- Ako je Trump pokretanjem rata protiv Irana između ostalog želio svijetu dokazati koliko je bezuvjetna „opijenost“ zelenim tj. alternativnim izvorima energije opasna u slučaju sigurnosnih geopolitičkih poremećaja – u tome je definitivno uspio.
- Nemojmo ni mi u Hrvatskoj imati iluzija. Rasprodali smo ili uništili stratešku industrijsku proizvodnju, devastirali poljoprivredu, a od turizma, koji nam je sada primarni izvor prihoda – moglo bi biti vrlo malo koristi ako cijene u Europi odlete u nebo. Jer mudraci u Europskoj komisiji već najavljuju stezanje remena tj. mjere štednje koje trebaju uključivati i manje i sporije vožnje automobilima, manje korištenje zrakoplova i td. – što neposredno utječe na turistički sektor.
- Bit će zanimljivo pratiti i hoće li europski mudraci nastaviti izdvajati milijarde dolara za održavanje Ukrajine na vodi – kroz kupnju američkog oružja i punjenje opasno posrnulog proračuna te zemlje.
Američko-izraelski rat protiv Irana i njegov neočekivani asimetrični odgovor prebacivanjem napada na regionalnu američku vojnu ali prije svega (i za svijet najvažnije) energetsku infrastrukturu bogatih arapskih zaljevskih monarhija, ubrzanom dinamikom potkopava desetljećima uhodani energetski poredak na globalnoj razini koji je imao svoje fluktuacije, ali nikada ne ovakve vrste i ovakvog opsega.
Ovo što se događa sigurno nije bio izvorni plan arhitekata ovog rata, koji se sada svim silama trude spriječiti daljnji rast cijena nafte i plina jer to krajnje negativno utječe i na njihova gospodarstva, a posljedično i na političke pozicije vladajućih opcija – kako u SAD-u tako i u Europi koja će se, vrlo brzo, s bogatim azijskim državama morati natjecati za američki ukapljeni plin (o tome više kasnije u tekstu), jer onog zaljevskog neće biti ili ga neće biti dovoljno.
Međutim, spriječiti daljnji rast cijena ionako naglo poskupjelih energenata, objektivno, bit će vrlo teško – vjerojatno i nemoguće. Čak i da rat sada završi, posljedice će biti dugoročne s obzirom na stupanj uništenja energetskih postrojenja koja se mjeri u stotinama milijardi dolara.
U SAD-u, gledano prosječno, cijena galona benzina probila je povijesni rekord od 4 dolara (psihološka granica je na 3,2 dolara, uz dodatak da je gorivo u nekim državama, poput Kalifornije – tradicionalno znatno skuplje nego u ostalim državama SAD-a, a razlike idu čak i do dva dolara).
Kako su još u desetljećima ranije potvrdila istraživanja, cijene goriva imaju najveći utjecaj na rejting aktualnih predsjednika. Gotovo su obrnuto proporcionalni: za koliko posto naraste cijena goriva, za toliko padne popularnost predsjednika. Amerikanci jednostavno sve gledaju kroz cijenu benzina, a tek nakon toga ih zanimaju eventualni (ne)uspjesi u ratovima koje njihove elite pokreću u ime zaštite nacionalnih interesa i sigurnosti. Naravno, jači učinak od visokih cijena goriva na prosječnog Amerikanca, što je potpuno razumljivo – ima jedino veliki broj mrtvih američkih vojnika koji se u sanducima, prekrivenim američkim stjegovima – vraćaju svojim obiteljima.
U Europi je stanje još i gore: osim naglog rasta cijena goriva, stručnjaci ne isključuju ni njegov deficit, kao ni visoku inflaciju kao nusproizvod.
Istodobno azijske zemlje već snose najveći teret energetske krize iako ona još ni izbliza nije onakva kakvu predviđaju brojni stručnjaci. Pritom je lako moguće da taj najveći teret uskoro s Azijom počne dijeliti i Europa. Stoga nimalo ne čude i prve laste u političkom establishmentu EU-a koje počinju, za sada oprezno ali ipak – propitivati mogućnost obnove potpuno devastirane europsko-ruske energetske suradnje nakon ruske invazije na Ukrajinu i uvođenja europskih sankcija na njen energetski sektor. Nedavno je to po prvi put javno zatražio belgijski premijer Bart de Wever pozvavši Europsku uniju na početak pregovora s Rusijom ne samo o završetku ukrajinskog rata, već i o normalizaciji bilateralnih odnosa kako bi se dobio pristup jeftinoj nafti i plinu (izvor: Financial Times). Iako je prijedlog odmah naišao na oštre kritike vrhuške EU-a u Bruxellesu – izazov je bačen, a hoće li biti i konačno odbačen ili pak prihvaćen – pokazat će vrijeme.
