogućava efikasniju i lakšu komunikaciju s domovinom ili kroz transnacionalno umrežavanje iseljenika, ponekad „izbjegavajući nacionalne i međunarodne institucije koje povezuju primajuća nacionalna društva i nacionalna društva porijekla“ (Božić 2001: 117-118). Još jedan razlog rasta utjecaja termina dijaspore, o kojem se ne govori u drugim istraživanjima, je politološki proces re-nacionalizacije dijaspore, odnosno utjecaj života u dijaspori na promjenu političko-identitetskih stavova iseljenika. Ako se pojedinac nađe izvan svoje matične države, čak ako u njoj nije imao jak nacionalni identitet, povećava se razina identifikacije s državnom/nacionalnom zajednicom iz koje je otišao.
Proces i potreba za stvaranjem zajednica je duboko usađena u ljudska bića zato se ovaj proces može nazvati dijasporizacija pripadnika iseljenih zajednica. Ovaj proces dobiva akceleraciju s de-teritorijalizacijom kulture, odnosno „osjećaju pripadnosti raznim zajednicama, unatoč tomu što ne dijele teritorij sa svim ostalim članovima“ (Mesić 2002: 18). U današnjem svijetu digitalizacije, naročito nakon pandemije Covid-19 virusa, proces de-teritorijalizacije će se nastaviti i tako će potencijalno utjecati na daljnje širenje iseljeničkih identiteta, jer, iako je pandemija u određenoj mjeri usporila iseljavanje, nema dokaza da je usporila identifikacijski proces dijasporizacije. Upravo suprotno, s većim osjećajem straha i nesigurnosti u međunarodnim odnosima, pojedinci će tražiti sigurnost povezujući se s pripadnicima svoje zajednice u pridošloj državi, a neki se odlučuju na repatrijaciju, povratak u svoje države iz kojih su odselili. Zanimljivo politološko-sociološko istraživanje u budućnosti je komparativna analiza hrvatskih iseljenika koji su se odlučili na povratak i stranaca koji se doseljavaju i postaju dijaspora u Hrvatskoj.
Iran tvrdi da mobilizira milijun vojnika kao pripremu za moguću invaziju
Različiti kriteriji se koriste kako bi se uspostavila tipologija iseljeništva. Po Shefferu tri kriterija moraju biti ispunjena da bi se moglo govoriti o dijaspori: 1) održavanje vlastitog kolektivnog identiteta iseljenih ljudi; 2) postojanje određene unutarnje organizacije (drugačije od one u državi podrijetla i u državi domaćinu); 3) značajni (stvarni/konkretni) kontakti s domovinom (Sheffer 2003: 47-73) (Anteby-Yemini i Berthomière 2005: 263). Safran i Cohen daju još preciznije kriterije pri svom određivanju dijaspore, koji uključuju: 1) osobe, ili njihove pretke, koji su raseljeni iz određenog izvornog središta u dvije ili više periferne strane regije; 2) zadržavaju kolektivno sjećanje, viziju ili mit o njihovoj izvornoj domovini (njezinom fizičkom položaju, povijesti i dostignućima); 3) vjeruju da nisu u potpunosti dio novog društva domaćina i stoga se osjećaju djelomično otuđeno ili izolirano; 4) svoju pradomovinu smatraju svojim istinskim, idealnim domom i mjestom u koje se oni ili njihovi potomci trebaju vratiti (kad uvjeti budu prihvatljivi) ili je ponovno stvoriti; 5) vjeruju da bi trebali, zajednički i predano raditi na održavanju (ili obnavljanju) prosperiteta i sigurnosti izvorne domovine; 6) postoji poistovjećivanje i etno-komunalna svijest (identitet) prema izvornoj domovini, popraćena sa solidarnošću iseljene zajednice s drugim iseljenim zajednicama (Safran 1991: 83-84) (Cohen 1996: 515) (Kavish 2014: 6-7).
Za bolje teorijsko razumijevanje dijaspore u međunarodnim odnosima te izgradnju uspješne vanjske politike prema dijaspori, važno je istražiti kakva je pozicija dijaspore u teorijama međunarodnih odnosa. Tri su dominantne teorije međunarodnih odnosa, dvije dugoročno zastupljene: realizam i liberalizam te treća konstruktivistička teorija međunarodnih odnosa koja postaje popularna od kraja hladnog rata. Potonja, konstruktivistička teorija naglašava da su međunarodni odnosi utemeljeni na različitim društvenim konstrukcijama (ontološkom antifundacionalizmu) kao što su identiteti, naracije, priče, interpretacije, norme i hermeneutika.
