Trump je upao u zamku ‘asimetrične odlučnosti’ u iranskom ratu

Čini se da malo toga ide kako je Washington planirao u ratu protiv Irana.

Iranski narod se nije digao, jednog tvrdolinijaškog vođu zamijenio je drugi, iranske rakete i bespilotne letjelice nastavljaju pogađati ciljeve diljem Bliskog istoka, Iran je zatvorio Hormuški tjesnac, podižući cijene nafte i plina u cijelom svijetu, a u oštroj suprotnosti s Trumpovim zahtjevom za “bezuvjetnom predajom”, Teheran je odbacio američki plan od 15 točaka za prekid vatre.

Pa kako su stvari krenule tako loše?

Kao znanstvenik koji istražuje američke vječne ratove, vjerujem da je odgovor jednostavan: Trump je, kao i drugi američki predsjednici prije njega, upao u ono što ja nazivam zamkom asimetrične odlučnosti. Ukratko, to se događa kada jača sila s manje odlučnosti da se bori započne vojni sukob s daleko slabijom državom koja ima gotovo bezgraničnu odlučnost da prevlada. Pobjeda za jake postaje teška, čak gotovo nemoguća.

Kada je riječ o Iranu, Islamska Republika želi – i treba – pobjedu više od Sjedinjenih Država. Za razliku od SAD-a, samo postojanje iranske vlade je ugroženo. A to Teheranu daje mnogo više poticaja – i u mnogim slučajevima vrlo učinkovite protumjere – pomoću kojih se može dalje boriti.

Zamka asimetrične odlučnosti

Obično se u asimetričnim ratovima jača strana ne suočava s istim potencijalom smrti režima kao slabija strana. Ukratko, ima manje na liniji. A to može dovesti do manje odlučnosti, otežavajući podnošenje troškova rata koji su potrebni da se porazi slabiji, odlučniji suparnik.

Takva dinamika odigrala se u sukobima koji datiraju najmanje od šestog stoljeća prije Krista, kada je ogromnu perzijsku vojsku pod Darijem I. zaustavila mnogo manja, odlučna skitska vojska, što je na kraju dovelo do ponižavajućeg perzijskog povlačenja.

Za SAD u modernom dobu, ratovi asimetrične odlučnosti također nisu bili dobri.

Procjenjuje se da je u Vijetnamskom ratu poginulo 1,1 milijun sjevernovijetnamskih civila i boraca Viet Conga u usporedbi s 58 000 američkih vojnika. Ipak, pokazalo se da SAD nije dorastao odlučnosti Sjevera. Nakon osam godina brutalnog rata, SAD je odustao, sklopio dogovor, povukao se i gledao kako Sjeverni Vijetnam kotrlja prema pobjedi nad Južnim.

Godine 2001. SAD je svrgnuo s vlasti talibane u Afganistanu, uspostavio novu vladu i izgradio veliku afganistansku vojsku uz podršku američke vatrene moći. Tijekom sljedećih 20 godina, ostaci talibana izgubili su oko 84.000 boraca u usporedbi s oko 2.400 američkih vojnika, ali su SAD na kraju tražile mir, prekinule dogovor i otišle. Talibani su se odmah vratili na vlast.

Mnoge druge velike sile upale su u istu zamku – i ponekad u istim zemljama. Unatoč mnogo manje žrtava od afganistanskog otpora, moćni Sovjetski Savez doživio je ponižavajući poraz u svom devetogodišnjem ratu u Afganistanu tijekom 1980-ih. Isto se dogodilo Francuzima u Vijetnamu i Alžiru nakon Drugog svjetskog rata.

Asimetrična odlučnost u iranskom ratu

Slična asimetrija sada se odvija u Iranu.

Za razliku od 12-dnevnog rata 2025. godine koji je uglavnom ciljao na iranska vojna postrojenja, uključujući i nuklearne lokacije, Trump i Izraelci sada izravno prijete opstanku iranske vlade. Ubijanje vrhovnog vođe, niza drugih moćnih osoba i poticanje narodnog ustanka to je postalo kristalno jasno.

Teheran je odgovorio jer je rekao da bi njegov opstanak bio u pitanju. Prije sadašnjeg rata, Iran je upozorio da će uzvratiti Izraelu, zemljama Arapskog zaljeva i američkim bazama diljem regije, kao i da će uvelike zatvoriti Hormuški prolaz za komercijalni promet.

Ukratko, ide all-in kako bi nanio što više boli SAD-u i njegovim interesima.

