Bodovno stanje uoči posljednjeg prvenstvenog kruga nalaže Hajduku da se, s deset bodova manje od Dinama i petnaest više od Rijeke, 10 kola do kraja sezone nalazi čvrsto na drugom mjestu. Stoga je naprosto teško očekivati da može gore ili dolje. Takva pozicija nudi Bijelima mir i spokoj u posljednjih 10 utakmica, mogu igrati bez pritiska, a takvi pružaju najbolja izdanja, već su višestruko puta dokazali. No, kad već na Poljudu više nema rezultatskog imperativa, mogao bi Hajduk sam sebi učiniti završnicu sezone kompetitivnijom. A kako to napraviti?
Pa, mogao bi si zadati nekakve interne ciljeve koje treba juriti. Recimo, Hajduk je trenutačno na 53 osvojena boda, a jedan od manjih ciljeva mogao bi biti više od 70 osvojenih bodova. To znači da bi u narednih 9 utakmica trebalo osvojiti minimalno 17 bodova, što iz ove perspektive djeluje ostvarivo. Tako bi se Bijeli zapravo natjecali sami sa sobom i završnica sezone bi itekako imala smisla. Ionako im je jedan konkurent nedodirljiv, a drugome su oni nedodirljivi. Usporedbe radi, lani je Hajduk osvojio treće mjesto sa 63 boda, a realno je očekivati da će ovu završiti s boljim bodovnim kontom i plasmanom.
Nadalje, ako će Gonzalo Garcia na klupi Hajduka početi i sljedeću sezonu, a zasad se čini da ima bezrezervnu podršku, valjalo bi u posljednjem prvenstvenom krugu filtrirati kadar kako bi se početak sezone dočekao što spremnije. Na to se nadovezuje i rješavanje ugovora na isteku. Koga prepustiti potrazi za novom sredinom, a koga produžiti? Na tom je, pak, planu jako važno tko će biti trener, a tko sportski direktor, uz omanji problem što su odgovori na ta pitanja trenutačno u zraku. Primjerice, netko bi se mogao zapitati zašto Dario Melnjak u posljednje vrijeme dobiva sve više minuta, a ugovor mu istječe ovog ljeta. Ako će ostati na Poljudu, ima to smisla, ali ako odlazi, pošteno je zapitati se… On je samo primjer, takvih je još par u aktualnom hajdukovom kadru.
Također, ako znamo da klub kao Hajduk živi od prodaja igrača, mogli bi na Poljudu svjesno povećati minutažu određenim igračima, s ciljem što boljeg učinka kako bi se posljedično povećala njihova tržišna vrijednost. Rokas Pukštas i Niko Sigur prvi su u tom redu. Mladi Amerikanac već je na 8 zgoditaka, dok će se sa Sigurom vjerojatno sačekati njegova participacija na Svjetskom prvenstvu. Također, mogao bi se Hajduk već početi pripremati na život bez spomenutog dvojca, obzirom da je njihov odlazak u nekom trenutku ljeta vrlo izgledan. Je li Pukštasov nasljednik onda netko poput Noe Skoke, a Sigurov možda Luka Hodak, zanimljivo je pitanje na koje bi Garcia u narednom razdoblju mogao potražiti odgovore.
Sve su ovo samo pretpostavke na razini suhih prijedloga za kompetitivnost kraja Hajdukove sezone. Bijelima jest u pravilu lakše igrati kada pritisak padne, kao što je slučaj baš u ovom trenutku, ali često to može biti i dvosjekli mač utoliko što bi se igrači možda mogli uljuljati, uspavati… Puno bi zgodnije, možda i svrsishodnije bilo kad bi si Hajduk zadao neke manje ciljeve koje mora ispuniti do kraja sezone. To bi igrače dodatno motiviralo na putu prema još kvalitetnijim izvedbama, nešto kao kada jedna firma odluči na neki način motivirati ili stimulirati svoje radnike. Hajduk nije klasična firma, već ozbiljan sportski kolektiv, ali i njega čine ljudi. Igrači su ljudi koje, u nedostatku rezultatskih imperativa, netko mora motivirati na neke druge načine.
Dakle, mogao bi se do kraja sezone juriti određeni broj bodova, moglo bi se odlučiti kojim kadrovskim smjerom krenuti u budućnosti, kao i eventualno pronaći nasljednike onih koji su na izlaznim vratima kluba ili će to tek postati. No, na ta će pitanja i pretpostavke najbolji odgovor imati samo Gonzalo Garcia. Poznavajući ga, ne bi bilo čudno da svojim igračima do kraja sezone naloži samo jedan zadatak koji je stalno na snazi kada si dio Hajduka – pobijediti u svakoj sljedećoj utakmici. Taj bi jezik dionici takvog kluba trebali najbolje razumjeti. Ionako su najjednostavnije naredbe uvijek najrazumljivije.
