SEGET DONJI nekad snažno ribarsko mjesto, danas se sve više okreće turizmu. Iako se tradicija još čuva, ribara je sve manje, a način života polako se mijenja.
Seget Donji, središte općine koja se proteže od Trogira do Marine i prema Dalmatinskoj zagori, nekada je bio izrazito ribarsko mjesto. Danas cijela ribarska flota stane u malu lučicu, a ribara je sve manje, javlja HRT.
Ivan Špika jedan je od rijetkih mladih koji su ostali u ribarstvu i nastavljaju obiteljsku tradiciju.
– Ribar sam već generacijama, ali nas je sve manje. Nekad je bilo cijelo selo u tome poslu – danas nas je tek nekoliko, kaže Špika.
– Zbog bure i lovostaja nema izlaska na more. Sad čekamo bolja vremena i bolju ribu. Nije stanje baš bajno, ali nadamo se boljem – dodaje.
Sličnu svakodnevicu dijele i stariji ribari. Drago Rednak, poznat kao Škoda, i dalje izlazi na more kad god može.
– Idem svaki dan kad je lijepo vrijeme, bacim udicu, dignem mrežu i to je to – kaže.
Njegova životna priča vezana je uz more od djetinjstva, a i danas, u poznim godinama, ostaje vjeran ribarenju.
– Cijeli život sam na moru, od 12. godine. Još sam žestok, ali godine su tu – kaže kroz smijeh.
Sjeća se i rekordnog ulova tune prije više od 20 godina.
– Vukao sam je šest sati, od ribogojilišta do Segeta. Na kraju je izletjela na plažu – prisjeća se.
Ribarska svakodnevica u Segetu danas je drukčija nego nekad. Prerada i prodaja s brodova su nestali. Sve je manje ljudi, selo polako izumire.
– Lakše je danas kupiti riblje štapiće nego kuhati svježu ribu – kaže Špika.
Ipak, oni koji su ostali u ribarstvu ne odustaju.
– Ako voliš ovaj posao, moraš ostati u njemu, bilo dobro ili loše. Sve ide u krug, nekad su dobre, nekad loše godine – ispričao je za HRT.
Dominik Strize
