Sjedinjene Države i Izrael, usprkos snažnim zračnim udarima, već pet tjedana od pokretanja rata protiv Irana ne uspijevaju Teheran baciti na koljena.
I ne samo to! Iran je asimetričnim odgovorom po američkim ciljevima u regiji (što su u Washingtonu smatrali nemogućim, jer se Iran to neće usuditi napraviti), kao i susjednim arapskim državama u kojima su smještene američke vojne baze, uz napade na Izrael koji također ne prestaju – ovaj rat uspio prebaciti iz sfere upravljivog u sferu posve neizvjesnog pa i kaotičnog.
Potonje se najbolje vidi kroz brojne izjave američkih dužnosnika, najčešće predsjednika Donalda Trumpa osobno, koje su često potpuno kontradiktorne jedan drugoj. O tome svjedoči i slijedeća vijest.
Kako piše američki The Wall Street Journal pozivajući se na američke dužnosnike, Trump dopušta kraj rata protiv Irana čak i ako Hormuški tjesnac ostane zatvoren.
Bijela kuća je posljednjih dana zaključila da će operacija deblokiranja tjesnaca trajati dulje od navedenih četiri do šest tjedana. Kao rezultat toga, fokus se preusmjerio na druge ciljeve: slabljenje iranske flote i smanjenje iranskih raketnih zaliha, nakon čega slijedi smanjivanje sadašnjih vojnih operacija.
Washington se nada da će upotrijebiti diplomatski pritisak kako bi ponovno otvorio plovidbu. Ako to ne uspije, SAD će navodno potisnuti svoje europske i zaljevske saveznike da preuzmu vodstvo u ponovnom otvaranju tjesnaca.
Podsjećam, američko Ministarstvo financija jučer je objavilo kako Sjedinjene Države planiraju “s vremenom” deblokirati Hormuški tjesnac koristeći američku ili multinacionalnu pratnju kako promet počne prolaziti kroz taj ključni plovni put – piše WSJ.
Trump bijesan, Rubio se obrušio na saveznike: ‘Bez SAD-a nema NATO-a’; preispitat ćemo odnose nakon rata
Pripreme za kopnenu operaciju i veliki rizici
Paralelno s navedenim informacijama nastavljaju se i one o kojima je prekjučer izvijestio The Washington Post , a odnose se na pripremu Pentagona za “višetjedne” kopnene operacije – iako nije sigurno da će ih Trump na kraju odobriti
U tom se kontekstu najčešće spominju dva otoka koja bi američke snage mogle osvojiti: Kharg, na sjeveroistoku Perzijskog zaljeva – cca 200 km od Kuvajta i Saudijske Arabije, kroz koji prolazi 87% iranskog izvoza nafte; i otok Qeshm, koji se nalazi u Hormuškom prolazu, nekoliko kilometara od južne iranske obale, nasuprot lučkih gradova Bandar Abbas i Bandar Khamir.
Međutim, obje operativne opcije suočavaju se sa značajnim izazovima jer je zračni prostor oko njih potpuno pod iranskom vatrom kroz njegove raketne sustave i dronove. Time postoji rizik i od neuspjelog napada i od velikog broja žrtava među američkim vojnicima što bi moglo postati politička katastrofa za Trumpa. S obzirom na sadašnje stanje u SAD-u, definitivno bi izazvalo i masovne prosvjede na ulicama američkih gradova.
dr. sc. Jadranka Polović, Mario Stefanov: HORMUZ, BAB EL-MANDEB I SUESKI KANAL: KONTROLA ZAPADA ILI „MAJKA SVIH RATOVA“
Ugrožena plovidba i kroz strateški prevažni Bab el-Mandeb
Osim toga, svaka vojna eskalacija protiv Irana odmah za posljedicu nedvojbeno ima i uvlačenje jemenskih hutista u rat koji bi mogli zatvoriti ili barem krajnje otežati i učiniti vrlo rizičnom plovidbu kroz strateški prevažan tjesnac Bab el- Mandeb na ulazu iz Arapskog u Crveno more, kao i iranskih proxy milicija u Iraku, dok libanonski Hezbollah već aktivno, i neočekivano čvrsto (s obzirom na prethodne velike gubitke još iz doba rata u Gazi i poznatih izraelskih operacija „pager“ i ubojstava njegovih čelnika uključujući i vođu šeika Nasrallaha, kao i najnovijih bombardiranja) ratuje protiv Izraela nakon što je ovaj pokrenuo operaciju zauzimanja juga Libanona do rijeke Litani za stvaranje buduće tampon zone
Iako je otok Qeshm vjerojatno puno lakša meta za zauzimanje, i kroz činjenicu da je udaljen svega 50-ak kilometara od UAE, za razliku od Kharga na njemu nema nikakvih strateški važnih objekata za Iran pa bi ga ovaj u doslovnom smislu mogao sravniti sa zemljom u slučaju američke invazije.
Osim troga, samo zauzimanje tog otoka je potpuno nedostatno za kontrolu plovidbe Hormuzom, za što bi Amerikanci morali ovladati južnim pojasom iranske obale u dužini od bar 40-ak kilometara i desetke kilometara u dubinu kako bi smanjili učinkovitost iranskih raketnih napada. Ali to bi već zahtijevalo puno veće snage od onih koje su sada angažirane i broje između 5 i 10 tisuća američkih marinaca u blizini Irana. Trebalo bi se raditi o stotinu tisuća vojnika minimum, tim više što je Teheran nedavno izjavio kako pokreće mobilizaciju čak milijun svojih vojnika. Igra brojeva i matematika u ratovima su najvažnija stvar, pa tako i u ovom.
