U javnosti se proteklih dana naveliko hvalila odluka Grada Samobora i gradonačelnice Petre Škrobot da nakon desetljeća propadanja otkupi Vilu Wagner, raskošnu povijesnu nekretninu koju su nekoć nazivali i hrvatskim Versaillesom. Ono što je u brojnim člancima koji govore o planovima Grada za ovaj prvorazredni objekt izostavljeno jest – od koga je kupljena? Zna se samo da je Grad iskoristio pravo prvokupa na javnoj dražbi, nakon što vila više puta nije prodana putem oglasnika, no to ništa ne razjašnjava. Jer priča o vili Wagner i vlasništvu nad njom ima sve elemente sjajne drame, devedesetih se za vlasništvo borio i zagrebački krim-milje, zbog čega su stvarni vlasnici bili pobjegli iz države.
Nakon denacionalizacije vila je vraćena nasljednicima, obitelji Wagner, a 1992. za nju se zainteresirala obitelj poznatog poduzetnika Zlatka Kolmana. Osim po nadimku Marči, Kolman je devedesetih javnosti bio poznat i kao “kralj jeansa”. Još je krajem osamdesetih u Jugoslaviju počeo uvoziti odjeću iz Italije, ponajprije traperice i druge komade od jeansa i u to vrijeme popularnog kepera. Kolmanovo carstvo naizgled je nezaustavljivo raslo pa je u jednom trenutku posjedovao sedam butika u strogom centru Zagreba. Njegove trgovine pažnju su plijenile i svojim nazivom “Mister X”, a relativno nedavno poznata Vlatka Pokos otkrila je da joj je jedan od prvih poslova bio u butiku. Bio je to upravo Marčijev butik u Petrinjskoj, koji je postao kultno mjesto i okupljalište zagrebačke elite i estrade.
Igrom sudbine Marči je svoje carstvo u Hrvatskoj gradio švercajući istu robu, traper i keper, kada je to u Srbiji, za beogradske dućane, radio i Stanko Subotić Cane, srpski tajkun koji se pojavljivao i na optuženičkim klupama zbog optužbi za šverc cigareta. S obzirom na to da je Ivo Pukanić u svojim novinama Caneta često označavao kao kralja duhanske mafije, istraga o ubojstvu vlasnika Nacionala u jednom se trenutku okrenula i prema njemu, no bez dokaza da je upleten. Kako bilo, Marči i Cane kretali su se u sličnom miljeu, gradeći svoje carstvo neposredno prije stvaranja nove države koja je Marčiju donijela procvat. Vjerojatno je baš te 1992., kada je kupio kuću, bio najbogatiji u životu.
Žrtve mafije
Za njegovu suprugu Veroniku Kolman, koja se još ne miri s činjenicom da je od Marčijeve smrti prošlo 11 godina, sve što se događalo oko vile pljačka je i otimačina njihova novca. Kaže kako joj na spomen kuće počne rasti puls. “Kuća je meni oteta i to je jedina istina. Ja sam je platila. Marči i ja prolazili smo Samoborom i kada sam vidjela tu zapuštenu vilu, znala sam da je želim. Prodavale su je Ivana Wagner, tada jedva punoljetna djevojka, te njezina tetka. Iako sam imala spreman novac za sve, Ivana je rekla da ga ne želi odjednom, nego u tjednim ratama. Bojala se valjda da će potrošiti, a ovako je imala sigurne prihode. Isplatila sam sve što je ugovoreno, a kuću sam kupila za 1,6 milijuna tadašnjih maraka”, kaže Veronika Kolman. Uistinu, njezino je ime još u katastru. Naime, Grad Samobor upisao se kao vlasnik vile i okućnice, ali jedan ozbiljan komad zemljišta koji je na čestici neposredno uz vilu i dalje glasi popola na Ivanu Wagner i Veroniku Kolman.
Ona kaže kako su njezina djeca i suprug bili žrtve mafije i kamatara koji su ih upropastili i zbog kojih su morali napustiti državu radi vlastite sigurnosti. Otišli su 1995. u SAD na trinaest godina. Veronika Kolman to izravno povezuje s vrhom zagrebačkog podzemlja devedesetih. “Pobjegli smo zbog Bagarića”, kaže, ukazujući na to da im je život nepostojećim dugovima upropastio Zlatko Bagarić, poznat kao prvi šef hrvatske mafije, koji je ubijen 1998. ispred kafića NK Dubrava.
“Marči je znao popiti, a onda bi iz njega izašlo sve što je držao u sebi, pa je tako znao i pisati za novine. Na taj se način zamjerio osobama iz mafije koje su nam postale prevelika prijetnja pa smo morali otići”, prisjeća se Veronika Kolman, koja o svemu nerado priča.
Odskočna daska
Žena koja je nekada bez problema mogla iskeširati golem novac za luksuznu vilu danas živi, kako nam je rekla, od oko 300 eura mirovine. Ističe kako joj je vila oteta u sudskom postupku o kojem nije ni obaviještena, a iako nam nije mogla objasniti detalje, navodi da je veliku ulogu u svemu imao Marijan Medvidović. Prema njezinim saznanjima, upravo je njemu pripalo oko 600.000 od oko 1.400.000 eura, koliko je Samobor platio vilu.
Kada govori o Kolmanovim člancima u novinama, vjerojatno misli na članke objavljene 1997. i 1998. u tjedniku Globus. U jednom koji smo uspjeli pronaći, a koji potpisuje Kolman, kultni vlasnik brenda Mister X otvoreno progovara o svom sukobu s Bagarićem. Bilo je to neposredno nakon Bagarićeva ubojstva. Marči taj članak počinje upravo opisom čovjeka kojeg imenuje samo kao “Marijan M”.
“U proteklih 26 godina, otkako je došao iz nekog sela pokraj Imotskog, vagone dinara i kuna promijenio je u marke. Počeo je kao student, ispred Narodnog restorana, mijenjajući na ulici u zelenoj ‘tankerici’, u kojoj je imao dvadesetak džepova punih deviza, maraka, lira, dolara itd.”, piše u Globusu Marči, otkrivajući da je Marijan devize prodavao uz proviziju od deset do dvadeset posto. Ističe i da je upravo on Marijana povezao s brojnim hrvatskim poduzetnicima toga doba, a kako je Marijanu rastao biznis, u butike je slao i svoje “zaposlenike”, jer sam nije sve stizao. Marči kaže kako se Marijan tada počeo baviti posuđivanjem novca s kamatama te je postao vlasnik brojnih kuća i automobila, a za sebe kaže da mu je bio odskočna daska u poslu. Ističe i da je Marijan bio prijatelj ministra obrane Gojka Šuška te se i sam upleo u politiku. Marči do detalja opisuje kako je skupio novac za vilu u Samoboru.
“Tada, 1992., ja prodajem kuću na Mihaljevcu za 620.000 DEM, butik za 180.000 DEM i ‘jaguara’ za 80.000 DEM (Zdravku Mamiću op. a.) te kupujem polovicu vile u Samoboru te polovicu parka od 5000 kvadrata”, piše Marči pa dodaje da je vila bila pod zaštitom kao spomenik prirode te je u nju trebalo uložiti najmanje pola milijuna maraka.
Mjera osiguranja
Veronika Kolman dobro se sjeća toga doba. “Samo u stolariju, koja je zbog Zavoda za zaštitu spomenika morala biti naručena iz Austrije i samo su je austrijski majstori mogli ugraditi, utrošila sam 110.000 maraka. Samo za vanjsku stolariju, vrata i prozore”, kaže ona. Priča se tu donekle razilazi od one koju je Marči Kolman iznio u Globusu 1998. On tada, naime, piše da mu je za adaptaciju kuće nedostajalo još 300.000 maraka koje je htio posuditi od Marijana. Našli su se s poduzetnikom Hrvojem P. i odvjetnikom Marijanom P. u Hotelu Esplanade. Marijan i Marči tu su se posvađali jer je Marijan inzistirao da Marči prizna neki prijeratni dug od 170.000 DEM, i da se obveže da će na ime tog duga vratiti ukupno pola milijuna. Ipak, smirili su se i dogovorili da će Marijan Marčiju posuditi traženih 300.000, a kao mjeru osiguranja Marijan se upisao na hipoteku s teretom od 750.000 DEM. Marči piše kako je vilu nakon adaptacije htio prodati te je računao da bi na njoj mogao imati 800.000 maraka čiste dobiti.
Osim po buticima, Kolman je bio poznat i po Sampagneriji, mjestu za elitna okupljanja na početku Mesničke ulice. Prema nekim napisima, spomenuti Medvidović ili netko od članova obitelji upisao se svojedobno i na tu nekretninu, također kulturno dobro, koju je kasnije preuzeo Stjepan Tuđman. Marči u svom svjedočanstvu opisuje kako je u Sampagneriju 1994. prvi put došao njemu tada nepoznati Zlatko Bagarić. “Ulazimo u zajedničke poslove. Kupujemo robu u Americi, gdje me zadužuje za 240.000 DEM. Odlazimo odvjetniku Borisu Š., gdje me prisiljava u prisutnosti šefa tajne policije Ivice K. da potpišem dug na 1.500.000 DEM. Odredio mi je na 340.000 DEM tjedno 20.000 maraka”, opisuje Marči kako mu je postalo jasno da će mu se upisati na cijelu vilu, a on će još ostati dužan.
Stvarna vlasnica
Slijedi i zagrebačkoj javnosti poznata epizoda kada je Marči prebijen metalnom šipkom u nekadašnjem restoranu Tifani, tada kasinu, u Hebrangovoj ulici, u vlasništvu Miće Carića. Prema Marčijevim riječima, prebili su ga Bagarić i njegov prijatelj, a prisutan je bio i Ivica K. iz “tajne policije”, tadašnjeg SZUP-a. Marči tada odlazi s obitelji u Bašku (gdje je godinama kasnije otvorio konobu koju i danas vodi njegov sin), no Bagarić i onamo šalje svoje ljude po njega. Pod izlikom da se mora samo presvući, uzima obitelj, suprugu, kćer i sina te bježe na Floridu. S obitelji Bagarić uspio je postići da se ispišu s vile samo uz uvjet glavnice, bez kamata, no “kamatar Marijan” ne pristaje na manje od 1,6 milijuna DEM. Marči tekst završava rečenicom da se “nakon ovog članka mora ponovno odseliti” te najavljuje kaznene prijave.
Što se dalje događalo, ostaje nejasno, iako Marčijeva supruga Veronika inzistira da je ona stvarna vlasnica vile koja joj je pravno oteta. Prisjeća se, kaže, da su 1992. u vili zatekli obitelji vukovarskih prognanika koje nisu htjeli izbaciti na ulicu nego su ih neko vrijeme držali ondje, a zatim im platili preseljenje. “Platila sam kombi za seljenje te uplatila godinu dana najamnine za stan u Dubravi. Rekla sam im i da mogu ponijeti što žele od namještaja”, prisjeća se. Ironično kaže kako joj je ionako svejedno te joj je na neki način i drago što je Samobor postao vlasnik vile, jer su se obvezali da će je konačno urediti. Isto vrijedi i za okolni park koji je zapravo, kaže Veronika Kolman, arboretum sa stoljetnim stablima koje je još krajem 19. stoljeća zasadio prvi vlasnik vile, vitez Ivan Wagner.