Ključni akteri su individue i njihovi (kolektivni) identiteti. Stoga međunarodni odnosi nisu utemeljeni na nepromjenjivim državnim interesima i materijalnoj stvarnosti (vojska, ekonomija, veličina države, broj stanovništva), nego su fluidni, nepredvidljivi i temelje se na nematerijalnoj stvarnosti, poput identiteta. Razumijevanje svijeta međunarodnih odnosa, ne može se ostvariti polazeći od izvanjskog, racionalnog i općeg, nego o načinu na koji akteri interpretiraju i konstruiraju sliku svijeta i zato se „političko ne može razumjeti izvan subjektivnog“ (Jović 2016: 14). Nacionalni interes je utemeljen na izgradnji identiteta i različiti unutardržavni akteri imaju različite interese s obzirom na njihove identitete, koji su isto promjenjivi kao i državne (vanjske) politike što međunarodne odnose čini izrazito kompleksnima. Razumijevanje vanjskopolitičkih odluka i politika mora se temeljiti na analizama koje nadilaze materijalne interese, a u fokus stavljaju identitet i način kako se on gradi (Shain i Barth 2003: 458).
Konstruktivisti smatraju da dijaspora postoji kao akter i da može imati utjecaj na međudržavne odnose. Dijaspora je u interakciji s različitim strukturama (državama, organizacijama, međunarodnim društvima i drugo). Akteri oblikuju strukture, ali i struktura može postati akter i oblikovati druge aktere. „Ne stvaraju samo narodi države, nego i države stvaraju narode“ (Jović 2016: 23). Nacionalni identitet je promjenjiv i fluidan, naročito izvan nacionalnih okvira u dijaspori. Dijaspore se zato trude održati taj identitet, ponekad ne toliko iz razloga osobnih materijalnih dobiti, nego da ne izgube onaj subjektivni dio politike, sliku o sebi. „Dinamika nacionalnog identiteta može biti potaknuta od strane dijaspore i države kao aktera te može utjecati na vanjskopolitičke odluke. Ne smije se zanemariti niti potencijalna konstrukcija slike o dijaspori kao nečemu što je Drugo, različito od onog što je u matičnoj državi“ (Shain i Barth 2003: 459). Takva slika može se konstruirati u državi o dijaspori, ali i u dijaspori o državi. Stoga, dijaspore imaju motivaciju i priliku utjecati na procese izgradnje identiteta i kreiranja vanjske politike. „Normativne i idejne strukture mogu utjecati na identitet i interes, ali također ovise o dobroj praksi aktera. Konstruktivizam pomaže razumjeti aktivnosti međunarodne dijaspore utemeljene na identitetu“ (Khara 2020: 17).
EU dionice padaju! Lagarde: šok od rata s Iranom ‘izvan onoga što možemo zamisliti’
Liberalna teorija međunarodnih odnosa u fokusu ima pojedinca kojeg gleda na pozitivan/optimističan način, kao biće suradnje, dobrohotnosti i slobode. Mir u međunarodnim odnosima moguć je ako cijeli svijet postane demokratski, a svi ljudi slobodni. Izvor ratova i sukoba su neslobodni režimi poput diktatura i autokracija. Zato je važna sloboda kretanja, jer čovjek mora imati pravo svojom slobodnom voljom birati gdje želi živjeti. „Sloboda kretanja ne zaustavlja se na nacionalnim granicama nego ima univerzalni karakter te je pravo na putovnicu i slobodan prelazak granice postignuće liberalne epohe“ (Jović 2014: 36-45).
Liberalima država nije jedini akter u međunarodnim odnosima, nego su važne i međunarodne organizacije, nevladine organizacije i pojedinci. Dijaspora je isto akter u međunarodnim odnosima kao interesna grupa pojedinaca i u matičnoj državi i u državi domaćina te može djelovati kao faktor vršenja utjecaja u obje. Liberalima je vrlo važna dijaspora koja podupire i bori se protiv nedemokratskih režima kako bi oslobodili građane autokracija. Modus operandi djelovanja dijaspore „može biti putem donacija za razne projekte civilnog društva ili izravniji utjecaj kroz politički doprinos strankama i kandidatima po njihovom izboru“ (Shain i Barth 2003: 461). „Liberali zagovaraju načelo aktivnog pomaganja liberalnih i oslobodilačkih grupa unutar diktatorskih režima, potičući ih da se sami izbore za slobodu“ (Jović 2014: 47), u čemu dijaspora može odigrati važnu ulogu.
