Nije više riječ o usputnoj izjavi, nego o obrascu koji se ponavlja – i koji sada ima vrlo konkretan povod. Sve je počelo na granici. Gradonačelnik Draško Stanivuković ponovno je zaustavljen na ulasku u Hrvatska. Nije to bio prvi put. Niti drugi. Ovoga puta epilog je bio novčana kazna i višesatno zadržavanje, ali politički efekt daleko je veći od samog incidenta.
Formalni razlog bio je prekršaj – odbijanje postupanja po uputama policije i izbjegavanje kontrole. No, ono što je uslijedilo zapravo je važnije od samog događaja. Stanivuković nije ostao na razini prekršaja. On je incident pretvorio u političku poruku. Govorio je o “torturi”, dovodio u pitanje standarde i insinuirao da se na granici ne primjenjuju europska pravila. Drugim riječima, od administrativnog problema napravio je politički narativ.
I tu počinje ono što je ključno. Granica – fizička, birokratska, ali i simbolička – ponovno postaje politička tema. I to ne slučajno. Jer paralelno s tim incidentima, već mjesecima traje priča o novom graničnom prijelazu i prometnom povezivanju između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, konkretno u koridoru koji spaja Zagreb i Banja Luku.
Geopolitika u malom
Taj projekt nije samo infrastruktura. To je geopolitika u malom. Brža veza znači veću cirkulaciju ljudi, robe i kapitala. Ali isto tako znači i redefiniranje odnosa – tko kontrolira tokove, tko upravlja narativom i tko politički profitira. U tom kontekstu, Stanivukovićevi istupi više ne izgledaju kao niz slučajnih provokacija.
Naprotiv, oni postaju dio šire igre. On se pozicionira kao političar koji “ima problem s granicom”. Kao netko tko simbolički ulazi u sukob s hrvatskim institucijama, ali pritom pokušava ne preći crvenu liniju. To je tanko balansiranje – između incidenta i strategije.
Upravo u tom prostoru između percepcije i stvarnosti zanimljivo je i kako dio hrvatske političke scene gleda na cijeli slučaj. Ante Prkačin za naš portal prilično otvoreno relativizira cijelu priču, spuštajući je s razine “prijetnje” na razinu političkog folklora. “On je tipičan Srbin, zna nešto iz povijesti naopako. To je kuća od nekoliko katova, a oni si to rade tako da uzmu dva kata i to je to”, kaže Prkačin, aludirajući na selektivno tumačenje povijesti koje, po njegovu mišljenju, stoji iza Stanivukovićevih istupa.
U istom tonu dodaje kako ga ne doživljava kao ozbiljnog političkog aktera: “Ja njega i njegove poteze ne shvaćam ozbiljno. On vjeruje da govori istinu jer mu je tako rečeno, ali treba mu objasniti neke stvari.” Takva interpretacija zapravo otvara dodatnu dimenziju cijele priče. Ako se Stanivukovića ne doživljava kao realnu prijetnju, zašto onda njegove izjave izazivaju toliku pažnju? Prkačin ide i korak dalje, preusmjeravajući fokus: “U ovakvo opasno vrijeme, važno i za Hrvate i za Hrvate u BiH, ne vidim nikakvu opasnost od Stanivukovića niti on može bitno utjecati.” Drugim riječima, problem nije u onome što Stanivuković jest – nego u načinu na koji se na njega reagira. I tu se vraćamo na početak. Granica, incident, medijska pažnja – sve to funkcionira samo ako postoji reakcija s druge strane. Bez nje, priča gubi na težini.
Granica nije samo linija
No, u političkoj realnosti regije, takve reakcije gotovo su neizbježne. U Republici Srpskoj granica s Hrvatskom nije samo državna linija, nego i mjesto gdje se sudaraju interpretacije prošlosti i sadašnjosti. A svaka izjava koja se dotakne “svetih tema” automatski dobiva dodatnu težinu. Stanivuković to očito razumije. No, možda još važnije – razumije i kako funkcionira medijski ciklus. Svaki novi prelazak, svako novo zadržavanje, svaka objava – sve to gradi sliku političara koji je “u sukobu”, ali istovremeno stalno prisutan. To je dobro poznat model.
Političar ulazi u konflikt, zatim taj konflikt komunicira kao nepravdu, a onda iz te nepravde crpi politički kapital. Istodobno, otvaranje novih graničnih prijelaza i jačanje prometnih koridora dugoročno smanjuje važnost političke retorike. Što je protok ljudi i robe brži, to je manje prostora za simboličke sukobe.
I upravo zato paradoks postaje očit: dok se infrastruktura gradi da bi povezivala, politička retorika se koristi da bi razdvajala. Stanivuković igra na obje strane tog procesa. S jedne strane koristi benefite približavanja – slobodu kretanja, političku vidljivost, regionalni prostor. S druge strane, svjesno proizvodi napetost na istim tim točkama povezivanja. Granica tako postaje pozornica.
A svaki incident – nova epizoda. Na kraju, pitanje više nije provocira li Stanivuković Hrvatsku. Pitanje je koliko mu mi u tome pomažemo. Jer, ako je suditi po riječima poput onih Ante Prkačina, možda najveći problem nije u onome što on govori – nego u tome što to stalno slušamo. I upravo zato ova priča neće završiti s jednom kaznom ili jednim zadržavanjem. Ona će se ponavljati – sve dok donosi političku korist. A Prkačin upozorava: “A naši policajci Draška što se mene tiče mogu i zaustaviti i propustiti. U ovakvo opasno vrijeme i važno za Hrvate i za Hrvate u BiH, ne vidim nikakvu opasnost od Stanivukovića niti on može utjecati na Srbe tamo nešto puno, smatram da je veća opasnost izgradnja kulturnih centara po Hrvatskoj gdje se razni akteri opet mogu okupljati“, rekao nam je.
