Rotacije koje je Sanchez provodio ove sezone nisu ostale bez odjeka – ni na tribinama, ni u svlačionici. I dok trener javno govori o širini kadra, svježini i potrebi da svi budu spremni, priroda nogometa ipak je takva da kontinuitet i uloga nose težinu. A upravo tu dolazimo do moguće pukotine koja se ne vidi uvijek izvana, ali se itekako može osjetiti iznutra.
Nije realno očekivati da su svi igrači jednako zadovoljni. Posebno ne oni koji su kroz sezonu pokazali najviše, koji su nosili momčad u Europi ili u jačim prvenstvenim utakmicama. Upravo takvi igrači, po nepisanom pravilu, traže ritam, osjećaj važnosti i jasnu ulogu. Kada im se to oduzme čestim rotacijama, pogotovo u utakmicama koje na papiru traže “najbolje”, teško je ostati potpuno ravnodušan.
S druge strane, može se razumjeti i kontekst – najbolji su kroz veći dio sezone vukli ozbiljan teret, pogotovo u europskim utakmicama koje su iscrpile i fizički i mentalno. No, upravo zato odluke nakon ispadanja iz Europe ostavljaju dodatni prostor za pitanje. Ako je Europa bila razlog rotacijama, kako onda objasniti ono što se dogodilo protiv Gorice?
To je bila utakmica u kojoj se očekivalo da Rijeka “stisne zube”, izađe s najjačim snagama i pošalje jasnu poruku. Umjesto toga, primjerice, Radeljić, Dantas i Devetak ostali su na klupi, a Sanchez je posegnuo za potezom koji je mnoge iznenadio – od prve minute uveo je mladog Branka Pavića u srce veznog reda. Debi, i to odmah u startnoj postavi, u utakmici koja nije imala prostora za eksperiment.
Takva odluka teško da je sjela svima. Iskusnijima jer su ostali po strani u trenutku kada se lomila važna utakmica, a mladom Paviću jer je gurnut u vatru u okolnostima koje nisu bile idealne. Debitirati u takvoj utakmici nosi dodatni pritisak – i za igrača i za momčad. Realno, i njemu bi bilo puno lakše da je priliku dobio u kontroliranim uvjetima, primjerice ulaskom u 60. minuti pri sigurnom vodstvu od 3:0, nego odmah od prve minute u utakmici koja traži sigurnost i iskustvo.
Ako gledamo širu sliku, najviše razloga za frustraciju mogli bi imati upravo nositelji igre – oni koji su navikli igrati velike utakmice i donositi razliku. Takvim igračima sigurno nije bilo jednostavno sjediti sa strane i gledati kako se momčad muči protiv Gorice, Vukovara ili Osijeka. To su utakmice u kojima igrači s najvećom kvalitetom prirodno žele biti na terenu, ne samo zbog osobne ambicije nego i zbog osjećaja odgovornosti.
S druge strane, ni oni koji su dobivali priliku kroz rotacije nisu uvijek opravdali povjerenje. I tu se stvara dodatna tenzija – jer kada “druga postava” ne donese rezultat ni energiju, logično je da oni iz prvog plana počnu propitivati odluke. Ne nužno javno, ali u svlačionici takve stvari rijetko prolaze bez komentara. Pogledi, kratke rečenice, reakcije nakon utakmica – sve to gradi atmosferu koja može biti ili poticajna ili lagano nagrižena.
Naravno, treba biti oprezan s tvrdnjama o otvorenom nezadovoljstvu. Rijeka ove sezone nije odavala dojam razjedinjene momčadi, barem ne prema van. Nije bilo javnih istupa, nema “curenja” iz svlačionice koje bi sugeriralo ozbiljniji sukob. No to ne znači da unutarnjih pitanja nema. Profesionalna svlačionica često najbolje skriva upravo ono što je najosjetljivije.
U tom kontekstu, zanimljivo je promatrati i govor tijela igrača – kako reagiraju kada izlaze iz igre, kako izgledaju na klupi, koliko su uključeni kada ne igraju. To su detalji koji ponekad otkrivaju više od izjava. A u Rijekinom slučaju moglo se primijetiti da kod pojedinaca postoji određena doza nervoze, možda i ne toliko zbog same rotacije, koliko zbog nedostatka jasnog kriterija.
Sanchez će zato u završnici sezone morati paziti ne samo na taktiku i sastav, nego i na upravljanje svlačionicom. Jer u utakmicama koje dolaze, pogotovo u Kupu, neće presuditi samo kvaliteta, nego i unutarnja kohezija. A ona se gradi upravo kroz osjećaj povjerenja i jasno definirane uloge.
U konačnici, možda i najviše “izluđeni” nisu oni koji nisu igrali, nego oni koji znaju da mogu napraviti razliku – a nisu uvijek bili u prilici to i pokazati kada je momčadi to najviše trebalo. I upravo će njihova reakcija u završnici sezone puno reći o stanju unutar Rijeke, ali i o tome koliko Sanchez ima kontrolu nad onim najvažnijim – svlačionicom.
