Vanjska politika Donalda Trumpa nije privremena devijacija, već znak onoga što dolazi
Po Igor Zevelevpolitički analitičar
Pristup američkog predsjednika Donalda Trumpa vanjskoj politici često se odbacuje kao kaotičan ili nestalan. U stvarnosti, to odražava dublji pomak koji vjerojatno neće nestati kada on napusti dužnost. Ispod površine leži dosljedan svjetonazor, onaj oblikovan populizmom i nacionalizmom, koji neprestano osvaja, kako unutar Sjedinjenih Država tako i globalno.
Ova promjena već preoblikuje dugogodišnje institucije. Nigdje to nije vidljivije nego u odnosu Washingtona s njegovim europskim saveznicima.
Desetljećima je američka vanjska politika počivala na jednostavnoj premisi: savezi, prije svega NATO, bili su temelj američke moći i utjecaja. Taj se konsenzus održavao preko stranačkih linija gotovo 80 godina. Danas se kvari.
Trump nije samo skeptičan prema savezima, on otvoreno dovodi u pitanje njihovu vrijednost. Njegova reakcija na odbijanje europskih saveznika da podrže vojnu akciju SAD-a i Izraela protiv Irana bila je znakovita. Pišući na Truth Socialu, opisao je NATO kao “tigar od papira” a američke saveznike optužio za kukavičluk. “Svi se slažu s nama, ali ne žele pomoći. I mi, kao Sjedinjene Države, moramo to zapamtiti,” rekao je.
Poruka je izravna: ako saveznici ne djeluju kada Washington pozove, tada je njihov status saveznika doveden u pitanje.
To ne znači da će se Sjedinjene Države povući iz NATO-a. Ono što se odvija postupnije je i nedvojbeno značajnije – tiha demontaža tradicionalne strukture saveza.
Sve je više znakova ove promjene: oštrija retorika, manje angažmana na visokoj razini i planovi za smanjenje američke uloge unutar NATO-ova zapovjednog sustava. Ovo više nije samo politički teatar.
Čak i kada ju je Kongres ograničavao, kao što je odluka o blokiranju brzog smanjenja američkih trupa u Europi, administracija je prilagodila taktiku umjesto da odustane od svog cilja. Ograničenje smanjenja razine trupa ispod 76 000 usporava proces, ali ne mijenja njegov smjer. Širi cilj ostaje jasan: prebacivanje odgovornosti na Europu.
Ključni element ove strategije je postupni prijenos operativne kontrole. Reforme NATO-ove integrirane zapovjedne strukture već su u tijeku. Uskoro će sva tri operativna zapovjedništva saveza voditi Europljani. Ovo označava značajan korak prema transformaciji NATO-a u organizaciju pod vodstvom Europe.
Ako se Sjedinjene Države odreknu svoje središnje uloge u planiranju i zapovijedanju snagama, posljedice će biti duboke. NATO može ostati netaknut u obliku, ali će se njegova suština promijeniti. Washington više neće voditi savez na način na koji je nekada bio.
Ovo nije samo stvar preferencija jednog predsjednika. Trump odražava širu promjenu u američkom javnom mnijenju.
U Sjedinjenim Državama raste zamor od ideje preuzimanja tuđe sigurnosti. Godine skupih sukoba na Bliskom istoku, rastućeg državnog duga i hitnih domaćih problema učinili su tradicionalnu ulogu globalnog jamca sve nepopularnijom.
Nemojte to zamijeniti s izolacionizmom. Nedavni udari na Iran pokazuju da je Washington i dalje voljan upotrijebiti silu kada to želi. Promjena je suptilnija i posljedičnija.
Sjedinjene Države više ne žele biti vezane obvezama.
Savezi i institucije koji su nekoć definirali američko vodstvo sada se vide kao ograničenja. Model koji se pojavljuje je model vodstva bez obveza: sposobnost slobodnog djelovanja, bez vezivanja za interese ili očekivanja partnera.
To je bitno drugačiji pristup međunarodnim odnosima. Ostavlja NATO u neizvjesnoj poziciji, još uvijek formalno netaknut, ali sve više izdubljen.
S vremenom bi savez mogao preživjeti. Ali to više neće biti ista organizacija koja je definirala transatlantske odnose generacijama.
I nije jasno da je Europa spremna za ono što slijedi.
Ovaj članak prvi je objavio Kommersant, a prevela ga je i uredila ekipa RT-a.
Ovu priču možete podijeliti na društvenim mrežama:
