Stručnjaci analiziraju godinu kakvu nitko nije predvidio: Hoćemo li 2026. doživjeti najveću krizu u 21. stoljeću

Nalazimo se na početku najveće energetske krize koju ova generacija pamti – dramatično i smrtno ozbiljno upozorio je premijer Andrej Plenković hrvatsku javnost na crne dane koji nam predstoje. On je već vodio državu kroz krize, počevši od one u vrijeme pandemije koronavirusa pa do krize izazvane ratom u Ukrajini, međutim, ovako ozbiljna upozorenja još nismo čuli. Iako neki tvrde da Plenković profitira u kriznim vremenima nudeći građanima svoju čuvenu politiku stabilnosti, mnogo je parametara koji upućuju na to da je ova kriza drukčija od svega što smo dosad vidjeli.

To je rekao i Plenković, objašnjavajući da će biti ozbiljnija od one nakon početka ruske agresije na Ukrajinu jer je širih, globalnih razmjera, te ćemo se morati naučiti živjeti s time. Kriznim se vremenima moramo prilagoditi, a u tome bi trebala pomoći Vlada jer je premijer najavio da će poduzeti sve što može kako bi se pritisci ublažili. Ipak, mnogi se nadaju da on situaciju napuhuje kako bi naciju uvjerio da državu u takvim teškim, kriznim vremenima može vodi samo HDZ-ova vlada s njime na čelu. Jer, zamislite samo, ako kriza potraje, Hajdaša Dončića ili Tomaševića na njegovu mjestu…

Kao što je poznato, ovu krizu prouzročila je iranska blokada Hormuškog tjesnaca, čime je onemogućen promet najvažnijom morskom rutom za prijevoz sirove nafte, naftnih derivata i ukapljenog prirodnog plina (LNG). Naftom i ukapljenim prirodnim plinom koji se proizvodi u zemljama Perzijskog zaljeva opskrbljuje se 20 posto svjetskog tržišta, što dovoljno govori o ozbiljnosti situacije. Države članice Međunarodne agencije za energiju (IEA) već su postigle dogovor da se iz strateških zaliha otpusti 400 milijuna barela nafte, što bi trebalo biti dovoljno za potrebe zapadnih tržišta u idućih 90 dana. No Europska unija u veljači je, neposredno prije početka rata u Iranu, najavila da od 12. travnja trajno prekida uvoz ruske nafte. Sad je pitanje hoće li, ako ova kriza potraje, Europa moći bez ruske nafte, jer je i IEA upozorila da je postojeći globalni poremećaj ujedno i najgori u povijesti.

Intenzitet krize

Da kriza ipak neće biti takvog opsega da bismo, kao u bivšoj državi, bili prisiljeni uvesti prometne restrikcije i vožnju po principu par-nepar ili pak ograničenja u kupnji goriva, smatra stručnjak za naftno i plinsko gospodarstvo, dr. sc. Igor Dekanić, umirovljeni profesor Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta. “Vjerujem da ipak do toga neće doći i da takve mjere neće biti nužne. Zasad poskupljenje nafte i plina nije dramatično, no sve ovisi o tome koliko će trajati borbe na Bliskom istoku”, objašnjava Dekanić. Po njegovu mišljenju, intenzitet krize ipak nije takav da bi se posezalo za dramatičnim mjerama iako je IEA, koja se pola stoljeća bavi međunarodnim problemima i osnovana je nakon naftnih kriza 70-ih, izdala posebnu studiju s deset mjera koje bi države trebale uvesti kako bi smanjile potrošnju.

“Ona uključuje smanjenje vožnje, smanjenje brzine vožnje, pokušaj integriranja i dijeljenja osobnih automobila u gradu, izbjegavanje avioprijevoza i slično. Ono što nije uspjelo u socijalizmu, ne vjerujem da će uspjeti danas u kapitalizmu”, kaže Dekanić. Mjere koje je najavila Međunarodna agencija za energiju dramatičnije su od onih koje je donijela Vlada, upozorava stručnjak, referirajući se i na navike i strahove krajnjih potrošača.

“Netko voli natočiti jeftinije, bez obzira na to što se vozi i sutra i prekosutra i nakon tri mjeseca. Nakon tri mjeseca ta je jednokratna ušteda ispada nikakva, ali ljudi to vole i to je tako. Teško je zadirati u osobne osjećaje. Savjetovao bih građanima da se ponašaju što normalnije, odnosno isto kao prije. I, naravno, savjetovao bih i štednju”, kaže Dekanić. Nije nepoznanica da EU većinu ukapljenog prirodnog plina, odnosno gotovo 60 posto, uvozi iz Amerike te samo deset posto uvezenog LNG-a dolazi iz zemalja Perzijskog zaljeva, uglavnom iz Katra. Zbog rata cijena ukapljenog plina naglo raste, a EU postaje ovisniji o uvozu iz SAD-a. Profesor Dekanić objašnjava:

Manja potrošnja

“Ukapljeni se prirodni plin, kada prođe postrojenje za uplinjavanje na Krku, ‘uplini’, dakle pretvori se u normalni plin. On je uvijek bio nešto skuplji, i sad je nešto skuplji i bit će nešto skuplji. No udio tog skupljeg plina relativno je mali, tako da se ništa dramatično neće dogoditi.” Vlada je, štoviše, donijela odluku da se cijene prirodnog plina zasad neće mijenjati. Jedna od njezinih prvih odluka s početka listopada bila je da se produlji Uredba o minimalnom PDV-u od pet posto na promet plina svih stanica za grijanje i ogrjevnog drveta za idućih godinu dana. “Vlada je tu već praktično poduzela mjere koje može razumno poduzeti i ništa se drugo neće dogoditi, a kad je o plinu riječ, dolazi ljetna sezona, kada je njegova potrošnja ipak manja”, objašnjava prof. dr. sc. Igor Dekanić.

Pitanje je i hoće li u postojećim okolnostima Europska unija biti prisiljena revidirati politiku prema Moskvi i vratiti se barem privremeno uvozu ruske nafte i plina ako se aktualni energetski šok pretvori u dugotrajnu krizu.

“Zasad je političko raspoloženje takvo da neće. A hoće li taj udar biti takav da će se i neka politička načela promijeniti, o tom – potom, vidjet ćemo. S druge strane, SAD je danas u drukčijoj situaciji nego u vrijeme onih kriza prije 20 – 30 godina. SAD danas proizvodi najviše nafte i plina i može izvoziti prirodni plin u ukapljenom stanju i prema Europi. Američki plin sigurno neće biti jeftiniji od onoga s Bliskog istoka, a pogotovo ne od onog iz Rusije, ali energenti su roba koju morate trošiti pa ponekad nemate izbora. Ako je zima i ako imate malo dijete, morate zagrijati sobu u kojoj ćete ga previti, pa koliko koštalo da koštalo”, zaključuje Dekanić.

Ozbiljna situacija

Situacija s blokadom Hormuškog tjesnaca već je, dakle, izazvala značajan poremećaj na globalnom tržištu, a u Hrvatskoj se, tvrde oni koji se bave prodajom nafte u maloprodajnim lancima, idućih tjedana mogu očekivati izravne posljedice na cijene svih energenata, ne samo nafte. Strahuje se da bi oporavak od ove krize mogao potrajati, što znači da više cijene plina neće biti privremene. Premda Hrvatska ima vlastite izvore i LNG terminal na Krku, cijene plina na domaćem tržištu prate europske burze pa dio stručnjaka očekuje neizbježna poskupljenja primarno u industriji, dok bi udar na kućanstva mogla ublažiti Vlada novim mjerama.

Blokada tjesnaca izravno utječe na transport nafte, što se odražava i na cijene, pa se nagađa da bi cijena nafte mogla dosegnuti i 150 dolara po barelu, što bi se u nas moglo odraziti i na opću inflaciju. U nadolazećim tjednima očekuje nas nastavak rasta cijena benzina i dizela na crpkama zbog povećanih troškova transporta i prerade. Da je situacija ozbiljna, jasno je i iz toga što je HNB revidirao svoje prognoze za ovu godinu i najavio ubrzanje inflacije na 4,4 posto zbog rata na Bliskom istoku te rast troškova energije. Budući da povećanje cijene plina obično povlači i cijenu električne energije, na razini EU-a razmatraju se hitni planovi za smanjenje poreza i naknada na računima kako bi se zaštitila industrija.

Kako bi ublažila udar krize, hrvatska vlada ponovno je prisiljena posegnuti za subvencijama, koje će dobivati najugroženija kućanstva. Sugovornik iz Ministarstva gospodarstva kaže nam kako se razmatra i fiksiranje cijena pojedinih energenata da bi se spriječio drastičan pad standarda. Kao krajnja opcija predviđena Zakonom o energiji u slučaju nastupanja poremećaja doista se razmatra sustav par-nepar, no vjerojatnije je da će se, zatreba li, ograničiti prodaja goriva po vozilu.

Potpuni kolaps

Vladajući strahuju i od pada osobne potrošnje građana koji bi se izravno odrazio na BDP, a ako građani zbog skupljih energenata budu morali rezati osobne troškove i svesti ih na osnovno, na vrata će nam zakucati i recesija, što za državu znači manji priljev PDV-a. Stoga se nameće pitanje odakle će Vlada namaknuti sredstva za subvencije koje građanima obećava premijer Plenković, a zbog kojih se ministri financija i gospodarstva Tomislav Ćorić i Ante Šušnjar hvataju za glavu. Hrvatska je, tvrdi naš sugovornik, praktički u predvorju stagflacije jer nam cijene rastu, a ionako skromnu proizvodnju dodatno će usporiti rast troškova energije. Međutim, kad je riječ o električnoj energiji, nema mjesta panici jer je Hrvatska dio energetske mreže pa su restrikcije u struji, za razliku od onih u nafti, ipak manje vjerojatne, ako ne dođe do potpunog kolapsa uvoza plina za termoelektrane širom EU-a.

Plenkovićeva vlada, u svakom slučaju, još jednom naciju priprema za “novo normalno”. Ovaj put ono nije uzrokovano nepoznatim virusom, nego energetskom krizom zbog koje će možda većem broju ljudi biti potrebna pomoć za podmirivanje računa. Da je Vlada situaciju shvatila ozbiljno, jasno je iz toga što naš sugovornik iz Ministarstva gospodarstva kaže da će se u krajnjem slučaju možda morati razmotriti ograničavanje grijanja i hlađena u javnim ustanovama, pa nije nemoguće da se ponovno počne poticati rad od kuće gdje je to moguće kako bi se smanjila potrošnja goriva u prometu.

Poremećaji na energetskom tržištu mogli bi utjecati i na cijene hrane, kao, uostalom, i na hrvatsku poljoprivredu, koja je i bez energetske krize već dugo na klimavim nogama. Što u tom pogledu možemo očekivati, upitali smo agronomskog akademika , dr. sc. Ivu Grgića redovitog člana IANUBIH.

Velike posljedice

“Sve što se bude događalo na tržištu poljoprivredno-prehrambenih i drugih proizvoda ovisit će o trajanju sukoba na Bliskom istoku”, govori Grgić, slažući se u tom pogledu s Dekanićem.
Samo jedna informacija koju je pustio Trump utječe na cijene energenata, kaže profesor, pa objašnjava da su aktualne cijene o kojima govorimo i koje će se ukalkulirati u proizvode neekonomske. One su, naime, špekulativne. Kriza koja je već narušila određene ekonomske zakonitosti na tržištu energenata mogla bi, smatra Grgić, potrajati.

“To se prelijeva odmah i tamo gdje se ta energija koristi u proizvodnji, pa tako i na poljoprivrednu proizvodnju, od pogonskog goriva kao što je dizel, odnosno plavi dizel, pa do uporabe agrokemikalija, posebno dušičnih gnojiva. Znamo da u dušičnim gnojivima 90 posto troškova čini cijena plina. Premijer Plenković sigurno ima više informacija, ali svi znamo da ovakvi sukobi ostavljaju velike posljedice u ekonomiji”, kaže profesor pa podsjeća da na tržištu nešto vrijedi onoliko koliko je netko za to voljan platiti i onoliko za koliko je to netko voljan prodati. “Ako pođemo od toga da kroz Hormuški tjesnac prolazi 20 posto svjetske trgovine naftom, odnosno svjetske proizvodnje nafte, bilo bi ekonomski logično da cijene ne odu sto posto gore, nego 30 do 35 posto”, objašnjava Grgić.

Postoji razlika između nafte proizvedene na području Bliskog istoka i one iz Venezuele, koja je teža za preradu, ali Grgić upozorava da je najskuplji proizvod onaj kojeg nema.
“Šuška se da bismo mogli voziti par-nepar i uvesti ograničenja, no cijena je tu manje bitna, neka bude litra benzina i 2,5 eura, ali neka ga ima. Najgore je kad nečega nema, a moguće je i fiktivno stvoriti dojam da nečega nedostaje ili ga ima previše”, kaže profesor. Kad je riječ o poljoprivredi i cijeni hrane, do sredine ove godine gotovo da i nema razloga za značajnije povećanje cijena, smatra Grgić. “Ovo što sada pronalazimo na tržištu i u pričuvama proizvedeno je po mnogo nižim troškovima. Bilo koje povećanje zapravo je ugradnja očekivanih povećanih troškova krajem godine, odnosno iduće godine. Međutim, cijene će sigurno rasti. Koliko, to ne znamo”, kaže Grgić.

Veliki sustavi

Cijene nekih proizvoda na europskom tržištu, kojemu pripada i Hrvatska, mogle bi i padati jer će se stvoriti višak zbog nemogućnosti izvoza na Bliski istok, no u pad cijena naš sugovornik baš i ne vjeruje. “Primjerice, mogla bi pasti cijena junetine, ali do toga vjerojatno neće doći. Naši su tovljači u nezahvalnoj poziciji jer ne mogu izvesti, a ne mogu sada prodavati ispod cijene koštanja jer bi se doveli u vrlo tešku situaciju. Vlada u biti nema neki veliki manevarski prostor. U stabilnom vremenu, kada je postojao dotok sredstava, posebice iz fondova EU-a, mogli su se u poljoprivredi učiniti veći zaokreti”, kaže Grgić, pa nastavlja kako u pogledu zemljišta država nije učinila ništa, a u diferenciranju proizvođača vrlo malo.

“Imamo oko 164.000 poljoprivrednih subjekata koji zagušuju poljoprivrednu proizvodnju. Njih sedam-osam posto čini oko 90 posto tržišne proizvodnje. U ovom trenutku imamo sreću da se dosta stabilno drže naši veliki sustavi koji imaju vertikalnu integraciju, od poljoprivredne proizvodnje preko dorade pa do prerade i plasmana. Njih nekoliko čini oko 50 posto tržišne proizvodnje. Nama nedostaje takvih sustava, odnosno njihova veća povezanost sa srednjim obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima“, govori profesor te upozorava da Hrvatska već dosta dugo ovisi o uvozu, a ne o sebi.

“Ovisimo o proizvodnji u Europi, ali i šire, tako da nekog većeg straha od nestašice hrane ne bi trebalo biti jer je hrvatsko tržište maleno. Imamo tri milijuna i 800 tisuća potrošača. Ako tome dodamo turističku potrošnju, to je četiri milijuna i 300 tisuća. To je jedan malo veći grad u Europi. Zato smatram da nestašice neće biti. Ali sigurno ćemo s uvozom uvesti i stvarne i ukalkulirane više cijene, tako da će proizvodi poskupjeti”, najavljuje Grgić.

Ispod cijene

Službeni podaci Robnih zaliha državna su tajna. Neke procjene kažu da Hrvatska ima strateških zaliha pšenice, kukuruza i ulja za 30 do 60 dana, a Grgić kaže kako je u ovoj temi važno razlikovati strateške i tržišne rezerve. Strateške rezerve važne su u ratnim okolnostima, kada država tu hranu mora i dijeliti. “Tržišne su one kojima mi reguliramo tržišnu cijenu, pa ako imamo višak nekog domaćeg proizvoda, tada ga otkupljujemo da bismo zadržali cijenu, da ne bi došlo do pada cijena.

Čuvamo te proizvode, a stavljamo ih na tržište kada imamo manjak tih proizvoda, kada cijene rastu. No mi nemamo, kao što smo nekoć imali, domaćih sustava koji bi to mogli plasirati, a u biti, osim nekoliko proizvoda, mi smo uvozno ovisni gotovo o svim proizvodima. Nismo imali velikih problema s viškom proizvoda da bismo to otkupljivali, a kad bi se i pojavio, to bi bilo iz nekih drugih razloga”, tvrdi Grgić, svjestan problema domaće poljoprivrede. Iako razumije da većinu građana zanimaju maloprodajne cijene, napominje da njega kao agronomskog stručnjaka to ipak nešto manje zabrinjava.

“Mene zabrinjavaju cijene poljoprivrednih proizvoda naših poljoprivrednih proizvođača. Njima inputi rastu, a otkupi su limitirani. Oni nekomu moraju prodati, a taj netko diktira cijenu i može ucjenjivati ‘kupit ću od vas ili negdje od nekoga drugoga’. Taj koji otkupljuje, on ugrađuje sebe, ugrađuju daljnji prerađivači, ugrađuju trgovci i svi do krajnjeg potrošača. U najnepovoljnijem su položaju proizvođači. Mi potrošači možemo kalkulirati – možemo jesti junetinu ili piletinu ili uopće ne jesti meso, ali tovljač koji tovi june od 600 ili 700 kilograma, ako ga ne proda, svakim danom gubi jer prirast ne može ostvariti, a on tom junetu mora dati cijeli obrok da ne ugine. Često ga je prisiljen prodati i ispod tržišne cijene. Naši poljoprivredni proizvođači čak ne govore o cijeni svojih proizvoda, nego o tome da ga ne mogu prodati, a to je najopasnije što se može dogoditi”, smatra Grgić.

Samo jedan vod

Država svim intervencijama gasi požare da bi se preživjelo neko vrijeme, što naš sugovornik podržava. Međutim, dugoročno to nije opcija. “To što radi Ministarstvo poljoprivrede s drugim ministarstvima vrlo je često, rekao bih, iz rukava. U ovom trenutku ne postoje kvalitetne kalkulacije za većinu poljoprivrednih proizvoda”, smatra Grgić, koji je godinama i kao savjetnik bivše ministrice poljoprivrede Marije Vučković zagovarao osnivanje agroekonomskog zavoda ili odjela koji bi bio državni i koji bi stalno pratio cijene i prognozirao porast cijena inputa.

“Nije isto ima li netko 10 hektara ili 150 hektara, prodaje li ili prerađuje. Potrebni su nam modeli s kojima ćemo ciljano ići u intervencije. Ovako imamo tzv. horizontalne – svima podijelimo to što imamo i čekamo što će se dalje dogoditi”, objašnjava Grgić. Smatra da građani u tom smislu ne mogu učiniti ništa značajno jer smo osuđeni na velike korporacije. No potrošačima u ovim okolnostima savjetuje da ne stvaraju paniku, nego da se drže prosječnih potreba.

“Ako vam treba pet litara ulja mjesečno – imajte pet litara ulja. Nemojte imati 55. Ako dođe do neke kataklizme, kakve veze ima imate li pet ili 55. Ovako mi stvaramo paniku, kupujemo više od naših potreba, gomilamo i ništa ne rješavamo. Hrvatsko je tržište maleno, imamo dovoljno. Kao potrošači možemo kalkulirati što kupovati, ali ne možemo kalkulirati hoćemo li koristiti električnu energiju ili nešto drugo jer imamo jedan vod koji nam dolazi u kuću. Ne možemo kalkulirati s vodom pa piti vino jer ni vina nema dovoljno. Gdje god imamo supstitute, tu ne treba stvarati paniku”, zaključuje prof. Ivo Grgić.