Jedna velika karijera počela je u malom Laduču pokraj Zaprešića. Početkom ‘80-ih godina prošloga stoljeća, nadareni „klinac” pojavio se u juniorima Crvene zvijezde i već sa 16 godina bio je prebačen u prvu momčad. Nastavio je dobro igrati i zabijati golove i među seniorima, pa se nije dugo zadržao u ondašnjem šestoligašu, „snimili” su ga veći klubovi, prepoznat je bio izvanserijski talent. I Renato Jurčec (59) se 1985. godine preselio u NK Zagreb.
U Kranjčevićevoj je zakoračio na veliku scenu i ostavio je dubok trag u hrvatskom nogometu. Nakon Zagreba, odijevao je dresove zaprešićkog Intera, pa Hajduka, Dinama (Croatije), Cibalije i Slavena Belupa, postigao je, prema službenoj statistici HNS-a, 85 prvenstvenih pogodaka i s Marijom Dodikom dijeli 12. mjesto na vječnom popisu najboljih strijelaca lige…
– Negdje su mi „ukrali” dva pogotka, po mojoj statistici imam 87 golova. No, ne mogu tu ništa napraviti, netko je „zaribao” u brojanju pogodaka – rekao nam je Jurčec na početku razgovora i prisjetio se početaka u Crvenoj zvijezdi:
– Zabio sam u prvoj seniorskoj sezoni u Laduču 26 golova, bio sam pozvan u amatersku reprezentaciju grada Zagreba, a primijetili su me i klubovi iz jačih liga. Najprije me zvao pokojni Ivan Laljak iz Inkera, ali odmah nakon toga dobio sam poziv NK Zagreb, kontaktirao me tadašnji „tehniko” kluba iz Kranjčevićeve Karlo Žagar i nisam previše dvojio. Bilo je to 1985. godine, trener je bio Stipe Kedžo, nedavno je, na žalost, umro, uz njega me vežu lijepa sjećanja i sigurno mi je mnogo pomogao na početku karijere. Teško sam, naime, proživljavao jake treninge, nije se bilo lako priviknuti na drukčiji tempo rada. Čak sam želio odustati i vratiti se u Laduč, no Kedžo je primijetio moje probleme i u jednom mi je trenutku rekao: „Renato, znam da ti je teško, ali nastavi raditi, sve ćeš to jednoga dana naplatiti”! I to mi je bio poticaj da nastavim i, eto, napravio sam dobru karijeru. U tim je formativnim godinama jako bitno da mladi igrač dobije takvu potporu kao što sam je ja dobio od Kedže, tko zna koliko je talenata odustao i propalo zato jer im nitko nije pomogao u tim važnim trenucima – kaže Jurčec.
I otišao je u Zagreb, koji je tada bio u trećoj, Međurepubličkoj ligi. I svašta je prošao s klubom iz Kranjčevićeve, osvajali su se naslovi prvaka, ali tri puta zaredom Zagreb je posrnuo u doigravanju za plasman u Drugu ligu. Užasan je to osjećaj kad jedna utakmica praktički odlučuje o cijeloj, do tada uspješnoj godini. A Zagreb je ispadao od petrinjske Mladosti, Šparte iz Belog Manastira i Bačke iz Bačke Palanke, godinu prije Jurčecova dolaska posrnuo je i u kvalifikacijama protiv Zadra…
– Bile si to velike traume, teško se bilo vratiti u normalu nakon takvih raspleta i praktički izgubljenih sezona. No, uvijek smo se uspijevali vratiti, imali smo dobru i mladu momčad, ali tek dolaskom u Kranjčevićevu sportskog Dražana Jerkovića i trenera Ive Šuška 1989. godine, ostvarili smo prave uspjehe. Ušli smo najprije u Drugu ligu, pa smo bili prvaci te Druge lige i izborili nastup u Prvoj, ali onda se država raspala, počeo je Domovinski rat i osnovana je Hrvatska liga. U kojoj smo tih prvih godina također imali značajnu ulogu – govori Jurčec.