Osobno vjerujem kako se ranije usvojena oštra proturuska strategija EU-a, uključujući i u energetskom sektoru – neće još dugo mijenjati usprkos velikim opasnostima pred kojima Europa sada stoji. Barem ne dok su sadašnje političke elite na vlasti, jer su one svoju sudbinu odavno vezale uz sudbinu Ukrajine i uz potpuni prekid odnosa s Moskvom (osim uobičajenih diplomatskih veza koje se očituju u još uvijek slobodnom radu veleposlanstava ma kako taj rad ograničen bio).
Međutim, vrijeme briselskim strukturama Unije sigurno ne ide na ruku. Posljedice rata s Iranom bit će dugotrajne, a Europa je ključnim energentima (s izuzetkom ugljena čiju je proizvodnju, nakon „zaigranosti“ s alternativnim izvorima energije relativno lako pokrenuti) kronično siromašna.
Ali da razuma u Bruxellesu ipak još donekle ima ukazuje i odustajanje od prijevremeno planiranog potpunog otkazivanja od uvoza ruskog plina još do ljeta ove godine, što je bilo najavljeno još prije pokretanja rata protiv Irana (odluka o potpunog odustajanju od istoga u 2027. još je uvijek na snazi, i, kao što sam naprijed rekao, tako će vjerojatno ostati).
Mnogi stručnjaci smatraju kako tržišta neozbiljno shvaćaju razmjere i posljedice ove krize rata s Iranom, o čemu smo opširnije izvijestili dan ranije i što možete pogledati ovdje.
O tome najbolje svjedoči i novi tekst medija POLITICO, koji piše kako rat s Iranom „prijeti prekidom opskrbe energijom u doglednoj budućnosti, ostavljajući Europu suočenu s opskrbnim šokom koji bi mogao poremetiti proizvodnju, prizemne letove, vrtoglavi rast cijena hrane, skupo zaduživanje i povratak inflaciji na razinu krize“.
Dok posljednji tankeri s fosilnim gorivima iz Perzijskog zaljeva stižu u europske luke, čini se da čelnici kontinenta shvaćaju prave razmjere onoga što ih čeka.
Ako se rat oduži, bit će to test za europsko gospodarstvo – “ne manje ozbiljan nego tijekom pandemije koronavirusa ili na početku sukoba u Ukrajini”, rekao je novinarima u ponedjeljak njemački kancelar Friedrich Merz.
Ovom se prigodom neću baviti, inače vrlo mračnom prognozom POLITIC-a po Europu zbog svega ovog što se sada događa, već ću ukazati na nešto drugo – s time itekako povezano.
Blic analiza Zorana Metera: Trump izazvao energetski šok u Aziji; EU opasno riskira; Kina svijet za sebe
Trump srušio zelenu agendu; prestrojavanje Azije
Zapravo, ako je američki predsjednik Donald Trump pokretanjem rata protiv Irana između ostalog želio svijetu dokazati koliko je bezuvjetna „opijenost“ zelenim tj. alternativnim izvorima energije (kojima se on oduvijek oštro protivi i preferira tradicionalne izvore tj. fosilna goriva) opasna u slučaju sigurnosnih geopolitičkih poremećaja – u tome je definitivno uspio. I to neovisno o tome kako će sadašnjost i budućnost ocijeniti njegov visoko rizični ratni pohod protiv krajnje neugodnog i nepredvidljivog Irana).
Ali puno više treba brinuti teška mogućnost pronalaska ne više pobjedničke formule jer nje nema, već donekle povoljne izlazne strategije za Trumpa iz ovog rata. Jer ako nje ne bude, bi to moglo značiti produljenje rata u nedogled ili eskalaciju koja bi dodatno generirala globalnu energetsku krizu bez presedana.
Kako što sam u uvodu rekao, kriza je za sada najviše pogodila Aziju koja se sprema na velike promjene. U tom kontekstu poslužit ću se tekstom The New York Timesa, u kojem se navodi kako se u idućim danima azijske zemlje pripremaju za potpunu obustavu opskrbe ukapljenim prirodnim plinom (LNG) s Bliskog istoka, ključnog energenta u većem dijelu te regije.
