Sustav zaštite od požara u lučkim objektima u Republici Hrvatskoj reguliran je hijerarhijskim sustavom propisa. Temeljni okvir postavlja Zakon o zaštiti od požara (NN 92/10), koji propisuje opće obveze vlasnika i upravitelja objekata u pogledu preventivnih mjera i organizacije sustava zaštite. Operativnu razradu daje Pravilnik o hidrantskoj mreži za gašenje požara (NN 8/06), koji propisuje tehničke zahtjeve za vanjsku hidrantsku mrežu, uključujući minimalni tlak od 2,5 bara, protok od 10 l/s te maksimalni razmak između hidranata od 80 metara u zonama visokog požarnog rizika. Nadalje, Pravilnik o provjeri ispravnosti stabilnih sustava zaštite od požara (NN 44/12) definira periodičnost kontrola i ovlaštenja subjekata koji provode ispitivanja.
Za lučke objekte dodatno se primjenjuju odredbe Pomorskog zakonika koji uređuje građenje i eksploataciju lučkih postrojenja, te Pravilnika o uvjetima za izdavanje odobrenja i postupak izdavanja odobrenja za gradnju objekta u pomorskom dobru. Ovaj propisi zahtijeva da elaborat zaštite od požara bude sastavni dio projektne dokumentacije za lučke objekte.
Tehnički minimumi: hidrantska mreža i pristupni putevi
Osnovni tehnički minimum za lučke objekte čini vanjska požarna hidrantska mreža s definiranim parametrima. Prema važećem Pravilniku (NN 8/06), hidranti moraju osigurati minimalni tlak od 2,5 bara na najnepovoljnijoj točki mreže te protok od najmanje 10 l/s po hidrantu. Doseg požarnog mlaza iz standardnog C-52 mlaznog nastavka pri ovim parametrima iznosi približno 30 metara, što u kombinaciji s duljinom vatrogasnog crijeva (2 × 20 m) teoretski omogućava pokrivanje radijusa od 70–80 metara. Međutim, praksa pokazuje da su stvarni radni uvjeti nepovoljniji: pad tlaka zbog kvalitete vodovodne mreže, neadekvatna održavanja hidranata te loša pozicioniranost u odnosu na rizična područja.
Pristupni putevi za vatrogasna vozila moraju zadovoljavati tehničke uvjete propisane Tehničkim propisom za stabilne sustave za dojavu požara (NN 37/16) i Pravilnikom o zaštiti od požara pri projektiranju i građenju objekata (NN 29/13): minimalna širina 3,5 m, slobodna visina 4 m, nosivost kolnika 10 t po osovini, radijus zakretanja 11 m. U lučkim objektima često dolazi do konflikta između funkcionalnih potreba (manipulativne površine, parking brodica, automobila) i sigurnosnih zahtjeva, što rezultira kompromisnim rješenjima koja nisu provjerena u simulacijama.
Projektna dokumentacija i ovlašteni subjekti
Elaborat zaštite od požara obvezni je prilog građevinskoj dokumentaciji. Prema članku 23. Zakona o zaštiti od požara, elaborat izrađuje ovlašteni inženjer zaštite od požara upisan u
Hrvatsku komoru inženjera zaštite od požara. Elaborat se radi na temelju glavnog projekta, a sadrži: procjenu ugroženosti od požara, dimenzioniranje sustava za dojavu i gašenje, evakuacijske planove te prijedlog organizacije vatrogasne zaštite.
Nadzor nad provedbom elaborata provodi se kroz sustav stručnog nadzora gradnje (nadzorni inženjer zaštite od požara prema članku 26. Zakona) te kroz inspekcijske postupke Zakona o inspekcijama (NN 16/19). Međutim, analiza prakse pokazuje značajan jaz između projektiranog i izvedenog stanja. Razlozi su višestruki: nedovoljan broj kontrolnih pregleda tijekom gradnje, nedostatak tehničke dokumentacije kao-izvedenog stanja, nepostojanje obvezne završne provjere funkcionalne ispravnosti sustava prije izdavanja uporabne dozvole.
Uporabne dozvole i kontrola usklađenosti s projektom
Uporabna dozvola za lučke objekte izdaje se prema Zakonu o gradnji (NN 153/13, s naknadnim izmjenama). Pretpostavka za njezino izdavanje je dokaz usklađenosti izvedenog objekta s odobrenim projektom. U praksi, provjera sustava zaštite od požara rijetko uključuje stvarno ispitivanje parametara (tlak i protok hidranata, vrijeme odziva detekcijskih sustava), već se svodi na administrativnu provjeru dokumentacije. Posljedica je situacija u kojoj lučka infrastruktura formalno posjeduje potrebne dozvole, dok stvarno stanje odstupa od projektiranog.
Za starije lučke objekte izgrađene prije 2013. godine često ne postoji obveza ishođenja naknadne uporabne dozvole. Takvi objekti egzistiraju u pravnoj praznini: koriste se desetljećima, ali nikada nisu prošli sustavnu kontrolu usklađenosti s važećim propisima.
Sistemski nedostaci i preporuke
Analiza postojeće regulative i prakse pokazuje tri ključna sistemska problema. Prvo, propisi postavljaju tehničke standarde, ali ne definiraju jasno kome pripada odgovornost za kontinuiranu kontrolu njihove primjene. Drugo, inspekcijski nadzor je reaktivan (događa se nakon prijave ili incidenta), a ne proaktivna. Treće, ne postoji integrirana baza podataka o ispravnosti protupožarnih sustava u lučkim objektima.
Rješenja bi trebala uključiti: uvođenje obveznih godišnjih tehničkih pregleda za sve lučke objekte s verificiranjem parametara hidrantske mreže (tlak, protok, doseg), digitalizaciju elaborata zaštite od požara s povezivanjem na katastarsku evidenciju objekata, te osnivanje posebnog tijela (LK ili LI) za kontrolu usklađenosti izvedenih sustava s odobrenim projektima. Tek integracijom ovih mjera može se postići stvarno, a ne samo formalno, pridržavanje standarda protupožarne zaštite.
Milo Miklaušić, kap.
Literatura:
1. Zakon o zaštiti od požara, Narodne novine 92/10.
2. Pravilnik o hidrantskoj mreži za gašenje požara, Narodne novine 8/06.
3. Pravilnik o provjeri ispravnosti stabilnih sustava zaštite od požara, Narodne novine 44/12.
4. Pomorski zakonik, Narodne novine 181/04, 76/07, 146/08.
5. Pravilnik o uvjetima za izdavanje odobrenja i postupak izdavanja odobrenja za gradnju objekta u pomorskom dobru, Narodne novine 30/06.
6. Tehnički propis za stabilne sustave za dojavu požara, Narodne novine 37/16.
7. Pravilnik o zaštiti od požara pri projektiranju i građenju objekata, Narodne novine 29/13.
8. Zakon o inspekcijama, Narodne novine 16/19.
9. Zakon o gradnji, Narodne novine 153/13 (s naknadnim izmjenama).