Trump ima samo dvije opcije
Je li Trump za tako nešto spreman – gotovo sam siguran da nije. Zapravo, ima samo dvije moguće opcije – od kojih nijedna nije dobra:
- eskalirati rat do maksimuma primjenom po Iranu američkog nuklearnog oružja (prije svega taktičkog (nestrateškog) što bi bilo krajnje rizično jer bi „otvorilo Pandorinu kutiju“ (isto vrijedi i za Izrael i njegove atomske bombe), a da o političkim posljedicama i ne govorimo;
- pokušati verbalnim akrobacijama opet „ukrotiti“ rat i smjestiti ga u okvire po SAD donekle prihvatljivog izvlačenja, s kojim su ciljem, smatram, i upućene gore navedene Trumpove riječi o dopuštanju kraja rata protiv Irana čak i ako Hormuški tjesnac ostane zatvoren.
Naravno, u slučaju američke eskalacije ovdje još treba dodati i posve sigurnu iransku odmazdu po energetskim sustavima susjednih arapskih monarhija što bi cijene nafte podiglo do najmanje 200 dolara za barel.
Brutalna uvreda moćnog saudijskog princa
Kao da i sve navedeno nije dovoljno, Trump je prije par dana potpuno nepotrebno, šokantno i krajnje neumjesno uvrijedio (pogledaj video iznad) saudijskog nasljednog princa Mohammeda bin-Salmana, inače jednog od njegovih najvažnijih partnera u regiji uopće – riječima da ga je čak i on „morao poljubiti u stražnjicu“.
Očito je bio motiviran ne htjenjem bogatih arapskih monarhija za ulazak u rat s Iranom protiv kojeg su se stalno zalagale i prednost davale diplomaciji, dobro znajući za javne iranske prijetnje o prebacivanju rata na čitavu regiju ukoliko na to bude primoran u slučaju napada na sebe. Iran drugog oružja osim stvaranja energetskog kaosa u svijetu za ovu borbu neravnopravnih vojnih snaga i nema, pa su arapske prijestolnice znale što bi moglo uslijediti. Osim toga, ni njih ni europske saveznike u NATO-u ni SAD ni Izrael nisu prethodno upozorili na pokretanje rata, htjevši osigurati čimbenik iznenađenja.
Na kraju su ga i osigurali, ubivši već prvi dan gotovo kompletni politički i vojni vrh u Teheranu, ali to – kako se na kraju pokazalo – nije bilo dovoljno za ubiranje lovorika. Za njihovo eventualno ubiranje potrebno je uvlačenje kopnenih snaga u rat – i to onih od regionalnih država – od arapskih zemalja do Turske. Kako niti jedna od njih to ne želi, ne onda ne žele ni iranski i irački Kurdi pokretanjem vojne pobune u Iranu s ciljem separatističkih težnji za stvaranje jedinstvene kurdske države na što su računali CIA i Mossad.
Turska je u sprječavanju toga odigrala najveću ulogu, ali ništa manje i negativno povijesno iskustvo samih Kurda, prije svega u Siriji – kada su bivali iskorištavani za političke ciljeve moćnika, a potom ostavljeni na milost i nemilost bilo starih ili novih vlasti u Damasku, a još puno ranije i u Bagdadu.
Kratki zaključak
Kako god bilo, zadržavanje iranske kontrole nad Hormuzom bio bi ogromni američki geopolitički poraz (samim time i veliki regionalni geopolitički poraz Izraela) nakon ovako pokrenute vojne kampanje brisanja Irana s geografske karte svijeta. SAD bi izgubio utjecaj u regiji, a zaljevske zemlje bile bi prisiljene pregovarati s Iranom i njegovim podupirateljima – Rusijom i Kinom – oko uvjeta korištenja plovidbe.
Rijadu i ostalim regionalnim prijestolnicama tako nešto ne bi previše teško palo s obzirom kako već ionako imaju dobre odnose s obje velike države. Još se možemo lako sjetiti kako je upravo kineska diplomacija prije nekoliko godina postigla nemoguće: izvršila pomirbu između dva glavna regionalna antagonista – Saudijske Arabije i Irana Tim više bi pomoć mogle zatražiti, jer ni Putin ni Xi Jinping sigurno zauzvrat od njihovih monarha ne bi tražili da ih prije toga „poljube u stražnjicu“. Arapi takva poniženja ne opraštaju.
Naravno, iluzorno je očekivati kako SAD neće učiniti sve što mu je u moći da takav, po sebe krajnje neprihvatljiv scenarij onemogući.
Tjedna analiza Zorana Metera: O muslimanskoj geocivilizaciji, naftnom prokletstvu i sudbini Irana
Čudno je sve ovo što se proteklih mjesec dana u svijetu događa, pa ću se umjesto analize na kraju radije zapitati – tko je zapravo ovaj “mali, brzi i pobjedonosni rat” smjestio Trumpu i Netanyahuu?
Odgovor na ovo pitanje pokušat ću dati u slijedećoj tjednoj analizi.