Sjećamo se te Zagrebove generacije koja je u drugoligaškoj sezoni na uvijek neugodnim gostovanjima u Srbiji i Crnoj Gori izgubila samo jednu utakmicu, sudac ih je „masakrirao” u Budvi… Za Zagreb su tada igrali Gospić, Jurković, Kalapač, Čeko, Damir i Dražen Biškup, Župetić, Slato, Karoglan, Jurčević, Jurčec…
– Bila je to sjajna momčad, jedna od najboljih u kojoj sam ikada igrao i jedna od najboljih u povijesti Zagreba. Jurčević i ja bili smo strašan napadački tandem, Jura je bio prvi strijelac te Druge lige sa 26 golova, potom je otišao u Salzburg. U Zagrebu sam proveo osam godina, bio sam i kapetan momčadi i uvijek se rado sjetim tih dana…
A sad je Zagreb u petom rangu natjecanja, kako to komentirate?
– Ružno je to što se s klubom dogodilo posljednjih desetak godina. Ružno i neshvatljivo, nije mi jasno da se dopustila propast kluba kojeg su Zagrepčani voljeli. Zagreb bi morao biti barem u drugoj ligi, a ovo je sramota da tavori pri dnu pete lige.
Iz Zagreba je Jurčec u ljeto 1993. godine otišao u Inter, a onda je, godinu poslije, stigao poziv Hajduka! A je li Dinamo tada bio zainteresiran?
Kad sam se dogovorio s Hajdukom, nazvao me Ćiro, mislio sam da će me nagovarati da dođem u Dinamo, a on mi je samo čestitao na transferu
– Ne. Dogodila se tih dana zanimljiva priča. Bio sam na razgovoru u Splitu i sve sam dogovorio s Hajdukom i vratio sam se doma, u Laduč. I zvoni mi kućni telefon, nije onda bilo mobitela, javim se, a s druge strane žice bio je Miroslav Blažević, tada vlasnik, predsjednik i trener Dinama! I kaže Ćiro: „Sine, čujem da ideš u Hajduk, je li to točno”? Odgovorio sam mu da je tako, da sam razgovarao sa Splićanima i praktički sve dogovorio, ali da nisam još ništa potpisao. I očekivao sam i nadao se kao dinamovac da Ćiro kaže nešto u stilu „pričekaj malo s potpisom, razgovarajmo o tvom prelasku u Dinamo”… Ali, ništa se od toga nije dogodilo, Ćiro je nakratko zašutio i onda rekao: „Sretno, sine, hvala i doviđenja”! I to je bilo to, taj je naš razgovor trajao 20-ak sekunda, praktički mi je čestitao na prelasku u Hajduk, ha, ha…
U Splitu ste doživjeli nezaboravne trenutke, osvojili ste naslov prvaka i Kup, igrali ste u četvrtfinalu Lige prvaka, u ožujku 1995. godine, protiv Ajaxa…
– U Splitu nije bilo golova, u Amsterdamu smo, u posljednjoj utakmici na njihovu starom stadionu, izgubili 0:3, imao sam jednu šansu, ali Van der Sar je obranio moj pokušaj. Bila je to strašna Ajaxova momčad, dva mjeseca kasnije osvojili su Ligu prvaka, svladavši Milan 1:0 u finalu u Beču. Bila mi je to svakako najveća utakmica u karijeri. Baš sam uživao u Splitu, doživio sam i da me navijači nose na rukama! Dogodilo se to poslije utakmice s Osijekom na Poljudu u zadnjem kolu sezone 1994./95., trebala nam je pobjeda za osvajanje naslova, Osijeku također, a Dinamo (Croatia) je igrao u Šibeniku i pobjedom bi, uz Hajdukov poraz ili remi, postao prvak. I pobijedili smo 3:0, zabio sam dva gola i asistirao Butoroviću za treći. Bilo je ludo, nosili su me na stadionu na rukama, poklonili su mi medaljon Svetoga Duje, dan kasnije susjedi su mi doma donijeli veliku tortu s Hajdukovim grbom i mojim imenom! Baš su to bili lijepi dani, uvijek se ugodno osjećam u Splitu, zadnji put sam bio tamo prošle godine, kad se obilježavala 30-godišnjica te famozne utakmice s Ajaxom.
U ljeto 1996. godine vratili ste se u NK Zagreb, a onda, nakon samo nekoliko mjeseci, preselili ste se u Dinamo, odnosno tadašnju Croatiju…
– Zajedno smo u Maksimir došli Goran Jurić i ja, trener je bio Otto Barić, bila je to jaka momčad u stvaranju. Osvojili smo dvostruku krunu, tada je, u ljeto 1997., došao i Robert Prosinečki, dao je pečat jednoj sjajnoj generaciji i Zagreb je nogometno oživio, stvorila se euforija, posebno nakon eliminacije Partizana. Na utakmici u Beogradu bio sam na klupi, u Zagrebu nisam bio u zapisniku, ali osjećao sam se kao da sam igrao tu nezaboravnu utakmicu u kojoj smo pobijedili 5:0.