Dijaspora između demokratskih i liberalnih država može služiti kao čimbenik poboljšavanja odnosa, ekonomije i suradnje države domaćina i matične države, jer su, po vjerovanju liberala, pojedinci okrenuti suradnji, pomaganju i altruizmu. Na dijaspore se u liberalnoj teoriji može gledati kao interesne skupine, koje ostvaruju svoje interese izravnim načinima lobiranja i neizravnim pružanjem informacija institucionalnim akterima (Shain i Barth 2003: 462). „Dakle, međunarodna dijaspora je takav akter koji može povezati domaću i međunarodnu politiku“ (Khara 2020:16).
Realizam je povijesno dominantan pristup i teorija proučavanja procesa u međunarodnim odnosima. Glavni akteri anarhičnih međunarodnih odnosa za realiste su države koje nastaju kao jamac mira zbog pesimističke slike čovjeka, kao nesavršenog bića sklonog po prirodi činiti zlo drugima i vođen je emocijama kao što su zavist, pohlepa, ljubomora i mržnja (Jović 2013: 19). Države su unitarni akteri, u potrazi za moći, a osnovni cilj im je ostvarenje nacionalnog interesa. Međunarodne odnose moguće je predvidjeti, ako se uspješno detektiraju državni nacionalni interesi.
Zbog državnocentričnog gledanja na međunarodne odnose dijaspore nisu značajni akteri. Međutim, u (neo)realističkom analitičkom okviru, na dijaspore se može gledati kao na produžene matične države čija uloga može biti promicanje nacionalnih interesa matične države ili povećanje njene moći. Dijaspora može utjecati na vanjsku politiku države domaćina, kad su ciljevi politika dijaspore i njihove matične države u skladu s nacionalnim interesima države domaćina ili ih ne ugrožavaju (Papasotiriou 2000: 23-97).
Realisti imaju elitistički stav prema vođenju vanjske politike smatrajući da ju treba voditi profesionalna diplomacija. Takav zatvoreni stav prema kanalima komunikacije među državama, umanjuje ulogu dijaspore kao aktera. Nadalje, dijaspore mogu biti prijetnja nacionalnoj sigurnosti državi domaćina, ako ugrožavaju sigurnost i stabilnost, koji su realistima važniji od slobode. Očuvanje tradicije i nacionalnog identiteta pitanje je nacionalne sigurnosti jer je važno da drugi koji dolaze dijele vrijednosti njenih državljana. Zato „toleriranje manjina dijaspora drugih država ovisi o sigurnosnoj procijeni, a ne o načelu altruizma političke elite te manjine (dijaspora) koje doprinose stabilnosti i lojalne su većini nemaju razloga za strah“ (Jović 2013: 19-33).
Teorije međunarodnih odnosa pomažu razumjeti problematiku iseljeništva i njenu ulogu u međunarodnim odnosima. Međutim, esencija razumijevanja dijaspora nalazi se u istinskom praktičnom svijetu u sklopu kojeg se stoljećima događa iseljavanje iz područja današnje Hrvatske. Stoga sljedeći dio istražuje koja je struktura hrvatskog iseljeništva danas i koji su unutarnji izazovi Republike Hrvatske u izgradnji odnosa s iseljeništvom?
Tukididova zamka: Američka avantura u Iranu
Izvor:
Rukavina, Bruno (2026) Iseljeništvo kao dimenzija vanjske politike Republike Hrvatske. U: Perić Kaselj, Marina; Posavec, Kristina; Blazsetin, Vjekoslav: Zbornik radova 3. međunarodne znanstveno-stručne konferencije Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država. Institut za istraživanje migracija. str. 924-945. Dostupno na: https://imin.hr/2026/02/16/objavljen-zbornik-radova-radova-3-medunarodne-znanstveno-strucne-konferencije-migracije/?lang=hr (Pristupljeno 25.3.2025.)