Zbog blokade Hormuškog tjesnaca i napada na najveći svjetski izvozni terminal za ukapljeni prirodni plin (LNG) u Kataru došlo je do gubitka 28 milijuna tona zaliha ove godine, što je gotovo cjelokupno predviđeno povećanje globalne ponude do 2026 – piše američki medij i dodaje kako bi obnavljanje protoka plina s Bliskog istoka na predratne razine moglo potrajati godinama.
„Tržište se značajno zategnulo – govorimo o padu obujma proizvodnje do kraja desetljeća“, rekao je Henning Gloystein, generalni direktor za energetiku u Eurasia Group. U Aziji, napomenuo je, „stvarni fizički utjecaj neisporuke počet će sljedeći tjedan.“
Posljednji brodovi iz Perzijskog zaljeva stižu ovih dana
Do sada je Azija bila zaštićena tampon zonom tereta iz Perzijskog zaljeva – ti su brodovi već bili na moru prije zatvaranja tjesnaca. Posljednji od njih stići će u sljedećih nekoliko dana. Nakon toga, Azija, koja kupuje otprilike 90% LNG-a proizvedenog na Bliskom istoku, suočit će se s jazom između ponude i potražnje. Malo je vjerojatno da će se taj jaz početi smanjivati prije 2028., kada se očekuje dolazak novih količina američkog plina.
Najveća azijska gospodarstva – Kina, Japan, Indija i Južna Koreja – kao i tržišta u nastajanju poput Vijetnama i Tajlanda, uvelike se oslanjaju na LNG za energiju. Neočekivani poremećaj u opskrbi prijeti industrijskoj proizvodnji regije i mogao bi potkopati spremnost zemlje da se oslanja na ovo gorivo kako bi zadovoljila rastuće energetske potrebe.
Znakovi nestašice već se pojavljuju. Azijske zemlje koje si to mogu priuštiti prelaze na proizvodnju energije iz nafte i ugljena, a u nekim slučajevima i ozbiljno smanjuju potrošnju. Ove će se mjere vjerojatno intenzivirati kako se rat bude odugovlačio.
Brojne zemlje s razvijenom proizvodnjom energije iz ugljena mogu relativno brzo obaviti prijelaz. Analiza tvrtke Wood Mackenzie pokazuje da će u Južnoj Koreji, koja uvozi gotovo petinu svog LNG-a s Bliskog istoka, povećanje korištenja termoelektrana na ugljen u potpunosti pokriti deficit plina do ljeta. U Japanu bi ugljen mogao zamijeniti do 70% proizvodnje plina.
Povratak ugljenu – koji emitira otprilike dvostruko više ugljičnog dioksida od prirodnog plina – riskira poremećaj rasporeda dekarbonizacije i klimatskih ciljeva. Međutim, mnoge zemlje poduzimaju odlučne mjere kako bi spasile svoje industrije.
Kao odgovor na poremećaje u opskrbi energijom, južnokorejska vlada najavila je planove za ukidanje ograničenja za termoelektrane na ugljen, koje je uvedeno radi poboljšanja kvalitete zraka. Seul i Tokio također su najavili da će poduzeti mjere za razvoj nuklearne energije.
Ljudi, ovo ne izgleda dobro: Evo na što EU poziva vlade svojih članica u kontekstu rata s Iranom
Indija i Kina
Indija, još jedan veliki uvoznik bliskoistočnog LNG-a, vjerojatno će se također značajno prebaciti na ugljen, prema Wood Mackenzieju. Zemlja ima ogromne domaće rezerve, a nakon početka rata, New Delhi je izdao direktive o maksimalnoj proizvodnji energije iz ugljena, naređujući termoelektranama na ugljen da rade punim kapacitetom tri mjeseca, počevši od travnja.
Kina također ima ogromne rezerve ugljena, koje su, zajedno s plinovodnim plinovodima iz Rusije i najvećim svjetskim solarnim i vjetroelektranama povezanim s najvećim sustavom za skladištenje energije, zaštitile zemlju od najgorih utjecaja šokova na tržištu LNG-a.