Gdje vam je bilo ljepše, u Hajduku ili u Dinamu?
– Dinamovac sam, ali uvijek govorim da su mi splitski dani bili ljepši. Jednostavno, tamo sam igrao i zabijao golove, vrijedne golove, bio sam jedan od važnijih igrača, zabio sam u dvije godine 20 golova. A u Dinamu sam igrao kad su Mark Viduka i Igor Cvitanović bili ozlijeđeni ili su imali kartone… No, to se znalo, prihvatio sam takvu podjelu uloga kad sam dolazio u Maksimir. Bili su mlađi, bolji, na njima je klub poslije zaradio i lijepu „lovu” i sve je to bilo za mene prihvatljivo.
Onda ste, 1998. godine, otišli na posudbu u Cibaliju.
– Da, igrali smo finale Kupa s Osijekom u Maksimiru i izgubili na ružan način. Ne želim se ni sjetiti te utakmice…
Poslije Vinkovaca, zaigrali ste u majici Slavena Belupa.
– Vratio sam se najprije u Dinamo s posudbe u Vinkovcima i samo su me proslijedili, opet na posudbu, u Koprivnicu. Nakon prve godine na posudbi istekao mi je ugovor s Dinamom, pa sam potpisao dvogodišnji sa Slavenom Belupom. I bilo je dobro, u Koprivnici je tada bilo dosta zagrebačkih igrača, uz mene su još bili Mužek, Ferenčina, Bisaku… Bili smo „penicilin” za Hajduk, svaki put smo ih u te tri moje godine pobjeđivali u Koprivnici. Igrali smo 2001. godine i u Intertoto kupu, pamti se 3. kolo i domaća 2:1 pobjeda protiv Aston Ville, za koju su tada igrali Ginola, Merson, Hendrie, Stone, Barry, Dublin… Na uzvratu u Birminghamu bili smo poraženi 0:2 i ispali smo…
Te tri sezone u Koprivnici igrali ste i s Dinamovim trenerom, Mariom Kovačevićem.
– Da, bio je zadnji vezni, krasila ga je upornost i izdržljivost, mnogo je trčao, bio je karakteran, volio je trenirati. Kovačević je bio zahvalan igrač…
Je li Kovačević bolji trener ili igrač?
– Mislim da je bolji trener, nadam se da je taj odgovor u ovom trenutku bolji za njega, ha, ha…
U ljeto 2002. godine vratili ste se u Zaprešić…
– Da, u drugu ligu, tada su u Interu bili i mladi dinamovci Eduardo, Ćosić i Tomić, ušli smo u prvu ligu. I tada mi je već bilo 38 godina i odlučio sam prestati igrati. Pa sam dvije godine igrao veteranski nogomet, imali smo dobru momčad, zvala se MM Cop, uz mene su igrali još Vukoja, Karačić, Vrbanović…
I onda ste se, 2005. godine, vratili. Istina, ne u prvoj ligi, nego u trećoj, u Maksimiru. Kako se to dogodilo?
– Na jednoj našoj veteranskoj utakmici bio je Pero Šarić, ondašnji predsjednik Maksimira. I želio je da dođem u njegov klub, govorio je da žele napredovati, da im je potreban iskusni igrač… Najprije sam odbio taj poziv, ali Šarić je bio uporan, ponudio mi je u ono vrijeme velik novac, imao sam godišnje 100.000 kuna! Toliko nisu zarađivali ni najbolji drugoligaški igrači. I Šarić mi je želio odmah, unaprijed isplatiti sav taj novac, ali to sam odbio, uzeo sam najprije pola i dogovorili smo se da mi ostatak isplaćuje kroz godišnju plaću. Uglavnom, u te dvije godine, do 2007., zabio sam u dresu Maksimira 29 golova i u 42. godini definitivno sam se oprostio i vratio sam se veteranima, igrao sam za Laduč.
Zanimljivo, u igračkoj karijeri niste se okušali u inozemstvu. Zašto?