Iran je pretrpio neproporcionalan broj gubitaka u sadašnjem ratu, kako u ljudskim žrtvama tako iu istrošenom naoružanju. Od sredine ožujka bilo je više od 5000 iranskih vojnih žrtava i više od 1500 iranskih civila, u usporedbi s 13 mrtvih američkih vojnika.

Ipak, Teheran ne odustaje, rekavši 10. ožujka: “Mi ćemo odrediti kada će rat završiti.”

Takva iranska odlučnost naizgled zbunjuje Trumpa. Prije rata pitao se zašto Iran ne bi popustio pred njegovim zahtjevima, a od tada je priznao da je promjena režima – koja se činila glavnim američkim ciljem na početku rata – sada “vrlo velika prepreka”.

To je u suprotnosti s načinom na koji je Iran predstavljen američkoj javnosti prije rata. Državni tajnik Marco Rubio rekao je u siječnju da je “Iran vjerojatno slabiji nego što je ikada bio.” Nema balističkih projektila koji bi mogli pogoditi domovinu SAD-a, desetkovanog nuklearnog programa i manje saveznika nego ikad na Bliskom istoku.

Nije ni čudo što je anketa Marista od 6. ožujka pokazala da 55% Amerikanaca smatra Iran manjom prijetnjom ili nikakvom prijetnjom.

Dok se Iran pokazao otpornim, američko javno mnijenje o ratu bilo je definitivno negativno. Ovaj aspekt rješavanja rata može biti posebno izazovan za demokracije, gdje nezadovoljna javnost može glasati da lideri budu smijenjeni s vlasti.

Smanjena ili niska potpora američke javnosti ratu također je bila primarni pokretač prošlih asimetričnih trzavica u SAD-u.

Uistinu, iranski rat je nepopularniji od bilo kojeg drugog američkog rata od Drugog svjetskog rata, s anketama koje dosljedno pokazuju da je oko 60% Amerikanaca protiv.

Za Iran, kao nedemokratsku državu, na njegovoj strani postoje daleko manje pouzdani podaci za usporedbu. Prije rata, vlada se suočila s velikom javnom krizom s raširenim prosvjedima, ali iz mnogo razloga – uključujući brutalno gušenje i potencijalni učinak “okupljanja oko zastave” – ​​iransko se javno mnijenje pokazalo daleko manje istaknutim.

Što je sljedeće?

Trumpova administracija pokušava ublažiti utjecaj asimetrične odlučnosti rekavši da će duljina i opseg operacije ostati ograničeni.

Kako bi umirio javnost i smirio financijska tržišta, Trump stalno obećava kratki rat i odgađa veće udare kako bi dao prostora za pregovore za koje on, a ne Iranci, kaže da su u tijeku.

Povijest sugerira da kada se jednom suoči s manjom vojnom silom koja pokazuje veću odlučnost, veća sila ima dvije putanje. Može podleći oholosti moći i eskalirati, kao što je bio slučaj u Vijetnamu, Iraku i Afganistanu. Ili može smiriti sukob u pokušaju da spasi obraz.

Često se u prošlosti čelnici jače strane odlučuju za prvu opciju eskalacije. Jednostavno ne mogu pobjeći od pomisli da malo više sile ovdje ili ondje pobjeđuje u sukobu. Predsjednik Barack Obama pogrešno je mislio da će nalet dodatnih 30.000 američkih vojnika u Afganistan baciti talibane na koljena.

Unatoč znakovima da želi izlazak iz iranskog rata, Trump bi još uvijek mogao pasti pod oholost moći. Više američkih vojnika je na putu prema Zaljevu, a bombarderi B-52 po prvi put lete iznad Irana.

Kao što pokazuju Koreja, Vijetnam, Irak i Afganistan, nakon oholosti u eskalaciju protiv odlučnog neprijatelja poput Irana vjerojatno će SAD imati veliku cijenu

Druga opcija – ona prekidanja rata – Trumpu je još uvijek dostupna.

I Trump je već išao tim putem. On je 2020. godine potpisao sporazum s Talibanima za okončanje rata u Afganistanu, a ne za povećanje broja vojnika. A upravo prošle godine, Trump je proglasio pobjedu i odustao od zračnog rata u Jemenu kada je shvatio da će kopnene snage biti potrebne da nadvladaju odlučnost Hutija.

Američki predsjednik mogao bi pokušati isto s Iranom – reći da je posao obavljen, a zatim otići ili ući u stvarne, dugotrajne pregovore o okončanju rata. U svakom slučaju, morat će se nečega odreći, poput nesputanog pristupa kroz Hormuz ili ukidanja sankcija.

Trumpu se to vjerojatno neće svidjeti. Ali ankete pokazuju da će Amerikanci to prihvatiti. Uostalom, tko želi još jedan Vijetnam?