Druge vlade u regiji imaju manje mogućnosti. Tajvan, koji dobiva otprilike 30% svog LNG-a putem ugovora s Katarom, posljednjih je godina ukinuo značajan dio svojih kapaciteta na ugljen, a njegova nuklearna energija postupno je ukinuta. Nastavak rada termoelektrana na ugljen koje su prestale s radom bit će dugotrajan i skup.
Međutim, za bogatija gospodarstva sjeveroistočne Azije kriza će biti skupa, ali vjerojatno i lakše upravljiva, jer se te zemlje mogu natjecati za plin na spot tržištu – mjestu za trenutnu isporuku LNG-a iz SAD-a i drugih zemalja po tržišnim cijenama. U velikom problemu bit će siromašne zemlje, poput Pakistana, Vijetnama, Bangladeša i Filipina.
LNG zakazao kao prijelazno gorivo
Dugoročno pitanje je hoće li zemlje koje će naučiti živjeti s manje LNG-a u nadolazećim mjesecima i godinama biti spremne vratiti se gorivu koje je nedavno pretrpjelo dvije velike krize opskrbe – prvo nakon izbijanja borbi u Ukrajini 2022., a sada zbog rata na Bliskom istoku.
U Aziji se LNG dugo promovira kao “prijelazno gorivo” – čišće od ugljena, pouzdanije od obnovljivih izvora energije i sposobno opskrbljivati energijom regiju u kojoj se predviđa da će se potražnja za energijom udvostručiti do 2050. Prije rata na Bliskom istoku, predviđalo se da će se potražnja za LNG-om u Aziji također udvostručiti do sredine stoljeća.
Ovakve prognoze dovele su do neizbježnog porasta: očekivalo se da će se diljem regije pojaviti nove plinske elektrane i terminali za uvoz LNG-a.
Sada je, prema Gloysteinu, „sam koncept ukapljenog plina kao pouzdanog goriva potkopan. Učinkovito je izgubio svoje značenje nakon druge velike krize u pet godina.“ Dodao je da kriza potiče širu upotrebu alternativa koje se smatraju manje ranjivima na geopolitičke preokrete, poput obnovljivih izvora energije i nuklearne energije.
Za uvoznike LNG-a, temeljna logika se promijenila, primijetio je Gloystein. “Svaka zemlja ili tvrtka koja planira graditi plinske elektrane bit će prisiljena preispitati ih. Neće biti povratka normalnom životu, čak ni ako rat završi.” – rekao je Gloystein kojeg je citirao The New York Times.
Zaključak
Pametnom dosta za izvesti pouke. Pitanje je glavno – imali u Europi još dovoljno pametnih koji su uključeni u sustav donošenja ključnih odluka – i po njenu politiku, i po njenu industriju, i po njene građane koji su najizloženiji u slučaju krize?
I nemojmo ni mi u Hrvatskoj imati iluzija. Štoviše! Rasprodali smo ili uništili stratešku industrijsku proizvodnju, devastirali poljoprivredu, a od turizma, koji nam je sada primarni izvor prihoda – moglo bi biti vrlo malo koristi ako cijene u Europi odlete u nebo.
Jer mudraci u Europskoj komisiji, koji nas uvijek uvjeravaju kako za sve imaju rješenja i da sve drže pod nadzorom, već najavljuju stezanje remena tj. mjere štednje, koje, prema njima – trebaju uključivati i manje i sporije vožnje automobilima, kao i manje korištenje zrakoplova, i štošta drugog što neposredno utječe na turistički sektor.
I konačno – što će biti s toliko najavljivanim masovnim naoružavanjem Europe kroz povećanje njene vojne proizvodnje? Za vojnu industriju, kao što znamo, trebaju velike količine energije – i to jeftine.
Dr. sc. Igor Dekanić: Novi rat na Bliskom istoku i poskupljenje energije ove godine
U tom će kontekstu biti zanimljivo pratiti i hoće li europski mudraci nastaviti izdvajati i nove stotine milijardi dolara za održavanje Ukrajine na vodi – kroz kupnju američkog oružja i punjenje već opasno posrnulog ukrajinskog proračuna kojemu, ukoliko EU uskoro ne isporuči obećane kredite, već do svibnja može doći financijski krah s obzirom na tada već nemoguće ispunjenje prispjelih obveza.
A rat u Ukrajini, kako danas piše Bloomberg – bez radikalnih promjena u pregovaračkom procesu mogao bi trajati još godinu ili dvije. Ako se ovako nastavi – tko će do tad preživjeti?
O tempora, o mores!