Nisam želio odlaziti u inozemstvo na te razgovore, rekao sam sebi ako me netko želi, neka dođe u Hrvatsku i donese ugovor
– Bilo je nekoliko situacija, bio sam na pregovorima, ali ništa se nije ostvarilo. Primjerice, 1993. godine zvao me Josip Skoblar u Nimes, ali nešto je puklo na kraju u razgovorima. Postojala je opcija i s Le Havreom, ali ni to se nije ostvarilo. Bio sam u Belgiji, u Seraingu, zabio sam dva gola Anderlechtu na probnoj utakmici, ali uzeli su drugog igrača, Mađara Balogha. Pa sam pregovarao u Švicarskoj, klub je bio Aarau, ni tamo nije bilo dogovora… Bilo je tu svakakvih potankosti koje su se ispriječile mojim potpisima ugovora, ne bih sad previše o tome govorio. Zadnji pokušaj odlaska u inozemstvo bio je u Španjolskoj, u Composteli, pa kad se i to izjalovilo, odlučio sam da više neću pokušavati otići van. Odnosno, nisam želio odlaziti u inozemstvo na te razgovore, rekao sam sebi ako me netko želi, neka dođe u Hrvatsku i donese ugovor. Nije se ništa dogodilo i do kraja karijere ostao sam u Hrvatskoj.
Je li vam žao što niste zaigrali u inozemstvu?
– Ne. Valjda je tako moralo biti. Na neke stvari nisam mogao utjecati, to je sad prošlost i stvarno ne žalim ni za čime. Nisam od od onih koji žale za bilo čime, najvažnije je da imam krasnu obitelj, dobio sam i unuka, zdravi smo i sretni. Imamo vikendicu u Podvelebitskom kanalu, u Svetom Juraju, na Velebitu sam „kuhan i pečen”, počeo sam raditi i travarice, volim roniti, hvatam hobotnice. Kad god uhvatimo vremena, odlazimo dolje, obožavam taj kraj i ne bih ga mijenjao ni za što.
Jeste li u karijeri nekad napravili pogrešan korak?
– Svi mi griješimo, imamo bolje i lošije dane, uvijek se u životu dogode neke pogrešne procjene. Ne znam, uvijek sam pošteno radio, ali na neke okolnosti nisam mogao utjecati i ne mogu si baš ništa zamjeriti. Možda je nešto moglo biti drukčije, ali znate kak‘ se veli, u nekim trenucima zakoračio sam u autobus, noga je već bila u zraku, ali autobus je ipak otišao bez mene. I to je tako. Istina je da su i lošiji igrači od mene napravili bogate inozemne ugovore, ali tako se sve rasplelo, ne mogu ništa zamjeriti ni sebi, niti bilo kome drugome tko je pokušavao realizirati neke moje inozemne transfere. Nisu se poklopile sve potankosti i gotovo…
Nakon završetka igračke karijere, odmah ste uletjeli u trenerske vode…
– Da, zaposlio sam se u farmaceutskoj tvrtki Pfizer u Savskom Marofu i počeo sam raditi kao trener Interovih pionira i kadeta, jedno sam vrijeme trenirao i Oršića. I onda sam počeo trenirati amaterske klubove, uspio sam ukomponirati radno vrijeme u Pfizeru i treniranje. Krenuo sam ambiciozno, prvi klub bio mi je Laduč, napravio sam dobar rezultat. Kao i kasnije u Savskom Marofu, Kustošiji, Lekeniku, Zagorcu, Bistri…
Kao trener promijenili ste 15-ak amaterskih klubova, jeste li imali ambiciju napraviti korak više i profesionalno se baviti tim poslom?
– Bila je jedna situacija, u Kustošiji, kad mi je predsjednik Vladimir Babić rekao da dam otkaz u Pfizeru i postanem profesionalni trener u Kustošiji. Razmislio sam o tome, ali ipak nisam prihvatio. Jer, trenerski je posao nesiguran, mogu me smijeniti nakon dvije-tri utakmice i što onda? Bio sam zadovoljan poslom u Pfizeru i odbio sam tu profesionalizaciju, odlučio sam ići na sigurno, vrjedniji mi je bio taj vrabac u ruci, od goluba na grani… I to je bila prekretnica u mojoj trenerskoj karijeri, nogomet je ostao moj hobi, danas individualno radim s pionirima, kadetima i juniorima Rudeša, treniram samo napadače, radimo na završnici akcija i poboljšanju realizacije. Bio sam napadač i vjerujem da mogu pomoći tim dečkima i prenijeti im svoja iskustva.
Najdraži gol(ovi)u karijeri?
Bio sam moderan krilni igrač, iznimno brz, odličan realizator, imao sam dobar udarac glavom, lijeva mi je noga bila gotovo jednako dobra kao i desna. Uspio bih i u današnjem nogometu
– Za Zagreb u Drugoj ligi protiv OFK Beograda, pa u dresu Inkera protiv Segeste. Pa gol Hajduku u Kupu kad sam igrao za Cibaliju, bili su mi to najljepši i najdraži golovi…
A najdraža utakmica?
– Hajduk – Osijek, dva gola i asistencija za naslov prvaka i euforiju u Splitu!
Najgora utakmica?
– Moje prve kvalifikacije za ulazak u Drugu ligu sa Zagrebom 1986. godine, igrali smo protiv petrinjske Mladosti, u Kranjčevićevoj je bilo 12.000 ljudi. Prvu smo utakmicu u Petrinji izgubili 0:1, na uzvratu smo napadali svih 90 minuta, pogodili smo četiri puta gredu i vratnicu, ja sam dvaput uzdrmao gredu, ali gol nismo zabili. Za Mladost je tada branio Marjan Mrmić, u svim je novinama dobio „desetku”! Imao sam tada 18 godina, mislio sam da mi se svijet srušio. I ta mi je utakmica sigurno usporila igrački razvoj, sljedeće smo sezone opet igrali u Trećoj ligi, a imali smo kvalitetu za rang više. Bila je to prava nesreća…
Možete li sastaviti najbolju momčad od igrača s kojima ste igrali?
– Uh, to je jako teško. Igrao sam s vrhunskim igračima i ne bih se u to upuštao, nezahvalan je taj izbor i ne bih želio nekoga izostaviti i povrijediti ga. Preskočimo odgovor na taj upit…
A najbolji trener u karijeri?
– Imao sam stvarno odlične trenere. Na prvo mjesto stavio bih svakako Ottu Barića, tu su Ivan Katalinić, Zlatko Kranjčar, pa Ivo Šušak, Luka Bonačić, Ante Čačić… Ali, Barić je bio „broj jedan”, nevjerojatno je kako je predviđao što će se događati tijekom utakmice. Kod njega je 18-20 igrača bilo stalno „našpanano”, svakoga je od njih uvjerio da je važan čak i kad nije starter, nije bilo nezadovoljnih igrača. I gotovo je uvijek početkom drugoga poluvremena uvodio dvojicu novih igrača i tim je izmjenama donosio poboljšanja u igri.
Radite u Pfizeru, dakle niste igranjem nogometa osigurali egzistenciju?
– Gdjekad se, kao i većina ljudi, borimo s financijama. Bilo je novca u igračkim danima, ali daleko je to bilo od osiguravanja egzistencije, posebno u usporedbi s današnjim zaradama. Prosječni igrač danas u Dinamu ili Hajduku zaradi za godinu-dvije otprilike onoliko koliko sam ja zaradio u 17 profesionalnih igračkih godina! Ali, ne pada mi na pamet to uspoređivati, takva su vremena, drukčija nego što su bila, ozbiljniji se novac vrti u nogometu. I to je tako kako jest, nema kod mene nikakvog jala ili ljubomore…
Možete li usporediti današnji nogomet s onim iz vaših igračkih dana?
– Prije se igralo sporije, ali je igra imala dušu. A danas je mnogo toga utemeljeno na tjelesnoj pripremi i taktičkoj disciplini, sve je manje igrača onih čarobnih poteza, onih „španera” o čijim se driblinzima, golovima i dodavanjima danima priča. I danas ima odličnih igrača, ali nekako mi se više sviđao onaj nogomet iz mojih dana, bilo je više pravih nogometnih poteza.
Biste li u današnjem nogometu, sa svojim igračkim obilježjima, mogli napraviti lijepu karijeru?
– Vjerujem da bih, jer sam u ono vrijeme bio moderan krilni igrač, iznimno brz, odličan realizator, imao sam dobar udarac glavom, lijeva mi je noga bila gotovo jednako dobra kao i desna. Uspio bih i u današnjem nogometu, siguran sam u to…
