Nakon što je otvorena afera s izvlačenjem novca u Hrvatskom skijaškom savezu PNUSKOK je nedavno posjetio i Hrvatski olimpijski odbor kojim godinama rukovodi Zlatko Mateša.
Na naš upit o ovom slučaju poslan još 17.ožujka kada smo pokušali stupiti u kontakt i sa Matešom rečeno nam je kako nisu ovlašteni davati informacije pošto je istraga u tijeku.
I sada dok istraga traje Mateša je ipak osjetio potrebnu javno se oglasiti naglašavajući da surađuju s istražiteljima.
Surađivali s PNUSKOK-om
”Kada je PNUSKOK došao u HOO, nisu došli radi popisa, već radi pregleda, uvida u način financiranja skijaškog saveza. On je isti kao i za ostalih 87 drugih saveza. Mi ništa savezima ne plaćamo u gotovini, već fakturama koje nam pošalju i prema našim uputama. Od nas sigurno nisu mogli dobiti takvu količinu novca”, rekao je Mateša za Jutarnji koji se potom oglasio i za Slobodnu Dalmaciju progovarajući o tome kako je ova afera najveća šteta za hrvatski sport.
Iako bi dakle uslijed te najveće afere za hrvatski sport možda bilo za očekivati da se Mateša povuče sa čela Hrvatskog olimpijskog odbora gdje sjedi godinama on nema namjeru povući taj potez. Kako je kazao ne osjeća ni moralnu, ni zapovjednu odgovornost zbog koje bi to učinio, ali je zato uvjeren da ga se pojedinci unutar HOO pokušavaju riješiti. Mateša međutim u HOO planira ostati sve do 2028.godine. Hoće li mu to poći za rukom teško je pretpostaviti.
Teško je za pretpostaviti i tko bi se pokušao riješiti utjecajnog Mateše. No, odnedavno se spekulira da se na njegovoj pozicije vide bivši ministar financija Zdravko Marić i nesuđeni predsjednik Dragan Primorac.
Mateša je siguran
I jedan, i drugi za sada su na tu temu bez komentara. Da je Mateša za sada ipak siguran jasno je iz toga što većina sportskih saveza pa i HOO nema jasno definirane mehanizme za privremeno micanje čelnika bez trajne ostavke što znači da se u našoj zemlji uglavnom viđa model- ostajem dok se ne dokaže krivnja, jer se povlačenje nerijetko doživljava kao implicitno priznanje krivnje, a ne kao čin zaštite institucije. Kada su u pitanju pronevjere milijunskih iznosa javnog novca namijenjenog sportašima javnost se možda teško miri s argumentom presumpcije nevinosti, ali za sada je to tako i krivac se ne treba tražiti unutar sportskih saveza već na razini države. U uređenim zemljama korupcija u sportu rješava se kroz nekoliko modela od stroge državne regulative do oslanjanja na neovisna tijela dok je kod nas sustav uglavnom trom, a osim toga nerijetko i netransparentan.
U Velikoj Britaniji uspostavljen je primjerice Nezavisni nogometni regulator s ovlastima nadzora nad financijama i upravljanjem Football Governance ACT. Tamo je također postavljen i Code for Sports Governance koji postavlja visoke standarde transparentnosti koji i jesu preduvjet za dobivanje javnog novca. Ukoliko određeni savez ne zadovolji te visoke standarde financiranje se automatizmom stopira. U Francuskoj je pak uspostavljen model u kojem ministarstvo sporta ima vrhovnu vlast i mogućnost intervencije, a ondje je na snazi i zakonska regulativa kojom je strogo i precizno reguliran rad svih sportskih aktera.
U Švicarskoj koja slovi i za sjedište niza međunarodnih federacija aktualan je tzv. lex Fifa odnosno zakon koji visoke dužnosnike sportskih federacija tretira kao politički izložene osobe. U skladu s time njihove privatne pa i poslovne financije pod stalnim su strogim nadzorom banaka kao i istražnih tijela kako bi se smanjio rizik od pranja novca.
